Moskva suzama ne veruje

Moskva suzama ne veruje

5 јануара 2014

Nebojsa-KaticPiše: Nebojša Katić

Dva teroristička napada u Volgogradu su me podsetila na tekst koji sam napisao pre mnogo godina, ali ga nikada nisam objavio. Tekst sam malo korigovao da bih ublažio gorčinu kojom je odisao 2004. godine, kada je napisan.

Jedanaestog septembra 2001. godine grupa terorista je otela četiri aviona u SAD. U jednom danu, u par sati, poginulo je oko 3.000 ljudi. Američko društvo se ujedinilo u izlivu neviđenog patriotizma i solidarnosti. Svetu je poslata snažna poruka – u ovom času, Amerika je jedno.

Nacija je otvoreno i bez ustezanja žalila za žrtvama brutalnog terora. Mediji su se postarali da sudbina stradalih bude personalizovana. Žrtve su imale ime, lice, porodice, živote i karijere, i sve je to danima bilo u medijima i pred očima sveta. I oni koji su se potajno radovali stradanju Amerike kao depersonalizovanog simbola, morali su da se koriguju. U suočavanju sa autentičnim ljudskim bolom i patnjom ne može postojati – “da, ali…”.

Pred ovakvim zločinom i stradanjem nije bilo važnijeg medija ili ličnosti koja bi se usudila da u času tuge i ljudskih tragedija agresivno uvodi političke teme, da raspravlja o uzrocima terorizma, propustima službi, odgovornosti američkih zvaničnika. Bilo kakvo odstupanje od patriotske linije bi se tretiralo kao ruganje žrtvama. S pravom, jer sve ima svoje vreme.

U Madridu je 11. marta 2004. godine u terorističkim napadima na četiri voza ubijen je 191 putnik. Narednog dana širom Španije su održani protesti u kojima je učestvovalo preko 11 miliona ljudi. Samo u Madridu na ulice je izašlo oko dva miliona ljudi, gotovo dve trećine populacije Madrida. Svetu je poslata snažna poruka – u ovom času Španija je jedno.

Sve ovo se može podvesti pod strategiju preživljavanja zrelih nacija. U opasnosti se nacija zbija, okreće se protiv neprijatelja, nikada protiv sebe. Samo tako se opstaje i preživljava.

Tri godine posle terorističkih napada u SAD, prvog septembra 2004. čečenski teroristi su upali u školu u Beslanu, u Severnoj Osetiji. Svako ko se zatekao u školi postao je talac. Bestijalni krvavi pir trajao je tri dana, a ubijanja su počela već prvog dana. U Beslanu je ubijeno 334 talaca, od čega 186 dece.

Prve svetske reakcije sadržale su rutinsku osudu terorista, a potom, dok se film tragedije odmotavao, počelo je diskretno pravdanje terorista i relativizovanje zločina. U zapadnim medijima su silovanja, mučenja i ubijanja dece lagano potisnuta u drugi plan, da bi se kao glavne teme nametnule hladne političke i bezbednosne analize u kojima se krivica sve više iz jednog ili drugog razloga prenosila na rusku vlast.

Sve, međutim, počinje kod kuće. I mnogi ruski mediji su bili gotovo kritičniji prema vlasti nego prema ubicama. Potpuni poraz samosvesti nacije dogodio se par dana kasnije. U znak protesta protiv zločinačkog akta, 7. septembra je organizovan veliki miting u Moskvi. Bolje da nije. U gradu od oko 11 miliona stanovnika na miting je izašlo nešto više od sto hiljada ljudi. Ostatak Moskovljana, njih oko 10,9 miliona, Beslan nije doživelo kao zajedničku tragediju i zajednički bol. Beslan je bio „tamo negde“. Umesto jedinstva, moskovski miting je manifestovao rusku ravnodušnost prema zločinu, stradanju i bolu. Moskva suzama zaista ne veruje.

(Blog Nebojše Katića)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u