Na kompromitaciji Zorana Đinđića najviše rade ovi koji ga danas hvale

Na kompromitaciji Zorana Đinđića najviše rade ovi koji ga danas hvale

15 marta 2013

cedomir-anticPiše: Čedomir Antić

Novinar jedne televizije izveštavajući sa  „Šetnje za Zorana”, marša u spomen na ubijenog premijera Srbije, tri puta spomene njegov  „lik i delo”. Izjave učesnika šetnje obavezno sadrže i sledeće izraze:  „misija”,  „vizija”,  „zbeg”,  „modernizacija”,  „civilizacija”… Srbi, tvrdio je posle jedan profesor i političar, ubijaju svoje vladare, a posebno su brutalni prema reformatorima. Jedan briselski birokrata, koji se proslavio u ratu 1991. godine, kaže kako bi Srbija, da je Zoran Đinđić do danas ostao na vlasti, bila na pragu ili u članstvu Evropske unije.

Ako je Zoran Đinđić imao osobinu koja je bila najmanje sporna svima, pa i do kraja nedobronamernim posmatračima, bila je to racionalnost. Ponekad je zato ostavljao utisak hladnoće, bezosećajnosti i ciničnosti. Srbiji je takav vođa, posle poluvekovnog kulta ličnosti, verovatno bio koristan. Sećam se kako su se jednom prilikom njegovi protivnici u Demokratskoj stranci, nakon što su na sednici Glavnog odbora ostali u manjini, vajkali i objašnjavali svoje nezadovoljstvo i stavove. Jedan je rekao:  „Zaboravio si na nas… Ne javljaš se, ne vodiš računa o nama… ” Đinđić mu je smesta suvo odgovorio:  „Nisam vam ja majka… ”

Zločin koji je izvršen nad Zoranom Đinđićem je jeziv i zaslužuje svaku osudu. Ubistvo Zorana Đinđića nije samo nanelo štetu državi. Taj zločin je izvršen i nad Srbijom. Mislim, međutim, da banalizacija njegove uloge i saobražavanje kolektivne uspomene na njegovu ličnost modelima iz vremena Brozovog kulta ličnosti ( „lik i delo”) ili čak kultu svetitelja, predstavlja ne samo kompromitovanje njegovih ideja i rada, već i bacaju novo svetlo na mnoge koji su na sebe uzeli da čuvaju, tumače i  „unapređuju” njegovu političku zaostavštinu.

O kakvoj je to modernoj evropskoj državi reč ako je njena sudbina bila određena sudbinom jednog, pa makar i najboljeg, najmudrijeg, najhrabrijeg pojedinca. Zar nije nemali paradoks da osobe koje se zaklinju u modernost i demokratiju stvaraju kult osobe koja je bila dokazani protivnik takve prakse te je kao disident u vreme Brozovog režima bila progonjena i suđena. Zna se čiji su  „lik i delo” bili zakonom zaštićeni i kome su se generacije zaklinjale da sa njegovog puta neće skrenuti. Kada mediji navodno naklonjeni reformama navode građane da se u većini izjasne kako bi Đinđić rešio status Kosova povoljnije po Srbiju, pošteno je da isti javnost obaveste i kako su u Vašingtonu i Berlinu reagovali na njegov predlog rešavanja statusa Kosova iz 2002. godine, za koji sam uveren da je pravedniji i po Srbiju bolji od sadašnje platforme. I, neka javnost obaveste bez uvijanja, da li bi Đinđić nagovorio SAD i SR Nemačku da promene mišljenje, da li bi ih naterao da to učine ili bi primenio neku čaroliju… Slično je i sa jednom od ključnih dilema pojedinih sadašnjih reformista: da li je Zoran Đinđić bio nacionalista. Mislim da nije bio, u kom god smislu tumačili taj termin. Druga je stvar da li je, kada je smatrao za potrebno, delovao u odbranu interesa srpske nacije… Ali, u životu nije važno samo kako neko sebe vidi ili kako ga vide istomišljenici. Recimo, senator Džozef Bajden (danas potpredsednik SAD) prvog demokratskog premijera javno je označio kao nacionalistu.

Objektivno, Zoran Đinđić je bio sposoban političar i svakako bi, da je bilo po njegovom, reforme bile sprovođene brže. Ipak, on nije bio hazarder niti fanatik, dok je bio premijer ograničavale su ga brojne teškoće od kojih njegovi najuporniji i najsmeliji tumači danas prepoznaju tek poneke. Ali sve da je imao punu podršku skupštinske većine i da je imao mnogo slabije protivnike, kakva je osoba koja veruje da bi Srbija ušla u EU pre Hrvatske a brže od bilo koje druge istočnoevropske države? Predstavnicima naše vlade je 2002. rečeno da bi, ne računajući specifične probleme Srbije (KiM, Tribunal u Hagu i Bosna) , uključivanje u EU u najboljem slučaju moglo da usledi oko 2016. godine. Tada nije bilo reči ni o svetskoj ekonomskoj krizi. Uzgred, zašto SR Jugoslavija za Đinđićeve vlade nije primljena ni u Savet Evrope?

A tek  „narodno” ubijanje vladara! U Srbiji su ubijani vladari, pre stotinu godina i nije ih ubijao narod… Šta da kažemo onda o Amerikancima, Francuzima, Hrvatima… Šta o nacijama čiji su parlamenti osuđivali legitimne monarhe na smrt? Pitam se da li su oni koji zastupaju ovakve teze svesni da parafraziraju drevnu optužbu upućenu  „izabranom narodu” da je ubio  „živoga Boga”. Šta se kasnije dešavalo sa tim narodom? To govore reformski političari koji svađaju narod, a sami u svakoj zgodnoj prilici, radi vlasti, prave političke sporazume toliko nemoralne da su nehigijenski.

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *