МОЖЕ ЛИ СРБИН бити муслиман?

MOŽE LI SRBIN biti musliman?

6 januara 2017

w-4-700x514

U više od stotinu proteklih godina hiljade pojedinaca iz muslimanskog miljea osjećali su se Srbima bez ikakve potrebe da prigrle pravoslavlje.

Šestog aprila ove godine navršilo se tačno stotinu godina od rođenja Muse Ćazima Ćatića, pjesnika koji se smatra ocem moderne bošnjačke poezije. Rođen u Odžaku, u Posavini, u godini austrougarske okupacije (1878), a umro kao tridesetpetogodišnjak, u prvoj godini Prvog svjetskog rata, Ćatić je za svog kratkog života bio savremenik početaka vesternizacije i evropeizacije Bosne i Hercegovine. Ćatić je bio boem koji je živio programski neuredno, no kako to zna da biva, stotinu godina poslije njegove smrti, on se smatra figurom od nacionalnog ponosa.

Nekoliko osnovnih škola u Bosni i Hercegovini nosi njegovo ime, kao i gimnazija u Tešnju. U dosta gradova postoji ulica koja se zove po njemu. Na novčanici od 50 konvertibilnih maraka nalazi se njegov lik, što će reći da ćete u svakoj boljoj mjenjačnici u Srbiji za jednog Musu dobiti jednog Vajferta i jednog Milankovića – 3.000 dinara.

Prvu pjesmu Ćatić je objavio 1898, kad je, dakle, imao dvadeset godina. Pjesma se zove Oganj i ima karakterističan moto. S kojim je riječima otac moderne bošnjačke poezije stupio na književnu scenu? Ovako glase ti stihovi:

Iz srpske duše ovaj oganj vrije,

Samo za Srpstvo moje srce bije.

U svojim ranim dvadesetim, Ćatić intenzivno piše poeziju nadahnutu sopstvenim srpskim patriotizmom. U pjesmi Srpski ponos kaže, recimo, ovako:

Ja sam Srbin, srpsko d’jete,

Srpska mi je savjest čista;

Junačkih mi djeda slava

Ko sunašce žarko blista.

U istoj pjesmi su i ovi stihovi:

Slavim Marka i Miloša;

Slavim hrabrog Đerzeleza:

Imam njinu uspomenu,

Britki handžar oštra reza.

U godinama u kojima se osjeća kao Srbin, Ćatić piše i pjesmu koja se zove Islamu i koja počinje ovako:

O Islame, vjero moja sveta,

Spasu duše griješničke moje,

Velike su Tvoje svete misli,

Tvoje ime veličanstveno je!

Ćatićeva sudbina je u mnogo čemu karakteristična i paradigmatična za bosanskohercegovačke muslimane s početka dvadesetog vijeka. Samo nekoliko godina nakon što je poetski proklinjao izdajnike srpstva, Ćatić će najprije da prigrli kalajevsko bošnjaštvo, da bi pred kraj života počeo da piše pjesme iz kojih se otkriva da je počeo da se osjeća kao Hrvat. U jedva petnaestak godina svog odraslog života, uspio je da bude i Srbin, i Bošnjak, i Hrvat. Jedina konstanta u njegovom identitetu bila je to što se sve vrijeme osjećao kao musliman.

Da se razumijemo, Ćatić nipošto nije bio nikakav tradicionalni vjernik. Banalno govoreći, bio je pijanac. Čak mu i na grobu piše da je „boemski živio“. Kažu da ga je njegov mostarski mecena Muhamed Bekir Kalajdžić redovno vodio na ručak, ali mu nije davao novac znajući da će ovaj novac umjesto na hranu potrošiti na piće. Usprkos tome, osjećao je snažnu sentimentalnu identifikaciju sa islamom i islamskom kulturom generalno.

Ćatićevo odbacivanje srpskog nacionalnog osjećanja ima veze, čini mi se, sa tendencijom koja je među srpskom nacionalnom elitom još u njegovo vrijeme postojala, mada tada nije bila potpuno dominantna, a prema kojoj se izjednačavaju srpsko nacionalno osjećanje u etničkom smislu i pripadnost pravoslavlju u vjerskom.

Moglo bi se nadugo i naširoko analizirati zašto je tako. Dio razloga krije se nesumnjivo u dugoj otomanskoj okupaciji, odnosno u činjenici da je oslobađanje Srbije istovremeno bilo i oslobađanje od Turaka, a slovensko muslimansko stanovništvo koje je primilo islam, zadržavši jezik, kulturu i veliki dio običaja, olako je identifikovano sa Turcima. Imajući u vidu da su sve do balkanskih ratova, što će reći do prije stotinu godina, između ostalog i Sandžak i Kosovo još uvijek bili pod upravom Otomanskog carstva, neprijateljstvo prema Turcima nije bilo tek neki davni skoro mitski animozitet nego činjenica svakodnevnog života. Ipak, to ne objašnjava do kraja potrebu da se slovensko muslimansko stanovništvo proglasi Turcima i da ga se ultimativno poziva da se vrati „pradjedovskoj vjeri“.

Činjenica je da je velikom broju pravoslavnih Srba, svaki musliman koji se osjeća kao Srbin automatski sumnjiv, ako nije spreman da se pokrsti. U tom smislu je izuzetno indikativno iskustvo Mustafe Mulalića. Čudna je njegova životna priča i ako bi kakav stereotipni srpski nacionalista tražio muslimana po svojoj mjeri, teško da bi našao boljeg od Mustafe.

Rodio se u Livnu 1896. godine. U Kraljevini Jugoslaviji bio je aktivista i poslanik Živkovićeve i Jevtićeve Jugoslovenske nacionalne stranke. Godine 1941. povezuje se s Dražom Mihailovićem i odlazi na Ravnu goru. Bio je član Vrhovne komande Jugoslovenske vojske u otadžbini i član Centralnog nacionalnog komiteta Ravnogorskog četničkog pokreta. U Mihailovićevom štabu je bio sve do aprila 1945. godine. U socijalističkoj Jugoslaviji je kao četnički kolaboracionista osuđen na pet godina zatvora. Kaznu je odslužio u Glavnjači, a poslije robije je živio u Sarajevu gdje je radio kao trgovac. Umro je 1983. godine.

Iza Mulalića su u rukopisu ostali memoari pod naslovom „Hronika Drugog svjetskog rata iz aspekta mojih doživljaja i rasuđivanja“. U njima je i epizoda u kojoj Mulalić opisuje jedan svoj beogradski doživljaj. Došavši jednom prilikom s Ravne gore u Beograd, u nekoj kafani se susreo s nekoliko simpatizera četničkog pokreta. Dočekali su ga sa dobrodošlicom. U jednom trenutku ga, međutim, jedan riđokosi prota odvede za zaseban sto i reče mu: „Zdravo, kume.“ Mulalić se začudio jer je ovoga vidio prvi put, pa ga je upitao: „Otkud smo kumovi, kad se prvi put vidimo?“ Pop je odgovorio ovako: „Eto, ja sam ti kum! Kad se budeš vraćao u pradjedovsku vjeru, nemoj da tražiš kuma, ja sam ti se prvi, i to od sveg srca, javio za kuma.“

Prisjećajući se toga godinama kasnije, Mulalić bilježi: „Bilo mi je jako teško. Taj šovinistički prepad me je duboko vrijeđao. U svojoj vjeri ja nisam bio kolebljiv da ne bi takvom ataku odolio, ali me vrijeđalo što ovakvi ispadi nanose štetu nacionalnoj stvari.“

Mulalić se tada upušta u raspravu s popom pa ga pita na koju pradjedovsku vjeru misli, a prota odgovora da misli na pravoslavlje, naravno. Mulalić kaže da je njegova pradjedovska vjera bogumilstvo, a da je i njemu i popu zajednička pradjedovska vjera Perun, odnosno slovenski politeizam, pa pita popa da se on vrati Perunu. Pop na to pobjesni te kaže kako su mu draži muslimani-Hrvati od muslimana-Srba jer prema njima „nema obzira u provođenju naše politike“. Nesretni Mustafa izlazi iz kafane jako ožalošćen. Ovako se toga sjeća: „Pukla mi je pred očima realna slika naše stvarnosti, naših neiskrenih odnosa. Mjesto borbe protiv okupatora, vidjeh da nam predstoji međusobna borba.“ Mustafa Mulalić je bio Srbin, što se kaže – sa dna kace, ali nekima, eto, ni to nije bilo dovoljno, samo jer je bio musliman.

Naoko paradoksalno, ali upravo je u socijalističkoj Jugoslaviji pojedincima koji su porijeklom iz muslimanskih porodica bilo najlakše da se osjećaju kao Srbi. Razlog za to je marginalizovanje religije u javnom životu. Veliki broj istaknutih političara i umjetnika sa imenima orijentalnog porijekla u SFRJ su se izjašnjavali kao Srbi. Meša Selimović i Skender Kulenović su samo najistaknutniji među njima.

Ratni raspad Jugoslavije, a naročito rat u Bosni, učinio je gotovo nemogućom širu i masovniju identifikaciju južnoslovenskih muslimana sa srpskim nacionalnim osjećanjem. Mržnja s kojom su rušene džamije i praktično svi simboli islamske kulture, intenzitet i okrutnost zločina, a naposljetku i izjava Ratka Mladića data baš u Srebrenici 11. jula 1995. da je poslije bune protiv dahija došlo vrijeme za još jednu osvetu Turcima – sve to ukazuje na odbacivanje muslimanske komponente vlastitog identiteta iz srpske perspektive.

Uostalom, u više od stotinu proteklih godina hiljade pojedinaca iz muslimanskog miljea osjećali su se Srbima bez ikakve potrebe da prigrle pravoslavlje. Ne ulazeći ovdje u lične motive i ne problematizujući to na bilo koji način, valja čisto sociološki primijetiti da je Emir Kusturica valjda i prva osoba bosanskomuslimanskog porijekla kojoj je puno pravo da se osjeća Srbinom šira društvena zajednica priznala tek kad je prešao na pravoslavlje. Istovremeno postoji čitav niz osoba srpskog porijekla i etničke pripadnosti koje su u Sarajevu prešle na islam i počele se automatski izjašnjavati kao Bošnjaci jer očito ni iz tamošnje perspektive nije moguće biti Srbin islamske vjeroispovijesti.

Koča Popović je nekad početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka kazao kako Albanci mogu da budu dobri Jugosloveni, ali da ne mogu da budu Srbi. Na sličan način bi se današnja srpska politika trebala odnositi prema Bošnjacima u Srbiji. Oni mogu biti dobri politički Srbi, lojalni državljani Republike Srbije, ali je iluzorno od njih očekivati bilo kakav pretjeran sentiment prema pravoslavnom imaginarijumu.

Uostalom, slučaj Adema Ljajića je tu odličan primjer. Ako je on voljan da mirno stoji dok sluša državnu himnu, ako je voljan da igra za reprezentaciju svoje zemlje, besmisleno je od njega očekivati da se aktivno identifikuje sa tekstom koji se skoro bez izuzetka čita u pravoslavnom ključu.

Kad Aleksandar Vučić kaže da su Bošnjaci i Srbi isti, jedino su im religija i vjera različite, to je u savremenom političkom trenutku realna i ostvariva perspektiva kojoj valja težiti. Svima bi nam ovdje bilo bolje da lokalna etnogeneza nije bila bazirana na religiji nego kao u većini slučajeva na jeziku. Ako su katolici, muslimani i pravoslavci koji govore albanski svi Albanci, ako su katolici i protestanti, pa i sve više muslimana kojima je maternji jezik njemački Nijemci, šteta je što nas Južne Slavene jezik nije spojio čvršće nego što nas je religija razdvojila. Sada je, međutim, tako kako jest, što ne znači da je zabranjeno nadati se i sanjati.

Uostalom, Musa Ćazim Ćatić je prije stotinu i petnaest godina pisao:

Jedna nada bolnu dušu tješi;

I sa srca crni očaj briše,

Nada sloge – bratskog jedinstva

Za čim Srbin umire i diše,

Jer je sloga spasonosna zora

Što će zbrisat mrak nam sa obzora.

A Njegoš 1847. godine, u pismu Osman-paši Skopljaku kaže ovako: „Kada sa mnom govoriš kako moj brat Bošnjak, ja sam tvoj brat, tvoj prijatelj, ali kada govoriš kao tuđin, kako Azijatin, kako neprijatelj našega plemena i imena, meni je to protivno i svakome bi blagorodno mislećemu čovjeku protivno bilo.“

Ima se, dakle, na čemu graditi sloga.

(Muharem Bazdulj / Nedeljnik)

KOMENTARI



7 komentara

  1. milojko says:

    JEDAN OD NAJVECIH BORACA REPUBLIKE SRPSKE U HAND PIJESKU BIO JE MUSLIMAN, INACE PRIPADNIK CETNICKOG POKRETA.

  2. Bagro crvena says:

    Pomislih, neki crveni al ono Muharem! Priznajem, saslusam ga do kraja kad god ga primetim na tv! U 100 marki da ces za koju godinu redukovati tekst! Jednom kad osetis blagodat.. znaces sto je tako!

  3. fantom says:

    Biti musliman znači biti pripadnik ljudske zajednice koja pripada Islamu kao jednoj od velikih svjetskih religija i ne može se poistovjećivati sa pripadnošću bilo kojoj etničkoj ili nacionalnoj skupini. Pogotovo se ne može gledati na neku etničku ili nacionalnu skupinu ili na jedan narod kao na njegovog bazičnog, tj. glavnog nosioca. Npr. Arapi su muslimani ali etnički i jezički sasvim različiti od Turaka koji su takođe muslimani. Iranci su takođe muslimani, ali etnički a pogotovo jezički nisu ni blizu Turcima i Arapima. Pakistanci, iako su i oni muslimani, etnički nisu ni blizu ovoj prvoj trojci. A šta reči za Indoneziju koja je i najmnogoljudnija muslimanska zemlja koja broji preko 252 miliona stanovnika od kojih su 4 petine muslimani, i koji se etnički, jezički i kulturno najviše razlikuju od ovo prvo četvero nabrojanih. I mnoštvo je još manjih naroda koji su muslimani ali koji se međusobno razlikuju po svojoj etničkoj strukturi, jeziku i kulturi. Zato termin musliman treba vezati isključivo kao nešto što nekoga definiše kao pripadnika jedne religije a nikako ga poistovjećivati sa pripadništvom određenoj etničkoj ili nacionalnoj skupini, jer se ni one same među sobom ne poistovjećuju kao jedno u tom etničkom, nacionalnom, kulturnom i jezičkom pogledu. To je isto kao kada bi Ruse, Srbe, Bugare, Grke i Rumune koji su uglavnom pripadnici pravoslavlja kao jednog dijela Hrišćanstva strpali u jedan etnički, nacionalni, kulturni i jezički koš i po tome rekli da su svi oni isto. Teško da bi, bez obzira na pravoslavlje, jedan Srbin pristao za sebe reći da je isto što i Grk, ili jedan Rus da je Rumun, ili jedan Bugarin da je Srbin i obrnuto. Zato pripadnost određenoj religiji i pripadnost određenom narodu ili naciji treba posmatrati odvojeno jedno od drugog, u smislu da pripadnost jednoj religiji ne znači automatski i pripadnost jednoj naciji ili narodu, niti pripadnost jednoj naciji ili narodu ne znači automatski pripadnost i jednoj religiji. To su stvari koje određeno organizovano ljudsko društvo treba da riješi unutar sebe prirodnim procesom, bez prisilnog spajanja te dvije kategorije u jedno i bez prislilnog razdvajanja te dvije kategorije iz jednog ako su već ranije srasle kao jedno, jer bilo koji od ta dva pokušaje izjest će to društvo iznutra i uništit će ga, čime ono postaje lak plijen drugih organizovanih ljudskih društava koja su imala dovoljno mudrosti da ovaj problem riješe na pravi način.

  4. Pero Joksimovic says:

    Balkanski Islam svoje postojanje temelji na antisrpstvu. I kao što reče neki lik iz "Noža" Vuka Draškovića: "Potonji metak u potonjeg Srbina". Zaključak - razdvojiti te Bošnjake, Hrvate i Srbe u zasebne države, utvrditi trajne međe i ne dozvoliti mešanje žita i kukolja.

  5. Luka says:

    Šta je ovde(na Balkanu među Južnim Slovenima, štokavcima )nerešiv ili možda samo nerešen problem ?Između ostalog i primene religijskih dogmi , sprečavaju ono što kod drugih naroda one(dogme te vrste a još više oni koji ih tumače ) danas ne sprečavaju. Nije moguće naći neke spoljne "duhovne centre " koji bi danas pokrenuli Germane ( npr .Nemce ) katolike , protiv Germana (npr. Nemaca )Protestanata.Oni savršeno dobro znaju u čemu se oni to razlikuju pa i kroz krvavu istoriju verskih ratova ali imaju "krovne vrednosti "počevši od osnovne -svog jezika, koje ih drže daleko izvan krvavih verskih srednjovekovnih ratova već viđanih u Evropi.(štaviše možda ih tamo" politički "na terenu nesukobljenih delova hrišćanske vere "politički " približi pretnja takođe " političkog islama" )Takva " krovna vrednost "kod balkanskih južnih Slovena , štokavaca , više ne postoji.Bile se moguće različite stvari . Da se svest o zajedničkim vrednostima očuva (donekle osvojenim u svim ranijim Jugoslavijama i snovima o njima pa i u vidu "Mlade Bosne " ali baš zbog toga da se te Jugoslavije i to bez izuzetka svaka od njih ne bi zadržale i održale pa i krvavim ratovima spolja indukovanim zloupotrebom i vera razbijanih a iznutra i razbijenih država sa tim imenom ), uz realno postojanje daleko preko 85% fonda reči i pravila istog jezika (sa danas raznim imenima )i sve preovlada u smislu njihovog očuvanja (ali kako kada je socijalizam kao način proizvodnje pa i silom "pao "a po svemu sudeći to će se desiti i liberalnom kapitalizmu ali tek naknadno posle metropola u njegovim kolonijama ?)Preovladao je potpuno suprotan proces padom svih stubova posle drugosvetskog "zajedničkog održanja "(Tito, Partija , Armija, svaka Jugoslavija)južnih Slovena štokavaca kod kojih se to je očigledno preselio berlinski zid .U delu svetovnih mogućnosti ( jer neko je uspešno izveo "zavadi pa vladaj "i instalitrao berlinske zidove zalivene krvlju )i nema " susretnih prodora "a da oni pri tom nisu delo retkih pojedinaca baziranih na istorijskoj samosvesti ,svakako i dobrih sećanja na mnoge rezultate iz perioda zajedničkog života okupljenog oko sada potpuno uništenih ranijih vrednosti ali i postupaka takvih pojedinaca zasnovanih na saznavanju sakrivenih istina i konačno zdravom razumu . U delu religijskih mogućnosti među štokavcima , Južnim Slovenima ( poneko pa i ja ali ne i drugi bi ih nazvao višereligijskim Srbima) prodori su ponegde samo i pomalo u postignutoj trpeljivosti posle devedesetih koje nosi mir (odsustvo rata )između novonastalih država ili i unutar njih ali nikada nije došlo do onoga do čega su došli i uspeli da dođu u međureligijskom smislu Nemci sa svojim samo nemačkim jezikom .Sada kada je krčag rszbijen trebaće da se stekne ogroman broj uslova da se čak iu Crnoj Gori otišloj bez rata iz poslednje već vojno ali časno poražene Jugoslavije pojave ljudi koji će reći :"I mi smo Srbi koji hoće da žive u nekoj (ali jednoj ) d to sada? Druga mogućnost je bila da religije između sebe priznaju da postoji pravo na versku različitost ali da je nacija jedna (ne četiri ) bez obzira na granice (mnoge ) i vere (nekoliko njih ) kakvu tendenciju tradicionalne religije nikada nisu pokazivale.Ako se međutim u budućnosti pojavi dovoljan broj pojedinaca sa uticajem na svoju okolinu ("Mlada Bosna "polazeći od i iz tadašnje Bosne nije sanjala izolovanu i van konteksta današnju Bosnu nego je sanjala buduću prvu Jugoslaviju dok se danas svaka Jugoslavija čini i pokazuje nemogućom )onda se uz promenu odnosa i snaga i razmišljanja u mnogobrojnim realno manjiim državama , promenu odnosa religija po tom pitanju , napuštanje postojećih jezika kao političkih jezika i vraćanje Vuku Karadžiću jednom u dalekoj budućnosti oni koji sebe budu razumeli kao Srbe okupe na način kako to danas relativno neprotivurečno funkcionišu protestanski i kataločki Nemci.Moguće je da procesi disolucije moraju biti svuda dovedeni do kraja i do apsurda (ponegde već jesu ili još nisu npr traženjem prevodioca sa srpskog na naprimer crnogorski jezik)da bi počeli procesi koje će jednom izvesti i objedniti neki Garibaldi ovih prostora ali verovatno više ne pod istorujskim imenom bilo kakve Jugoslavije . Uslov je i mir i protok ,veliki protok vremena.Sve pobrojano i još sigurno mnogo toga drugog dovešće nas možda jednom do vraćanja jeziku kao temelju i ozbiljnijih integracija a ne vešto iskorišćenom glogovom kocu nekih velikih majstora koji sada imaju ove kolonije u kojima naravno gospodare praveći se da navodno ne vide kako se i zašto mučimo.

  6. USS Sputnjik says:

    MOŽE LI HRVAT BITI PRAVOSLAVAC?

  7. Svetislav Surina says:

    I Ramo Pazara se borio za RS, pa otišao u Siriju i Kurdi mu otprdili glavu.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *