Mrtve duše Vuka Draškovića i Nenada Prokića

Mrtve duše Vuka Draškovića i Nenada Prokića

11 septembra 2013

nebojsa-malicPiše: Nebojša Malić

Malo je kvislinškom kultu što je porobljavanjem Srbije omogućio Imperiji da se poziva na „veliki uspeh“ takozvanog humanitarnog rata, koji sada žele da primene na Siriju (već „usrećivši“ nas, Libiju, Irak, Avganistan…). Ne, sama Srbija mora da bude potpuno uništena, fizički i duhovno. Fizički, uništavanjem zemljoradnje (industrija je već zatrta) i pljačkom naroda do gole kože, a duhovno operacijom „promene svesti“.

Iako se ovo „glajhšaltovanje“ vrši maltene kroz sve institucije države i društva, trenutno su očigledna dva glavna pravca nastupanja. Jedan je „parada ponosa“, na kojoj insistira Imperija (sa Briselom). Moj stav o tome je u suštini isti kao pre četiri godine: paradiranje nema nikakve veze sa pravima altseksualaca, što uostalom znaju i oni, pa ih većina odbija da služi kultu protiv svojih sunarodnika.

SLOBODA, SIPA LI SE TO U DŽIP?

Drugi krak napada pokrenuo je pre neki dan Vuk Drašković, koji je toliko puta promenio ubeđenja da više ni sam ne zna šta je. Na stranicama Politike – šizofrenog lista koji je čas žut, čas nazadan, čas liči na normalne novine – ovaj politički zombi je bulaznio kako je Gavrilo Princip „skupo koštao“ Srbiju. Time se pridružio talasu revizionizma na Zapadu, koji već neko vreme želi da za Prvi svetski rat okrivi Srbe i Ruse, a amnestira kako Pariz i London, tako i Berlin, Beč i Ankaru. Pošto su danas svi oni na istoj strani.

Da je Srbija normalna zemlja, a ne zabran za izopačene eksperimente kulta smrti, ovakvo pokvareno kvislinštvo ne bi nikada ni osvanulo na stranicama novina koje sebe smatraju vrednim poštovanja. Pošto su stvari, međutim, takve kakve jesu, Vladimir Kecmanović je pokušao da na pristojan način ogoli Draškovićev besmisao. Na šta je poput dresiranog psa odmah reagovao stranački saborac olinjalog vuka Nenad Prokić. Onaj što je svojevremeno sanjao Srbiju bez Srba.

Posmatranje Principa ili Obilića sa stanovišta „cene“ degutantno je nečoveštvo. Oskar Vajld je svojevremeno definisao licemere kao ljude koji svemu znaju cenu, a ničemu vrednost. Ponašanje perjanica kvislinškog kulta apsolutno potvrđuje ovu definiciju. Za njih sve mora da ima cenu (u dolarima), a, ako nema – ništa ne vredi. Sloboda, sipa li se to u džip?

Krajnji domet njihovog intelekta je zakon džungle: jači tlači i zato uvek treba biti na njegovoj strani. A suština civilizacije, govorio je još Platon, je da se, umesto argumenta sile, koristi snaga argumenta. Zato je bilo kakva rasprava sa kultistima unapred osuđena na propast; oni jednostavno ne razumeju drugi argument osim sile, i ne priznaju nikakvu logiku osim „ko će koga“. Ne samo što nisu civilizovani, po Platonovoj definiciji, nego je njihovo suštinsko opredeljenje anticivilizacijsko.

Suštinska crta srpskog karaktera, ono što nas čini posebnim, je Kosovski zavet. Spremnost da se izgubi glava, ali da se ne ogreši duša. Sloboda kao najveća vrednost. Čojstvo i junaštvo. Da sve bude „sveto i čestito… i milome Bogu pristupačno“. Oni Srbi koji su, tokom mnogih mračnih vekova, odustajali od tih ubeđenja – ne samo da su prestali da budu Srbi nego su postali najsvirepiji srbožderi. Između njih i sledbenika kvislinškog kulta nema ama baš nikakve razlike.

NEPOJMLJIVOST ŽRTVE

Suprotstavljanje osvajačima je prirodno ponašanje naroda koji ceni slobodu, duhovnost („carstvo nebesko“) i čojstvo. Dok je podaništvo prirodno ponašanje onih koji veruju u carstvo zemaljsko, da sve ima cenu, da duša ne postoji, i da je sila jedina vrlina.

Samo slepac ne vidi da je odnos Centralnih sila, Osovine i NATO prema Srbima bio ne sličan, nego identičan. Ubeđenje da je Nemački Rajh nepobediv i neminovni gospodar Evrope odvelo je mnoge na stranputicu predaje. Isto kao što danas ubeđenje da EUropstvo, NATO i Atlantska Imperija „nemaju alternativu“ vodi kvislinški kult u nastojanju da uništi Srbe i Srbiju, kao „remetilački element“ na putu svetskih siledžija.

Za kultiste je lična žrtva nepojmljiva, a otpor sili i nepravdi apsurdan i „preskup“. Sve što imaju su „lažne vjere poslastice“ ovoga sveta, i to samo dok služe svom demonskom mesiji. Ne razumeju Principa („Ko hoće da živi nek’ mre, ko hoće da mre nek’ živi“) zato što odbacuju Njegoša (“Svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka!”). Ali i Lazara, i Isusa.

Zato sam ubeđen da ne mogu da nas pobede, jer su već porazili sebe. Oni su mrtve duše, zombificirani neljudi, vernici smrti i ništavila koji žive u večitom strahu, zavisti i pohlepi. Zato „otrov adske svoje duše“ svakom rečju bljuju na kamen zemlje Srbije. Njihov najveći domet je da budu bednici. Ali pobednici – nikad.

Sivi Soko

KOMENTARI



4 komentara

  1. RADOSLAV says:

    Vuk je sekao ruke ko nosi muslimanski barjak, izgleda damu je neko šapnuo i promeni ćud Drašković ali osta Vuk koji posle doručkova u Vašingtonu ode prema NATO IMPERIJI zaboravi što je govorio i pisao,zaboravi sve iz knjige NOŽ koja ga uzdigne i do Ravne Gore.

  2. zmaj says:

    Ako je neko nacionalista u Srbiji onda je to Vuk Draskovic samo njegov nacionalizam nije ratno huskacki i sovinisticki njegov nacionalizam nije da se zavadimo sa celim svetom i ostanemo izolovani taj nacionalizam koji nije svojstven gospodinu Draskovicu nas je i doveo do toga da smo izgubili sve ono sto nas je krasilo , Pravi patriotizam je patriotizam Vuka Draskovica , a sve ostalo je lazni patriotizam koji nas vodi u ponor.

  3. Miloš Milenković says:

    Nebojša nije mogao lepše da kaže u opisivanju kvinslinštva. Kamo lepe sreće kada bi Vuk stvarno bio nacionalista. Onog Vuka Draškpovića iz Devedesetih više nema. Ovo njegovo baljezganje samo šteti Srpskoj naciji, a njemu nanosi stid, ako još uvek za to zna!

  4. Aleksandar says:

    Sve ovde rečeno pada u vodu kada se bez strasti pročita šta je zaista Vuk Drašković rekao. Ili šta je Dušan Kovačević rekao. Kad se pogleda unazad činjenica je da smo previše stradali uPrvom sv. ratu, da smo bez potrebe i nespremni za rat gurnuli prst u oko jakima 27. marta i a smo protiv NATO ustali umesto da ih odaberemo za saveznike kako je Vuk tražio još 1991. Zaista Srbi su zaslužili da žive, pa tek onda da razmišljaju o nebeskim carstvima.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *