Монтенегро и Косово под истом командом

Montenegro i Kosovo pod istom komandom

3 novembra 2018

Piše: Momir Bulatović

Montenegro (kako sebe voli da naziva đukanovićevska Crna Gora) i Kosovo se nalaze na istoj strani barikade — protiv Srbije. Takvo stanje nije prirodno, ali nije ni slučajno nastalo.

Da li treba da čudi što Montenegro i Kosovo tako dobro sarađuju? Da li ih spaja slična politika? Ne, nijedno od njih nema svoju politiku, ni spoljnu, ni unutrašnju, već oboje vode čistu američku politiku. To Ramuš Haradinaj ponosno priznaje, dok Milo Đukanović nevješto prikriva.

A politika SAD na Balkanu nije okrenuta u korist Albanaca i Montenegrina, već na štetu Srba i razbijanja Srbije. Lanac događanja u posljednje dvije decenije to nedvosmisleno dokazuje.

U američkoj agendi je, nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, na red došlo Kosovo. Krajem 1996. godine ucijenjeni Milo Đukanović iz Amerike izjavljuje da je predsjednik Srbije Slobodan Milošević prevaziđeni političar. Opozicija u Srbiji prihvata tu ocjenu i podržava ga na svaki način. Takozvana „oslobodilačka vojska Kosova“ 1997. godine se nalazi na listi terorističkih organizacija američkog Stejt departmenta, ali već naredne ona postaje organizacija koju Amerika štiti i pomaže.

Na predsjedničkim izborima u Crnoj Gori (1998. godine) pobjeđuje Milo Đukanović. Njegovu „pobjedu“ je (i to punih šest sati prije zatvaranja biračkih mjesta) proglasila i pozdravila čuvena Medlin Olbrajt, tadašnja američka državna sekretarka. U Crnoj Gori izbijaju veliki protesti zbog pokradenih izbora, ali niko sa strane, računajući i zvaničnu Srbiju, ne podržava demonstrante. Slobodan Milošević nije želio sukob sa Amerikom i nadao se da će Mila Đukanovića preobratiti, kako bi očuvao zajedničku državu sa Crnom Gorom. Kasnije, na isti način postupaju i Vojislav Koštunica i Zoran Đinđić.

NATO vrši agresiju na SR Jugoslaviju (1999. godine), ali Mila Đukanovića tretira kao saveznika. Petooktobarski puč izvršen naredne godine zbacuje Slobodana Miloševića i stvara prvu pretpostavku za komadanje Srbije.

Američka vojna baza Bondstil postaje ugaoni kamen „kosovske nezavisnosti“. Tačnije, Kosovo postaje Bondstil.

Predsjednik SRJ Vojislav Koštunica je 2001. godine proglašen za državnika svijeta, ali je pao u nemilost Zapada kada nije pristao da se Kosovo osamostali. Premijer Srbije Zoran Đinđić je ubijen upravo u vremenu kada je obznanio odluku da se bori za Kosovo i Metohiju.

Nažalost, nijedna rukovodeća garnitura savremene Srbije nije uočila da se bitka za očuvanje Kosova morala voditi uporedo sa borbom za očuvanje zajedničke države sa Crnom Gorom.

SR Jugoslavija je bila nasljednica međunarodno-pravnog subjektiviteta SFRJ. Sve dok su ove dvije republike bile u zajedničkoj državi, nije moglo da dođe do jednostrano proglašenog otcjepljenja Kosova. U najgorem slučaju, prava kosovskih Albanaca su mogla biti uvažena na nekoj međunarodnoj konferenciji, kao što je bila Londonska mirovna konferencija o SFRJ.

Budući da je to tada bilo opštepoznato, arhitekte kosovske samostalnosti su odlučile da projekt realizuju u dvije faze.

Prva je bila razbijanje SR Jugoslavije. Ona je zamijenjena provizorijumom pod imenom Državna zajednica Srbije i Crne Gore. Sve vrijeme njenog traljavog trajanja, pod okriljem EU u Briselu su vođeni „ekspertski pregovori“ o njenom preuređivanju. Kada budu objelodanjeni dokumenti o tome i najvećim sumnjivcima će biti jasno da je njihov jedini cilj bio da se zajednička država razvrgne, ali na način da prve posljedice budu što manje vidljive. To je bilo potrebno zbog krhkih političkih prilika u Crnoj Gori.

Nakon crnogorskog referenduma (2006. godine) i proglašenja pune državne samostalnosti, u kuloarima u Briselu se nije krilo oduševljenje. Eto, likovali su pred zbunjenim predstavnicima Srbije, „kada Crnogorci kao vaša jednokrvna, jednorodna i jednovjerna braća ne žele da žive sa vama u istoj državi, kako mislite da ćete zadržati Albance i Kosovo u njoj“?

Dvije godine kasnije, Kosovo se samoproglasilo državom, a zvanična Crna Gora ga je priznala među prvima u svijetu, iako je 85 odsto njenih građana bilo protiv toga.

Ove su činjenice opštepoznate, ali zbog stalne proizvodnje novih kosovskih briga i strahova, mnogi ih ne slažu po ovom uzročno-posljedičnom redu. A to je nužno u borbi za očuvanje Kosmeta. Borbi od koje se ne smije odustati i borbi u kojoj se ne može izgubiti.

Za sve ovo vrijeme zvanična Srbija je izjavljivala da su „odnosi Srbije i Crne Gore nikad bolji“, iako su realnosti stalno išle „nikad gorim“ putem.

Prethodne američke administracije svojom politikom „stvaranja nevolja“ su u mnogim dijelovima svijeta dovele do nestabilnosti i lokalnih ratova. Nama je posebna briga odraz te politike na Balkan koji ni dan-danas nije lišen najvećih iskušenja. Gotovo nijedna od država sa ovih prostora ne može da se osjeća sigurnom i stabilnom.

Civilizacijski trenutak, međutim, obavezuje sve da sjednu, uvaže jedni druge i izukrštane državne interese ostvaruju na način najmanje štetan za svaku uključenu državu. U javnosti se sve više govori o potrebi za „Dejtonom dva“, novom konferencijom o Balkanu uz učešće svih zainteresovanih velikih sila i poštovanje međunarodnog prava.

Pravilnije, trebalo bi da se nadamo Sporazumu o BIH iz Lisabona, pod posredovanjem portugalskog diplomate Žoze Kutiljera, a ne Dejtonskom uz presudnu ulogu Ričarda Holbruka. Sporazumi su slični, ali je Lisabonski bio bolji jer je predložen prije i umjesto rata. Dejtonski se desio nakon četiri godine krvavog građanskog rata.

(Sputnjik)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *