„Moja Crna Goro, nemaš više ni sinova ni kćeri, ostala si sama, obeščašćena i osramoćena“

„Moja Crna Goro, nemaš više ni sinova ni kćeri, ostala si sama, obeščašćena i osramoćena“

16 avgusta 2013

Crna_Gora241540195Piše: Milenko Jovanović

Zamišljah te onakvom kakvom te Njegoš predstavi: nepokornom, uspravnom, sjajnom u najvećem mraku. Čojskom i junačkom. Povjerovah na tren u primjere Marka Miljanova. Car junaka, evo neko vrijeme, za tebe je  „mrlja i istorijska greška“. Lovćenski genije i tajnovidac za tebe sterilnu i tvoju usvojenu djecu je „genocidni Srbin“.

„Onamo, ‘namo“, tvoji sinovi više ne pjevaju. Ti, zapravo, sinova više i nemaš! Ni kćeri. Nemaš ti nikoga. Ostala si potpuno sama i gola. Osramoćena i obeščašćena. Ti, u stvari, više i ne postojiš. Pretvorena u, kako to neko nedavno reče – nitkovsko mrestilište, umrla si nečasnije nego iko prije tebe. O mrtvima sve najljepše, ali ti si izuzetak. Jesi, jer sam te iskreno volio, a poslednje godine tvoje nemoralne „povijesti“, koje te i života koštaše, ogadiše te potomcima onih koji su te stvarali. Eto, i meni među njima.

Zarad trenutnih čulnih užitaka, fukare, a među njima i nedostojni potomci brojnih nosilaca Obilića medalje tvoga podneblja, odrekoše se đedova. Pljunuše na sve što te je činilo čojskom. Ne samo tebe, već i njihove porodice. Učiniše tebe i sebe crnjim od najcrnje crnine. I još crnjim. Nestadoše. Kao što si i ti nestala.

Nisi, voljena moja, zaslužila da izdahneš u ovakvoj kaljuzi ništavila. A možda i jesi. Možda si ti bila velika zabluda nas koji smo vjerovali da jesi ono što nisi, pa te utoliko oplakujemo sa više emocija od drugih. Svejedno, tvojoj smrti se raduju jedino djeca koju si usvojila i podojila mlijekom za koje si uskratila vlastitu, koja te se odrekoše zbog toga. Istina, raduje se tvom suicidu i poneki od tvojih bioloških sinova koji se odlučiše da sa tobom tako bolesno opšte, i smišljeno te osramote. Raduju se, dakle, tvojoj tragediji ponajviše usvojeni tvoji „klinci“, jer će naslijediti ono što niko njihov nije imao.

No, zgriješila si opasno, pa ispaštaj. Nisi bila naročito mlada i naivna da se tek tako prepustiš incestu. „Tvoji“ te tako morbidno, na smrt silovaše. Mučenice! Tebe iskusnu u bitkama za odbranu časti, tebe koja si nevinost uspijevala očuvati i onda kada se to činilo nemogućim…

Zaboga, pa nije ti bilo prvi put da se susrećeš sa lažima i prerušenom „svojom“ djecom. Imala si, sklerotična, tokom svog trnovitog života čak i lažnog cara. Možda si još tada, naivna izgubila nevinost, ali si ipak preživjela. Lakše bi mi bilo da vjerujem da si i ti danas lažna nego što si mrtva. Jer, kao lažna ti ne bi bila sama. Vidiš, osjećajan sam ti ja!Umijem da žalim. Ovako si i međ’ mrtvima sirak tužni…

Incest koji ti se desio učinio te je preko noći ozbiljno oboljelom, a onda si nepovratno otišla u nestanak kad si priznala najveću laž za istinu. Onda kada si „udarila pečat“ na ono za šta si znala da je izmišljeno i najviše protiv tebe smišljeno. Onda kada si posvjedočila da postoji ono što ne postoji. Onda, kada si jednoj jedinoj i najrođenijoj sestri oči iskopala, a glavu razdrobila. Kada si se svjesno odrekla sebe same. Bruko nad brukama!

Iako te više nema, nije ti oprošten grijeh. Žao mi je što nema ko ni u kovčeg da te položi. Zapravo, nije mi žao, jer ni tebi, koliko sam vidio, nije bilo nelagodno da ono što je lažno priznaš za istinito. Stide te se, vidim, i bulumbaći koji su te osramotili. S pravom, svakako.

Da te bar ima ko zakopati, kako god, jer zaudaraš potonjim nedjelima.

I pored svega, želim ti da vaskrsneš, kao što si već vaskrsavala 1918. godine.

(NSPM)

KOMENTARI



10 komentara

  1. Jovovicć says:

    pero ti se pozlatilo !

  2. Vasko says:

    OVO JE MOGAO SAMO NAPISATI TURSKI KOPILAN! ZIVJELA TI NAMA CRNA GORO a stoka ce vazda ostati stoka!

  3. Boban says:

    Kakva smradina. Može li išta gore biti na svijetu od izroda poput ove spodobe što napisa ove škrabotine!

  4. Vasilije says:

    Pa šta nije istina, Crnogorci. Kako je moguće vazdizati Crnu Goru a ne spominjati Njegoša. Kako je moguće govoriti o junaštvu Crnogoraca a ne spominjati Marka Miljanova. Njih ste u morske dubine potopili jer su i jedan i drugi Srbe i srpstvo uzdizali do nebesa, Srbima se izjašnjavali, kao Srbi osećali, za srpstvo umirali. Šta su vam đedovi bili, ništaci jedni. Danas su vam, kažete, najveći neprijatelji Srbi, pljunuste na grobove predaka, Šiptar vam je miliji od Srbina, pred Hrvatima i Rimom padate na koljena a o Srbima zborite sve najgore. Plašite li se onog poslednjeg suda na koji ćete izaći? Njegoš je pevao o Obiliću, dizao ga u nesagledive visine, o kome vi danas pevate? O Tačiju, Hradinaju? To su vaši junaci, pogani ljudska. Imate li obraza da pogledate stare slike u porodičnim albumima, kape na glavama vaših predaka, kape na kojima su srpski grbovi sa ocilima. Fukaro. Što dalje od nas Srba, nesoju.

    • batrić perović says:

      Njegos je izmislio srpstvo u Crnoj Gorii posrbio Crnogorce.Ti sto ne znas ko si a to mislis za mene nađi mi samo jednu zajednicku osobinu Crnogorca i Srbina.

  5. Zoran Novovic says:

    E ovakvih izroda ko ovog sto ovako napisa je sve manje i manje i ubuduce ce ih biti sve manje. VJECNA JE CRNA GORA!

  6. Petar says:

    E moj Vasilije...Ima li istorije prije Njegosa i Marka Miljanova?Ima li istorije prije 1918 godine?Ima li istorije prije Mila Djukanovica sadasnjeg Crnogorca a prije desetak godina velikog Srbina?Sto ti to govori Vasilije?Ako je Njegos reka da je Srbin da moram i ja i svi mi bit?Ko je utuvio Njegosu u glavu srpstvo i kosovski mit?Njegov tutor i ucitelj spijun srbijanski Sima Milutinovic...E tako su nama od 1918 naovamo poturali sve i svasta.I sto sad?Ja ne smijem bit Crnogorac jer ako sam Crnogorac odma mi je miliji siptar i hrvat jel?Odma mrzim Srbe?Je li Vasilije?Svi su mi oni miliji jer vise volim Cetinje od Beograda?Ako moras da dokazujes da si Srbin time sto ces pljuvat po CG i svemu Crnogorskom onda to i radi (verovatno si poreklom odavde)jer smo najbolji u tome bili da pljunemo na svoje ali pusti mene da budem Crnogorac koji ne mrzi nikog ali najvise od svega voli sebe ka Crnogorca.

  7. Dragan Pelevic says:

    MILOST ZA NJEGOŠA U ovoj majskoj povorci, najtužniji su, ipak, bili srpski pjesnici iz Crne Gore, čije se stvaralaštvo uporno drži Njegoševog traga, ali kao epigonstvo. Anahronost te literature, obojene panslavenskim, rusofilskim i velikosrpskim ridanjem, postala je odavno njihova prepoznatljivost. I njihov predvodnik, Matija Bećković, i oni, odavno djeluju kao predmanastirska družina, koja još jedino u Boga polaže nadu. Njihovo višednevno tlačenje Njegoša kulminiralo je “parenjem” planine Njegoš i srpske Jelice. Po srpskom akademiku, taj idilični spoj stvorio je ime Njegoš. I hoće to kopile da nam poturi kao istinu, bez obzira na činjenicu što na Njegušima vjekovima postoji istoimena ponornica, koja je ovom podlovćenskom polju dala ime. Dugo sam mislio da će ovo biti sveobuhvatan tekst o zloupotrebi Njegoša. Vjerovao sam da je iscrpljena sva narodna i autorska mašta, da i nadrealnost, karakteristična za ove prostore, ima granice i da se mrcvarenje Njegoša okonačalo porazom srpskog iredentizma u Crnoj Gori. Međutim, povodom 12. maja, dana Sv. Vasilija Ostroškog, na Đurđevdan (6. maj) s Njeguša je krenuo višednevni bogoslovsko-pjesnički maraton posvećen Njegošu, i to, kako izvještavaju dnevni listovi “u organizaciji Duhovnog centra Sv. Isaija od Onogošta i Naučnog društva Njegoš, a pod pokroviteljstvom Mitropolije crnogorsko-primorske i Saveznog ministarstva vjera…” I povodom toga, ili s tim u vezi, priśetio sam se (a śećanje je ovđe opomena) upečatljivih slika sa zlikovcima, lelekačima, lažnim carevima, slijepim i bijesnim bićima mračnih prostora koje na svjetosti blagosiljaju popovi pod zastavama i Njegoševim posterima. Pamtim i mudre i manje mudre beśede na nacionalnim, nacionalističkim, bratstveničkim i plemenskim skupovima kojima je i početak i kraj natrunjen Njegoševim stihovima. Zabilježene su vojne i juriši na bratske domove uz jeku gusala sa pjevanjem odlomaka iz “Gorskog vijenca”, “Luče…”, “Lažnog cara…” Ubijali su i stvarali ubice uz pomoć njegovih prejakih riječi… Kao da je cetinjski grudobolnik svoj kratki vijek potrošio na stvaranje onih koji će na kraju juriša ostati “srećni leševi”. Jednostavno: temelji civilizacije na Balkanu u posljednoj deceniji dvadesetog vijeka razarani su u sjenci njegovih postera i uz njegovu misao.A zašto? Njegoš, u crkovnim ili narodnim odeždama, svejedno, strašni simbol razura i krvoprolića? Činjenica da jedna prevrela fašistoidna ideologija nema oslonca niti u savremenosti niti u budućnosti naćerala je ideologe velikosrpstva i njenu crnogorsku filijalu da posegnu ponovo za Njegošem, iskrivotvore i mistifikuju njegov život i misli i zavedu naivne Crnogorce u svoje mračne odluke. Sv. Sava im je predaleko, a i u Crnoj Gori nije neki zastrašujući svetac, Nikolaj Velimirović, nezvanični srpski svetitelj kojeg je Hitler odlikovao, još manje. U velikosrpskom genetskom inženjeringu, čiji rezultati imaju puna dva vijeka na crnogorsku populaciju izvanredan učinak, najizgledniji je bila manipulacija sa Njegošem. S druge strane, potreba za opravdanjem poraza dolazi od sklonosti te ideologije za stvaranjem paralelne istorije, one iz srpskih mitova i narodne epike, koju uvijek ovjeri neka mudra glava, neki bogoslov, “Njegoš iz Morače” ili “Tolstoj iz Drenove”. Ili se potvrđuje ovakvim karavanima u kojima šetaju mošti svetaca ili pjesnika, čiji sudionici na svakom počivalu izbljuju svoju mržnju na sve “što se ne šće u lance vezati”. Ovaj karavan “Sv. Isaije od Onogošta” i dr. pokazao je da zloupotreba Njegoša nije ni blizu svojoj kulminaciji. I to je ono što povećava zebnju. Jer, uvijek su ovakve manifestacije popova, pjesnika i vojnika bile loš predznak. U ovoj majskoj povorci, najtužniji su, ipak, bili srpski pjesnici iz Crne Gore, čije se stvaralaštvo uporno drži Njegoševog traga, ali kao epigonstvo. Anahronost te literature, obojene panslavenskim, rusofilskim i velikosrpskim ridanjem, postala je odavno njihova prepoznatljivost. I njihov predvodnik, Matija Bećković, i oni, odavno djeluju kao predmanastirska družina, koja još jedino u Boga polaže nadu. Njihovo višednevno tlačenje Njegoša kulminiralo je “parenjem” planine Njegoš i srpske Jelice. Po srpskom akademiku, taj idilični spoj stvorio je ime Njegoš. I hoće to kopile da nam poturi kao istinu, bez obzira na činjenicu što na Njegušima vjekovima postoji istoimena ponornica, koja je ovom podlovćenskom polju dala ime. Svoj mimohod Crnom Gorom, karavan je krunisao raspravom o Mauzoleju, odnosno žalom za kapelom Aleksandra Karađorđevića (koju je posvetio rođenju sina Petra), podignutoj poslije rušenja Njegoševe kapele (crkve Sv. Petra Cetinjskog). Tek je tu kulminirala mržnja prema svemu nesrpskom, a “stručnim” analizama Mauzoleja na Lovćenu priviđalo im se svašta – od masonskih obilježja i njemačkih orlova do Njegoševe potištenosti. Poslije svega, nameće se pi pitanje njegovog opstanka. I, konačno, čemu služe ovakvi “simpozijumi”, bolje reći povorke istomišljenika zadojenih srednjevjekovnim idealima i suludim sloganima, poput onoga “Srbija do Tokija”, s kojim su u isto vrijeme barjačili trebinjski četnici. Namjeravana priča o zloupotrebi Njegoša u sveopštoj kič produkciji, suvenirima i sličnim “manifestacijama duha” (pepeljare, keramičke pločice, podmetači za stolice, prehrambeni proizvodi, raznorodna udruženja itd), moraće sačekati neko lagodnije vrijeme. Ako se do tada ne obezvrijedi zakonom. Ili nekom neobjašnjivom milošću.

  8. Dragan Pelevic says:

    Njegoš htio da se preseli iz Crne Gore u Rusiju, htio je da utekne iz Crne Gore, ne mareći za Crnu Goru i Crnogorce Iz teksta sjajnog naučnika Branka Pavićevića, koji je do ovih podataka došao decenijama istražujući ruske i druge arhive, vidimo da je Njegoš htio da pobjegne sa svojom i još 10-tak porodica iz Crne Gore, ne hajući mnogo za nju! Rusi ga sa zaprepašćenjem odbili! Njegošev memorandum Nikolaju I je publikovan još 1960. u jednom beogradskom književnom časopisu, sa fotokopije originala iz Arhiva Ministarstva inostranih poslova SSSR-a. Pisan je ruskom kaligrafijom, a ko ga je preveo na ruski nije se moglo ustanoviti. Memorandum predstavlja „jedan od najznačajnijih ako ne i najznačajniji službeni akt koji je Vladika u svom životu sastavio”. On (memorandum) počinje Njegoševim istorijskim objašnjenjem kako je Zeta, kad je potpala pod tursku vlast, odvojena od matične zemlje - Crne Gore. A što se tiče same Crne Gore, vladika ponavlja istorijsko stanovište vladike Vasilija i vladike Petra I: ona je (Zeta) poslije smrti posljednjeg „knjaza” iz porodice Crnojevića potpala pod vlast crnogorskih i zetskih mitropolita. Oni su bili „narodni vladari”, a ta je dužnost postala nasljedna u porodici Petrovića od 1696. godine. Sama oblast „Gornja Zeta nasilno je oduzeta od Crne Gore od „knjaza” Ivana Crnojevića i od tada se nalazi pod njihovom (turskom) upravom. Ona ima u dužini oko sedam a u širini nešto manje od četiri njemačke milje, a nastanjena je sa 4.000 stanovnika oba pola pravoslavne vjeroispovijesti, i gotovo sa isto toliko muslimanske. Stiješnjen na tako uskom prostoru, posebno poslije odvajanja od Crne Gore znatnih teritorija i njihovog potčinjavanja pod suverenitet prvo Mletačke republike a kasnije Bečke monarhije, Crnogorcima su znatno smanjeni izvori za prehranu i opstanak, pa zakonita vlast nema načina da u narodu suzbije samovolju, utoliko prije što protivnici Crne Gore stalno podstiču narod na suprotstavljanje zakonitoj vlasti. U takvim istorijskim uslovima Crna Gora mora potpasti ili pod vlast Osmanlija, ili neke hrišćanske države, čime bi žrtvovala svoju istorijsku „samobitnost”, „posljednje blago kojim raspolaže”. Takva nepovoljna okolnost diktira obavezu da se zemlja što prije teritorijalno proširi, da, prije svega, dobije oblast Zetu, kako bi na siguran način preko Skadarskog jezera osigurala direktnu vezu sa Jadranskim morem. Zbog toga se crnogorski vladar i usudio da zamoli ruskog imperatora da u saglasnosti sa otomanskim sultanom postigne dogovor o ustupanju Zete Crnoj Gori, sa gradovima Spužem, Podgoricom i Žabljakom, čime bi se stvorili kakvi-takvi uslovi da se crnogorskom narodu osiguraju sredstva za opstanak. Kao drugi bitan uslov narodnog napretka, koji bi osigurao „građansko obrazovanje”, „stvorio zakonsku i građansku disciplinu”, treba, kao hitno, urediti škole koje bi osigurale osnovno obrazovanje naroda i omogućile da se stvori sopstvena industrija. Da bi se to na neki način postiglo, neophodno je obezbijediti sredstva da zemlja može da osigura sredstva za izbor i održavanje 12 senatora, 300 članova Gvardije, kao i održavanje narodne škole. Za takvu svrhu neophodno bi bilo osigurati 32.000 fiorina, odnosno 80.000 rubalja (u asignacijama) svake godine, uključujući u tu sumu i 1.000 „červonjaca” (dukata), kao staru subvenciju ustanovljenu još krajem XVIII stoljeća. Ovakvu pomoć narod crnogorski traži za narednih deset godina, računajući da će se u tom periodu izgraditi „pokornost” naroda zemaljskoj vlasti, narod privići „trudoljublju” i biti spreman da podrži predloženo ustrojstvo. U protivnom, Crna Gora bi bila izložena pogubnom djelovanju unutrašnjih i spoljnih zlotvora, a vladajuća porodica Petrović traži da se njoj i još nekim porodicama iz Crne Gore omogući preseljenje u Rusiju. U slučaju prihvatanja ovih preporuka od strane sveruskog imperatora, Crna Gora ima uslova da brzo preraste u državnu zajednicu od koje će zazirati svi njeni protivnici, kao i neprijatelji Rusije. Crnogorci, počev još od petrovskih vremena, drže da imaju moralno pravo da sveruskom imperatoru upute ovakve zahtjeve, jer su oni „vazda smatrali i sad smatraju svojim vrhovnim blaženstvom umirati za Rusiju i njezine slavne Samodršce”. O idejama izloženim u vladičinom memorandumu Petra II, državni vicekancelar je dobio potpune informacije iz Gorčakovljeve depeše od 15/27. XII 1836., a kasnije se uvjerio da je i vladika u memorandumu ponovio sve preporuke i rezonovanja izložena u razgovoru sa ruskim predstavnikom u Beču. Pošto je ocijenio važnost pitanja pokrenutih na sastanku Njegoša i Gorčakova, ponovljenih dosljedno i u memorandumu, Nesljerode je 9/21. I 1837 sastavio i specijalni referat za Nikolaja I, kojim ga je detaljno obavijestio o crnogoprskim zahtjevima. Ruski vicekancelar je, istovremeno, zatražio imperatorovu saglasnost da uputi instukcije knjazu Gorčakovu da pokuša da smiri crnogorskog vladara izjavom da su na Porti već preduzeti diplomatski koraci da se olakša položaj Crne Gore. A vladici je trebalo saopštiti sugestiju da se vrati u svoju zemlju. Na nacrt Neseljrodeovog referata imperator je napisao svoju uobičajenu napomenu: "neka bude tako!" Držeći se imperatorove preporuke, Neseljrode je uputio Njegošu 12/24. I 1837. pismo u kome se, prvo, osvrće na njegov zahtjev u pogledu Zete. S tim u vezi vicekancelar ističe: "Reći ću vam otvoreno da to izlazi iz kruga mogućih stvari i zbog toga o tome ne treba ni pomišljati". Ne osporavajući Crnoj Gori pravo na taj dio njezine nekadašnje državne teritorije, Neseljrode ističe da bi ustupanje Zete Crnoj Gori dovelo do narušavanja mira koji se nalazi pod zaštitom evropskih sila. A o zahtjevu za preseljenje jednog broja crnogorskih porodica, zajedno sa Petrovićima, Neseljrode je iskazao istinsko zaprepašćenje, pitajući se: "kako povjerovati da arhijerej koji je dao zakletvu Svevišnjemu da pazi svoju pastvu i crkvu Hristovu, može riješititi da ostavi i jedno i drugo na milost i nemilost ... naročito sad kad vas svud okružuje samovolja". Neseljrode je obavijestio vladiku da je ruska carska vlada poslala instrukcije na Porti Butenjevu da utiče na otomansku vladu da omogući višku stanovništva iz Crne Gore preseljenje u neke oblasti pod osmanskim suverenitetom. Na kraju pisma Neseljrode je ponovio još jedanput preporuku da se vladika povrati u Crnu Goru i da od Gorčakova uzme novac za pokriće putnih troškova.

  9. Dragan Pelevic says:

    sto zna serebadija o radu Tomovu sa njegusa osim da je velica serblje ??????? 17.februar 1837. prodat manastir Maine u bescijenje Njegos II prodao austrijancima manastir Maine u kome je bio sahranjen vladika Danilo i to za bijednih 17.000 fjorina. 4\16. I 1832. godine crnogorski guvernadur Vukoja Radonjić zajedno sa svojim bratom Markom Radonjićem “metnut u gvožđa u manastirsku pećinu (tamnicu u manastiru na Cetinju),dok je dio porodice pobijen, a preostali dio protjeran na austrijsku teritoriju (Kotor). Ovim činom je fizički likvidiran potonji crnogorski guvernadur Vukolaj Radonjić, a preživjeli članovi porodice Radonjić protjerani na austrijsku teritoriju. Medjutim, niko ništa ne kaže o tome ko je i kada ukinuo pravo nasljedstva porodice Radonjić na guvernadursku funkciju, ustanovljeno 1770. godine i potvrdjeno diplomom koju je tim povodom dobio guvernadur Jovan Radonjic. Istina zašto je zapravo likvidiran guvernadur zajedno sa većim dijelom svoje porodice je da je Vukolaj Radonjić osporivši “testament” Petra I Petrovića kojim proglašava Rada Petrovića za svojeg nasljednika i u “ svijetovnoj vlasti” sebi i svojoj porodici potpisao unaprijed smrtnu prijesudu. Guvernadur Vukolaj Radonjić se zapravo dosljedno borio za “ SPROVODJENJE U ZIVOT PRINCIPA NA KOME JE SAM MITROPOLIT PETAR I UPORNO INSISTIRAO, TRAZECI DA SE POPOVI(“CRNE KAPE”) U SVJETOVNE STVARI (“MIRSKA DJELA”) NE MIJESAJU”;(Petar I Petrovic: “Poslanice”, Cetinje 1993. str.244).

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *