Мораћемо Русима да одговоримо на понуде!

Moraćemo Rusima da odgovorimo na ponude!

17 oktobra 2015

zeljko-cvijanovic 565Piše: Željko Cvijanović

1.

Možda nešto pre nego što smo očekivali – i to je prevratnička novina koju je donao nacrt poglavlja 35 – jedna politička epoha u Srbiji je završena. Ako se posreći, možda će to biti i kraj srpskog 20. veka. Nema više!

Najbliži definisanju te tačke bio je naglo ofanzivni Tomislav Nikolić, govoreći – doduše eufemistički – kako smo „veoma blizu toga da Evropa potpuno otvori svoje karte“. Naravno, karte – ne samo evropske – otvorene su nacrtom poglavlja 35, gde je izbrisana i poslednja formalna granica između potpune predaje Kosova i Metohije i ulaska u EU. To je sad jedna tačka, jedna tema.

Kako je ta očigledna laž o nespojivosti kosovskog procesa i pristupanja EU bila toliko važna i velika da je na svojim leđima mogla da iznese celu jednu političku epohu. Zato što je to bila tačka – ako ne konsenzusa između Srba, njihove političke klase i ovdašnjih predstavnika zapadnih sila – a ono prividne saglasnosti te tri grupe. Ona je svakoj od njih omogućavala da društveni sukob odloži na neodređeno vreme. Građani Srbije tom laži kupili su deceniju mira; politička klasa mogla je u isto vreme da uživa podršku suštinski interesno suprotstavljenih građana i stranaca; stranci su mogli da završavaju zacrtane ciljeve u Srbiji, ne prebrzo, ne lako, ali bez trzavica, zaokreta i suvišnih rizika.

2.

U toj formuli – „i Kosovo i EU“ – kupljen je jedan period društvenog mira, i on je omogućio kakvu-takvu koegzistenciju elita koje su prednost davale Kosovu i onih kojima je bila bliža EU. Bila je to neka vrsta prećutne društveno-političke norme, i svako onaj ko bi izašao iz nje – poput Koštunice 2008 – bio je obeležen kao nepodoban u javnom prostoru, isto onako kao što su Nikolić i Vučić, posle godina odbijanja, prihvatanjem te norme konačno ušli u bubanj za vlast.

Na toj normi, konačno, formirana je i srpska međunarodna politika – suštinski prozapadna, uz održavanje veza sa Rusijom, onakvih kakve neće preterano iritirati Zapad, dok će Moskvi slati poruke da joj nismo okrenuli leđa i da će jednom doći i taj dan. Rečju, formula „i Kosovo i EU“ postala je temelj srpskog političkog meinstream-a, koji je, istina, iz javnog prostora isključio svaki patriotski diskurs, ali je i na vratima vlasti zaustavio pobornike otvorene kapitulacije, poput Čedomira Jovanovića ili Vuka Draškovića.

3.

Na toj normi, naravno, najveći profit su u Srbiji ostvarivale zapadne sile. Zašto su je onda ove nedelje tako brutalno srušile?

Dva su razloga. Prvi, ruska priča Tomislava Nikolića i zapadna priča Aleksandra Vučića na zapadu su zamišljene da budu tačka međusobnih tenzija i raskola. Uprkos čarkama, ta razlika je, međutim, po otvaranju Ukrajine zapretila da bude tačka njihove koegzistencije. Rečju, Nikolićeva politička rusofilija, umesto da bude ugušena Vučićevim vesternizmom, počela je da širi i Vučićev manevarski prostor. Ali posle Nikolićeve afere sa Hanom, na Zapadu je bilo jasno da će najveće iskušenje za njihove odnose biti upravo ovako oblikovan nacrt 35. poglavlja.

Drugi razlog su Rusi. Njihov ulazak na Bliski istok i sve veće prisustvo na Balkanu ne čine ih više silom kojoj možete da izjavite večnu ljubav, a onda je ubedite da nije zgodno da vas vide kako se držite za ruke. Zato će sastanak Vučića i Putina ovaj put biti i značajniji i važniji od svakog pre. I tamo neće biti reči o tome da li Srbija nastavlja EU integracije, tamo će se govoriti o ozbiljnim stvarima. Biće to, kakav god da bude, prvi nastup Srbije u novoj epohi. Zašto?

4.

Srbija je mesto velike ruske nedorečenosti. Godinama Srbima iznad glave visi više nego solidna ruska vojno-ekonomska ponuda, koju razgledaju, nikad ne govore „ne“, ali tek ponešto čopnu. To znači da je ritam srpsko-ruskih odnosa diktirala Srbija, dok je Putin nećkanje Beograda verovatno razumevao tako da Srbi još nisu dotakli dno, kome su se izvesno primicali. Osim toga, Putinovi Rusi koji obilaze Beograd – koliko znam, njih četvorica – kući su se vraćali sa četiri različite priče, četiri procene situacije, četiri predloga koga i kako podržati u Srbiji.

Rezultat je da Srbija u Moskvi nema tretman otpisane Bugarske – ipak se visoko vrednuje odbijanje da uvede sankcije Moskvi – ali ni Orbanove Mađarske, sa kojom se može računati. Taj međustatus Srbije u Moskvi, međutim, više nije održiv. Dva meseca pre zakazanog sastanka, Putin se, koliko znam, dvoumio o njegovom smislu. A onda je presekao i pozvao Vučića na dva dana, po svemu sudeći, pod pritiskom zgušnjavanja događaja. Otuda bi – nota bene! – njegov sud o tome da li se na ovu Srbiju može računati ovaj put mogao da postane definitivan.

A tada se gost ne dočekuje ni ravnodušnošću ni praznih ruku. Nemam informacije, ali sam uveren da će ovaj put ruska ponuda biti i konkretnija i obimnija nego ikad. Uključiće i ekonomiju, i osposobljavanje srpske vojske, dakle oružje, pa i određene bezbednosne garancije. Naravno, ta ponuda imaće i svoje uslove i – tek zbog onih koji vole da kažu kako, eto, i Rusi imaju uslove kao i Amerikaci – nijedan od tih uslova neće biti nauštrb srpskih interesa. (Znate li šta vas čeka u Srpskoj? Imate li u vidu zašto vam podižu Vojvodinu?) Rečju, posle tog sastanka Srbija će Putina viđati češće nego do sada ili ga – ako se razumemo – neće videti baš dugo. Pritom, valja imati u vidu da za procenu nove ruske uloge na globusu ne treba gledati čak do Sirije, dovoljno je ka Makedoniji i Crnoj Gori. Ponudama koje se ne odbijaju u prirodi je da mogu da se pretvore u velike zamke. Ne ruskom voljom, već silom prilika.

U kakvoj je to vezi sa ukidanjem formule „i Kosovo i EU“? Prosto, na Zapadu se plaše da je odgovor na Putinovu ponudu mogao da sruši tu epohalnu laž, pa su bili brži, suočavajući Vučića pre Moskve sa svim posledicama njegovog izbora.

5.

Šta nam sve to govori o epohi koja sledi? Da trojstvo narod – politička klasa – stranci neće ostati na okupu. Da će samim tim biti neuporedivo burnija od prethodne. Da će biti mnogo teže. Da će biti u stanju da proizvede novi kvalitet, umesto neprestano podgrevanih zabluda. Da će doneti rešenje, a ne odlaganje. Da će pokazati ko je ćutao od mudrosti, a ko od kukavičluka. Da će reći ko je korisni idiot, a ko samo idiot. Da će za svaki izbor trebati hrabrost, a za samo jedan inteligencija. Da će Srbiji biti bolje? To nisam rekao, biće joj samo bistrije, a bolje koliko se izbori.

(Standard.rs)

KOMENTARI



2 komentara

  1. teletabis says:

    Šta Putin misli o Vučiću rečito govori slika sa parade u Beogradu na kojoj Putin, čovek koji ne pokazuje tako lako emocije, izrogačeno gleda u kretene, mislim na komplet vladu Srbije, kako stoje na kiši bez kišnih mantila ili kabanica već onako u odelu. Bilo šta više reći je suvišno.

  2. Nenad Jovanović says:

    Dopada mi se način razmišljanja, ali sav tekst ostavnja demagoški ukus u ustima. Ne moramo da odgovaramo rusima. Moramo da odgovorimo EZ koja je ponudom već izmakla tepih ispod nogu svom pregovaračkom partneru. Možda je još bolja metafora istrgnut čaršav kafanskog stola, na kojem su čaše i dalje uspravne. Šta su srpski interesi?! EZ je jasna, hoće da stavi ad akta balkanske sukobe i smanji Srbiju, čime jača i podstiče poslušne albance. Oduvek su joj bili saveznici a Srbija uglavnom protivnici, ako ne u ratu, u miru a često oba u isto vreme, kako-kad. Lako je nekome pomoći kad je jasno šta mu treba, kad to sam podvuče i kaže jasno i glasno - hoćemo ovo i ovo. Rusi ranije, u doba kad nas je NATO bombardovao nisu bili ravnodušni, ali nisu ni sebi bili od previše koristi. Našli su načina da se usresrede i odrede svoju politiku, koja je dovela do preporoda zemlje. Daleko su od svetskog primata ekonomsi i vojno ali su neuporedivo ozbiljniji politički sagovornik, jer znaju svoje interese. Ne busaju se rusi i ne guraju gde im nije mesto, već nemaju kud dalje u tom pravcu - dogorelo im je do nokata! Odlagali su i sami dok su mogli, dok nije postalo jasno da je vrag odneo šalu! Svu našu dramu su osetili na sopstvenoj koži. Nemaju nikakav problem da shvate u kojoj smo situaciji. Nisu jedini, jer imaju sagovornike i među donedavno zakletim neprijateljima. Uradili su šta su morali u sopstvenoj kući i traže s kim mogu da nastave da veslaju skupa u istom pravcu, jer je neprijatelj zajednički i ne poznaje drugu retoriku do sile. Jasno je da moraju da ojačaju da bi ih se uvažilo i to im je pošlo za rukom. Kao takvi su korisni Kinezima, i drugima. Ne bi od toga bilo ništa da nisu i svoju ekonomsku situaciju popravili. Jačanje na ekonomskom planu postiglo je vojno snaženje Rusije i to je tendencija koja podriva svetsku silu broj jedan, koja je i zvanično izgubila ekonomsku hegemoniju a ni vojno ne radi više šta joj je po volji. Nisu ih tu Rusi pretekli niti će u skorije izuzev da se desi finansijski krah u SAD, već su Kinezi postali i zvanično najveća ekonomija. Politički su Amerikanci možda najviše izgubili. Pred nama je jedna multipolarna budućnost moći, dok NATO i EZ guraju po svom, uprkos decenijama ranije postignutim sporazumima o raspadu političkih blokova i brojnim protivljenjima širenja obeju organizacija čak i među zemljama članicama. Prenebregavši BRIIKS (Brazil, Rusija, Indija, Irska, Kina i Južna Afrika), novu banku za razvoj, novo tržište nafte, ukidanje dolara kao svetske valute, Evro-Azijski Savez, NATO i EZ još uvek ne shvataju veličinu svog propusta politikom na bliskom istoku i Balkanu. Srbiji otvaranje poglavlja 35 sa očigledno neprihvatljivim sadržajem za Evropske Integracije u ovim okolnostima jer je precrtana formula ”i Kosovo i EZ” nije šah-mat pozicija jer je sedela na dve stolice. Nema prostora za treću, nove nesvrstane ali je Evro-Azijski Savez mnogo bliži nego svojevremeno Varšavski pakt. Novi savez će ubrzo postati Evro-Azijsko-Afrički savez a priključiće se i Latinska Amerika, sa sve Meksikom, jer se i Meksiko svrstava u BRIIKS. Indija i Kina uveliko sarađuju sa Rusijom, pa kad bude očigledno da to nije novi ruski blok već svog progresivnog sveta, ne samo da će im i one prići, već i zemlje EZ koje izađu iz svojih trenutnih zajednica i saveza. Meni sve ovo deluje na šahovsku partiju. Nisu Srbi loši šahisti nikad bili. Mislim da je očigledno gde su najbolji šahisti. Nema sumnje da su zemlje NATO i EZ još uvek, pogotovu ekonomski ispred, decenijama će tako ostati, ali stare su demografski i ritam kojim su se prethodnih decenijama razvijale je neodrživ. Mogu i sposobne su da načine zaokret, ako im postane jasno da treba da se odreknu svetskog primata i prihvate multipolarno društvo. Na taj način će i opasnost svetskog rata nestati a milijardama ljudi postati mnogo bolje jer je milionima malo gore. Srbija ima tri opcije: da nastavi sa EZ orjentacijom, da postane de fakto neutralna i van svetski polarizovanih integracija i da se prikloni Rusiji a time njenom novom savezu i ostalim saveznicima, koji su joj potvrđeno prijateljski naklonjeni. Svi imaju svoje interese jasno definisane. Da li je tako sa nama?! Neuporedivo bi nam lakše bilo da su unapred razgraničeni. Ako su sadržani u sloganu ”i Kosovo i EZ” da su bili najiskreniji, jasno je da nam je krupna prepreka sukobljenih interesa predočena. Dakle, tako dalje ne može jer ovi iz Nato i EZ nas ne vide sa Kosovom. Ostatak sveta nije naročito zainteresovan, prvenstveno jer to smatra unutrašnjim političkim problemom, a sve je manje takvih, jer su mnogi priznali jednostrano proglašenu nesavisnost Kosova kao republike, a možda i ocepljenje preostale srpske AP prihvate prećutno ili blagonaklono. Meni deluje da će se ova srpska disocijacija nastaviti u okrilju NATO i EZ, ali da se neće dopuštati isto u svetskim silama starim članicama pomenutih organizacija. Neće se odvajati Škotska i Katalunja, Baskija, Sardinija, Padanija, ... Dok, kad je srpsko nacionalno biće u pitanju, tu seciranje ide kao kroz puter i ko se tome opire ne nailazi na uvažavanje, bez razlike što je reč o kršenju Ustava, mešanju u unutrašnju politiku suverene države, što je nemoralno podsticati takav razvoj događaja, CIA i slične agencije postoje upravo s tim ciljem, podrivanja političkih sistema i postavljanje marionetskih vlada po svetu. Ima interesnih sfera koje pomažu obe zaraćene strane, do te mere je licemerje očigledno i para važnija od svega, a kamo li obraza. Srpska Vlada je zastala na putu integracija u EZ i NATO. Izjašnjava se kao neprihvatljivo nešto o čemu se nije pregovaralo a potureno je kao svršeni čin na potpisivanje. To je drugim rečima vapaj za pomoć, a druga strana je kategorična i neumoljiva. Idemo dalje u istom pravcu na sopstvenu štetu. To rade svi koji su ucenjeni a čini im se da je ulog preveliki da bi se zanemario krajnji cilj. Često i oni koji nisu najbolje informisani ili ne dele sudbinu svog naroda. Najbolje što možemo da uradimo je da narod o svemu što je bolje moguće uputimo, da ima što realniju procenu stanja na terenu i da tako garantujemo najrazboritiju odluku. Ako se odluke Vlade Srbije ne poklope sa željom naroda, desiće se narod, ponovo. To je demokratija koju Italijani sprovode bez problema hiljadama godina i samo u prethodnom stoleću su promenili pedesetak vlada. Dešavalo se da ih vode nikogovići, da su im konji i prostitutke senatori, nema šta nije za ljude. Kakvi smo - takvi smo! Kako biramo - tako će nam biti i mnogo je bolje da ispaštamo sopstvene greške nego da prepuštamo da nas drugi vode. Poštenije je tako, makar bilo pogubno. Može biti da nas ne vode najmudriji, najbolji, što je sreća, jer će nam smenom biti bolje! Nemamo koga da postavimo?! Bilo kojeg domaćina, dedu ili babu, kao što su Urugvajci doveli deda Muhiku da ih vodi, nekog ko će da vrati poštenje i pravdu na dnevni red, ko nema drugih ambicija do da svima bude bolje, ko neće sebe staviti u prvi red privilegovanih, već naprotiv, poslužiti za primer roditeljske brige za svoj narod, domaćinske za poslovanje preduzeća. Pogledajte procenu Kredit Svisa za 2015 gde se nalazimo kao zemlja po državnom bogatstvu raspoređenog na porodične jedinice i punoletne pojedince. Predugo tapkamo u mestu a možemo i znamo za bolje. Nema potrebe da posmatramo kako se sunovraća naše društvo jer smo pasivni. Okačio sam link za grafički prikaz ovih podataka kao vebsajt svog komentara. Preveliki je to luksuz i niko nam nije kriv što smo gde smo - do prvenstveno mi sami, jer ako znamo šta su prioriteti Srbije, ne branimo ih!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *