Мустафин бриселски султан

Mustafin briselski sultan

25 februara 2018

Piše: Nenad Kecmanović

„Naš sultan je sada u Briselu, a nije više u Istanbulu, Brisel je glavni grad Evropske unije, gdje stoluje i naš sultan, a Ankara je glavni grad samo Turske“, saopštio je već pomalo zaboravljeni eks reis-ul-ulema Mustafa Cerić svojim sunarodnicima Bošnjacima i Bosancima, i vjerovatno do suza nasmijao Tuska i Junkera na „ Velikoj (EU) Porti“.

Na pratećoj fotografiji sa međunarodnog skupa vjerskih poglavara (slika ispod) lijepo se vidi žovijalni reis „emeritus“ sa ahmedijom na glavi, kako sa šeretskim osmijehom saopštava novi salto u bošnjačkoj politici. A u pozadini Barozo se od srca smije, jedan rabin se kiselo smijulji, neki opet stežu usta da ne prsnu u smijeh, ali ima ih koji slušaju sa izrazom mučnine.

Očito su svi po prvi put uživo mogli da prepoznaju „sarajevski duh“ iz TV serije Nadrealisti u režiji dr Neleta Karajlića. Zašto se Mustafa efendijin sultan/kalif, tek što je bio vaskrsnuo u Maloj Aziji u liku Tajipa Erdogana, odjednom odselio na novu, evropsku adresu i doživio reinkarnaciju u Žan Klodu Junkeru?

Posljednjih desetak godina, i iz Stambola/Ankare i iz Sarajeva pričalo se o obnovi „pustog Turskog“ u Bosni . Erdogan i Davutoglu, odnosno Izetbegović i Cerić, zaklinjali su se na vječnu ljubav. Davutoglu je govorio o osmanskom carstvu u Bosni kao jednoj uspješnoj priči koju treba ponoviti. Erdogan se pozivao na Alijin amanet da čuva Bošnjake i Bosnu. Bakir je pozivan i na porodična slavlja kod svog poočima i tutora.

Mustafa efendija mu je sekundirao izjavama da je „Turska matica Bošnjaka“. „Sultanu“ Tajipu oduzet amanet na Bosnu.

Sve je išlo kao po loju dok je „veliki vezir“ u Vašingtonu aminovao ovu tradicionalnu vezu u kojoj je Erdogan trebalo da „spriječi prodor radikalnog islama u Bosnu i presadi islamsku demokratiju “. Kada je, međutim, za neuspjeli puč u Turskoj optužen američki štićenik Fejtulah Gulen, odnosi su se naglo pokvarili.

Erdogan se i ekonomski (Turski tok) i vojno (S-400) naglo okrenuo svom spasitelju Putinu. Bakir se našao između Stambola i Vašingtona kao Buridanovo magare, a eks reis efendija mu je pritekao u pomoć mudrim savjetom: ni Turska, ni Saudija, ni SAD, nego EU. Zašto se Porta preselila baš u Brisel?

Nikad do sada Izetbegovići nisu računali na iskrenu podršku EU. Pogotovo ne od kolonijalnih sila poput Britanije i Francuske, koje su vijekovima harale po islamskim zemljama u svijetu. Dosolila je preambula nacrta evropskog ustava u kome se spominju isključivo hrišćanski kulturni korijeni Starog kontinenta (Žiskar D’Esten), kao i držanje „matice Turske“ 60 godina u dovratku EU, čemu je opet doprinijela i Njemačka.

Islamske zemlje (Turska, Saudija, pa i Iran), ali još i više Amerika, bile su bošnjački izbor „bez alternative“, uprkos tome što ih je jedina supersila toliko puta prevela žedne preko vode. Obećana dominacija nad cijelom Bosnom svela se na dominaciju nad frtalj teritorije ili pet kantona. Ali, Mustafa efendija se dosjetio da je, valjda zbog geografske lokacije muslimana Bošnjaka, „Bosna sazrela da bude ravnopravan član velike evropske familije“. Sa sve vehabijskim kampovima u Bočinji i Maoči, tranzitom za islamske teroriste, rekordnim brojem dobrovoljaca Islamske države.

IMAMI I HATIBI DA IDU DA VAZE U DŽAMIJSKI MIHRAB

Smislio je i kako to da izvedu:„Bošnjaci/Bosanci – političari treba da džamijski mihrab prepuste imamima i hatibima. Neki bošnjački/bosanski parlamentarci hodaju po dijaspori i vaze iz mihraba umjesto da se druže sa svojim kolegama u Briselu i prenose im bosanske političke i kulturne poruke tako da našem sultanu u Briselu bude jasno da se u Bosni ne podiže nikakav ‘khilafet’. Bošnjaci/Bosanci treba da razumiju i prihvate da im je sultan u Briselu a ne negdje drugo, ali i EU da se u Bosni podiže pravna država, po principu jedan čovjek-jedan glas, kao što je to svugdje u svijetu”.

Mustafa efendija izgleda misli da u Evropi još nisu pročitali Islamsku deklaraciju, u kojoj stoji da „muslimani kada postanu većina treba svima da nametnu šerijat“, a da je tu knjigu kao programsku zvanično prihvatila SDA. Bakir, kako je sam rekao, drži tu babinu knjigu na svom radnom stolu u Predsjedništvu BiH. A nekadašnji Alijin reis je onda vjerovatno drži pod jastukom.

Adil Zulfikarpašić je u knjizi „Okovana Bosna“ još tokom rata kritikovao Aliju što „na Istoku priča o Bosni kao Islamskoj teokratiji, a na Zapadu kao građanskoj državi i pri tome misli da u SAD i EU o tome nisu obaviješteni“. Mustafa Cerić vjeruje da političari na Zapadu takođe ne znaju da je odvajanje džamije od države suprotno islamu, kao i da je, dosljedno tome, Alija jasno upozorio bosanske muslimane da „ne može biti koegzistencije između muslimana i neislamskih institucija“.

To se, naravno, ne može promijeniti hudbom jednog bivšeg reisa, a i sam Mustafa efendija čitav radni vijek u IVZ-u intenzivno praktikuje spregu džamije i politike. Pod „pravnom državom koja se (navodno) podiže u BiH“, Ceriću se izgleda jedino dopao „princip jedan čovjek-jedan glas kao svugdje u svijetu“. Taj princip se, međutim, već primjenjuje separatno u Srpskoj i Federaciji, koje zajedno čine BiH, i tako je u velikom broju etnički i vjerski složenih zemalja u svijetu.

„SVI OKUPATORI BOSNE SU BOLJI OD SRBIJE I HRVATSKE“
Ali, u širem obrazloženju briselskog kalifata (khilafeta) ima još mnogo „bisera“. „Bosna je uvijek bila dio velikog civilizacijskog svijeta od rimskog i otomanskog do austrougarskog i komunističkog carstva takozvane internacionale. No, Bosna je u svim tim carevinama bila uvijek svoja na svome i znala je čuvati svoj bosanski ponos i svoju bosansku čast i slobodu.

Ali, Bosni je uvijek bilo teško kad je ostajala sama sa svojim susjedima s njene lijeve i s njene desne strane, susjedima koji nisu nikad odustali od toga da joj uzmu dušu i ubiju tijelo”. BiH se i sada nalazi u tom stanju da je jedini način da se spasi upravo da, kao i dosad, postane dio velikog, univerzalnog civilizacijskog svijeta. U njemu se i najbolje snalazi, jer ima takvu dušu, koja nema straha od mnoštva različitosti“.

U citiranim redovima jedino „najbolje snalaženje“ zaista uopšte nije sporno. Neobično je da Cerić ne pominje i Treći rajh kao nacističku imperiju koja je u Bosni bila većinom dobro prihvaćena pod zastavom kvislinške NDH, a da komunističku vlast, pod kojom su Mustafa efendija i saplemenici dobili naciju, stavlja u isti koš sa osmanskim i habzburškim osvajačima.

Šta tek reći na to što Mustafa efendija tvrdi da je Bosna pod okupacijama, koje su se vjekovima nadovezivale jedna na drugu, „sačuvala ponos, čast i slobodu“? Moguće je samo ukoliko konverzija vjere, promjena nacije, novo lično ime i porodično prezime smatra slobodnim izborom, odnosno da su Bosanci zbog toga bili časni i na to treba da su ponosni.

Što se pak tiče „zlih lijevih i desnih susjeda“, za razliku od „dobrih inostranih okupatora“, Ceriću i njegovima kanda nije jasno da im „dušu uzimaju i tijelo ubijaju“ njihove još bliže komšije koji su u Bosni više domicilne nego svi Bošnjani, Muslimani, Bošnjaci i Bosanci, zajedno.

O „duši Bosne koja nema straha od mnoštva različitosti“ dovoljno svjedoči statistika po kojoj se njena multikulti prijestonica za dvadestak godina transformisala u 99 odsto muslimansko Sarajevo.

Najzad, eks reis nije ni svjestan da je, indirektnim poređenjem austorougarske aneksije Bosne sa njenim pridruženjem EU, uvrijedio briselske evrokrate. Sigurno nije namjerno, jer nijedan hodža nije sa toliko topline zborio o zapadnoj hrišćanskoj civilizaciji. Samo se zanio u ketmanskom uvlačenju i orijentalnom medenju pa mu se naprosto omaklo.

BIVŠI REIS KAO BOŠNJAČKI NASRUDIN HODŽA
Da Mustafi efendiji nije stran ni američki surovi pragmatizam ukazuje živi svjedok da je on prije Klintona došao na ideju o pet hiljada muslimanskih žrtava odjednom i na istom mjestu za pridobijanje američke javnosti za NATO bombardovanje srpskih položaja u Bosni.

U najužem krugu Aliji je, navodno, rekao „muslimani stalno ginu u raznim djelovima Bosne, pojedinačno i u malim skupinama, i to ostaje nezapaženo, a međunarodnu pažnju može skrenuti samo masovna pogibija, odjednom i na jednom mjestu“.

O posljedicama takve pameti i duše ne bismo ovom prilikom, da ne kvarimo portret Mustafa efendije, koji inače najviše podsjeća na Nasrudin hodžu i njegove šejtanluke i marifetluke.

Kada je poslije višekratno prekoračenog statutarnog broja mandata na funkciji reis-ul-uleme Mustafa Cerić konačno odstupio pod pritiskom, za utjehu je, po uzoru na papu Benedikta, zatražio titulu reisa emeritusa. A pošto mu nije uspjelo, najavljivao je da će skinuti ahmediju i kanidovati se za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Najzad je otišao korak naviše da postane lider evropskih muslimana.

Putovao je po Parizu, Londonu i Berlinu i preporučivao se organizacijama brojnih imigranata iz islamskih zemalja. Lobirao je i u Vašingtonu i u Vatikanu, a ponajviše u centrali EU, koju je bio zamislio kao pokrovitelja svog poduhvata. Iz tog vremena potiče premijerna cirkuska izvedba „preseljenja sultanata iz Istanbula u Brisel“, kao i fotografija sa liderima evropskih crkava i Barozom kao domaćinom.

STARI ILI NOVI ŠEJTANLUCI I MARIFETLUCI

Na aktuelnu reprizu istog cirkusanja potakla ga je onomad objavljena „Strategija za proširenje EU“ u kojoj je BiH pozicionirana na repu, kao i uspjeh Herceg-Bosanaca u lobiranju po briselskim koloarima za izmjenu izbornog zakona u Federaciji. A to sina rahmetli Alije gura u poraz na jesenjim izborima.

Pored Čovića, Cerić, naravno, nije mogao da ne pomene i Dodika, i kaže da „po Evropi šire predrasude o BiH i raspiruju islamofobiju u EU“. Eks reis efendija je jedino uspio da u međuvremenu fomira „Svjetski bošnjački kongres“ kako bi postao predsjednik bar nečega. To za njegove apetite i nije bog zna šta, pa možemo očekivati i drugu, izmjenjenu i dopunjenu reprizu ove cirkuske predstave .

Ili će Mustafa efendija spremiti novi performans „Preseljenje isultanata/khilafeta u Vašington i proglašenje Trampa za sultana i kalifa“. To djeluje mnogo realnije, a dvor u Rijadu, na čelu vehabijskih paradžematlija u Bosni, neće mu uskratiti podršku. Ali, šta ako ambiciozni eks reis u bujnoj mašti baš sebe ugleda kao kalifa i sultana? Ništa!

Zapadni svijet će se i dalje ludo zabavljati.

(STandard)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *