НА КОРАК ДО ЦРВЕНЕ ЛИНИЈЕ: Тринаеста криза од које стрепи свет, баксузна и најгора! (ВИДЕО)

NA KORAK DO CRVENE LINIJE: Trinaesta kriza od koje strepi svet, baksuzna i najgora! (VIDEO)

6 avgusta 2017

Drugi avgust 2017. godine, kada je Donald Tramp potpisao zakon o sankcijama Rusiji, biće zapamćen u istoriji kao mogući početak novog hladnog rata. To što je politički slabašan Tramp optužio Kongres za pogoršanje odnosa sa Rusijom slaba je uteha i njemu i Moskvi i ne umanjuje njegovu političku odgovornost za trinaestu veliku krizu SAD i Rusije od koje strepi ceo svet.

Činjenica da je Tramp bio prisiljen da to učini i da će prema Rusiji, kao i prema Iranu i Severnoj Koreji, a uskoro prema Kini, biti primenjene sankcije. Svestan je američki predsednik kakve se sve nevolje mogu dogoditi, pa zato i upozorava da su odnosi Vašingtona i Moskve na „opasno niskoj tački“, a za to je, po njegovom mišljenju, kriv američki Kongres.

Putin odavno ponavlja da odnosi između Moskve i Vašingtona nisu bili gori od završetka Hladnog rata. Putin i premijer Dmitrij Medvedev su jednoglasni u prognozi da će sankcije trajati dugo, možda i decenijama. Nesporna je ocena Medvedeva da je zakonom o novim sankcijama Rusiji objavljen pravi ekonomski rat i stavljen krst na mogućnost da se u bliže vreme poboljšaju odnosi Moskve i Vašingtona.

Ocena mnogobrojnih ruskih političara je da je američki establišment pobedio Trampa, iako on nije bio voljan da potpiše sankcije. U Moskvi prognoziraju da predstoje novi koraci ka odstranjenju Trampa sa vlasti.

U čemu je razlika između novog i starog hladnog rata?

– Ovaj novi rat velesila, bez upotrebe baruta, razlikuje se od prošlog po tome što nema ideološku dimenziju – slažu se eksperti u Moskvi. – Nestankom SSSR-a više ne postoji sukob dva politička sistema, kapitalističkog i socijalističkog, ali ostala je želja američke političke elite da baci na kolena Rusiju.

Tu su i drugi atributi hladnog rata: žestoka medijska kampanja u kojoj je jedan od glavnih ciljeva demonizacija Putina i predstavljanje Rusije kao zemlje strašila sa nepredvidivom spoljnom politikom.

Već sada se vidi da će novi hladni rat uticati na rapidno ubrzanje trke u naoružanju. I tada i sada cilj Amerike je bio, i ostao, izolacija Rusije, kako bi se njena privreda gušila, čime bi padao i životni standard, što bi, po logici kreatora, trebalo da izazove nezadovoljstvo stanovništva.

Američki generali hoće da dobiju odobrenje Kongresa da obnove proizvodnju raketa srednjeg dometa, koje su zabranjene dogovorom potpisanim 1987. Smatraju da je to opravdano jer rakete dometa od 500 do 5.500 kilometara ne bi imale atomsku glavu. Međutim, dogovor koji je potpisan 1987. zabranjuje proizvodnju bilo kakvih raketa tog dometa.

Strah od bombi

Termin „hladni“ rat prvi je upotrebio britanski književnik i publicista Džordž Orvel 19. oktobra 1945. u britanskom nedeljniku „Tribjun“, u tekstu „Ti i atomska bomba“. Orvel je verovao da, ako osim Amerike atomsku bombu napravi još nekoliko velikih država, one bi morale na neki način da se dogovore da to strašno oružje nikada ne upotrebe jedne protiv drugih.

Zbog toga bi se, po Orvelovoj prognozi, atomske države nalazile u stalnom hladnom ratu. Strah od upotrebe razarajućih atomskih bombi, po Orvelovom mišljenju, doveo bi do kraja velikih ratova, ali bi svet živeo u „miru koji nije mir“.

– Amerikanci nisu uništili sve takve rakete. Oni ih koriste kao ciljeve kod isprobavanja novih sistema – ukazuje ruski vojni ekspert Vladimir Jevsejev.

Ruski senator i poznati novinar i publicista Aleksej Puškov smatra da „crvena linija“ u rusko-američkim odnosima nije pređena, ali da u Vašingtonu čine sve da joj se primaknu.

Može li doći do vojnog sukoba između Rusije i SAD? Pre pet ili deset godina takva pitanja niko nije postavljao, a sada se na zatvorenim seminarima i konferencijama o tome raspravlja.

– Zabrinutost raste ne samo kod običnih ljudi, nego i kod onih koji se dobro razumeju u spoljnu politiku – kaže Puškov.

Činjenica koja može da unese optimizam je ta što Zapad više nije jedinstven u spremnosti da vodi dugoročan, makar i bez baruta, rat sa Moskvom. Dok su postojala dva vojna bloka, slušala se komanda iz Vašingtona i Moskve. Sada najmoćnije zapadne evropske zemlje ne žele da njihove kompanije gube profit zbog toga što američko rukovodstvo raščišćava račune sa Rusijom.

Stalni sukob

Poraz Hitlerove Nemačke označio je početak Hladnog rata između SAD i tadašnjeg SSSR. Supersile su gradile svoje zone uticaja, deleći svet u dva suprotstavljena tabora. Evropski integracioni procesi na zapadu Evrope počeli su uz pomoć SAD, dok je SSSR širio uticaj u istočnoevropskim državama. SAD su optuživale SSSR za širenje komunizma, a SSSR se bunio protiv imperijalizma i kontrarevolucije SAD.

Sve do pada Berlinskog zida 1989, koji je formalno okončao Hladni rat, dva bloka su bila u stalnom sukobu, a nekoliko puta se i ceo svet našao na ivici uništenja.

To se najbolje vide iz saopštenja nemačkih političara. Ministar spoljnih poslova Nemačke Zigmund Gabrijel je javno kazao da je protiv toga da neko u Vašingtonu odlučuje s kim evropske kompanije smeju da trguju, a s kim ne. Protesti su pogotovo burni među menadžerima velikih kompanija koje na ruskom tržištiu ne samo prodaju, nego i proizvode.

Zbog svega toga, sada su na velikom ispitu odnosi Zapadne Evrope i Amerike. Ne tako davno sovjetski sateliti postali su glavni poslušnici Vašingtona. Na čelu te kolone su Poljaci, slede tri baltičke države – Estonija, Letonija i Litva. Njihova uloga je da zajedno sa Ukrajinom i Rumunijom, i na kraju Bugarskom, naprave izolacioni pojas između Rusije i Evrope. Ali za dugoročno ekonomsko ratovanje sa Rusijom nisu spremne Nemačka, Francuska, Italija…

Rukovodstvo u Vašingtonu ne može u potpunosti da izoluje Rusiju i zbog toga što ona ima odličnu saradnju sa susednom Kinom, tradicionalnim partnerom Indijom, kao i sa zemljama Južne Amerike.

Ako Amerikanci slome rukovodstva Nemačke, Francuske, Italije i još nekih zapadnih zemalja s kojima Moskva dobro sarađuje, moći će samo donekle da zaustave tehnološki razvoj Rusije, ali glad joj ne preti jer ta velika zemlja sve bolje i više proizvodi hranu. A što se rata tiče, njega sigurno neće biti sve dok Rusija ima moćne atomske arsenale.

Berlinska blokada (1948-1949)

Već tokom 1945. saveznici su počeli da organizuju okupacionu zonu, a 1948. rajhsmarku zamenili nemačkom markom. SSSR, želeći da zadrži Berlin u srcu sovjetske zone, sproveo je blokadu zapadnih sektora grada. Kada je Staljin ukinuo blokadu 12. maja 1949, grad je podeljen.

Druga berlinska kriza – izgradnja berlinskog zida (1961)

Juna 1953. izbili su štrajkovi u Istočnom Berlinu, ali ih je sovjetska armija smirila. Narednih godina oko dva miliona istočnih Nemaca je napustilo DDR. Rešivši da egzodusu stane na kraj, tokom jedne noći, između 12. i 13. avgusta 1961. izgrađen je posred Berlina zid, koji je postao najveći simbol Hladnog rata i podele Evrope “gvozdenom zavesom“.

Kubanska kriza (1962)

Posle pada Batistine vojne diktature januara 1959. godine, na čelo kube je došao Fidel Kastro. Nacionalizovao je američku imovinu, kako bi sproveo poljoprivrednu reformu, što je naljutilo Vašington. Komunistički lider Kube približio se SSSR, koji je pristigao nadomak Amerike. SAD su 1961. godine pokušale da zbace Kastrov režim organizujući Kubance u egzilu da se iskrcaju u kubanskom Zalivu svinja. Operacija je propala. Oktobra 1962. američki špijunski avioni osmotrili su izgradnju lansera sovjetskih projektila na Kubi, što su doživeli kao direktnu pretnju SAD. Američki predsednik Džon Kenedi naredio je pomorsku blokadu i svet se našao na ivici nuklearnog rata. Kompromis je pronađen posle dve nedelje, čime je izbegnuta najveća pretnja direktnim sukobom SAD i SSSR.

Gušenje pobune u Mađarskoj (1956)

Krajem oktobra 1956. mađarski intelektualci i studenti nezadovoljni komunističkim režimom izašli su na ulice Budimpešte, a uz njih je stao i deo mađarske armije. Nova vlada Mađarske je zatražila povlačenje sovjetskih trupa, ukinula jednopartijski sistem, pre nego što je proglasila mađarsko jednostrano povlačenje iz Varšavskog pakta i neutralnost zemlje. Nikita Hruščov je uz pomoć Crvene armije ugušio silom proteste.

Tršćanska kriza (trajala više godina posle drugog svetskog rata)

„Sukob“ je nastao između Italije i tadašnje Jugoslavije zbog, strateški značajne, teritorije Trsta, Gorice i Istre, ali i zapadnog strahovanja od prodora komunizma. Slobodna teritorija Trsta stvorena je 1947, sa zonom A koju su kontrolisale američke i britnaska vojska i B pod komandom JNA. Tek posle razlaza lidera Jugoslavije i SSSR, Tita i Staljina, i izbacivanja Jugoslavije iz Informbiroa, 1954, zona A priključena je Italiji, a B Jugoslaviji. Konačna granica Italije i Jugoslavije dogovorena je 1975. godine.

Krah praškog proleća (1968)

Kada je januara 1968. godine staljinistički lider Čehoslovačke Antonjin Novotni zamenjen liberalnim komunistom Aleksanderom Dupčekom, ukinuta je cenzura, a građanima je dozvoljen put u inostranstvo. SSSR je time bio nezadovoljan, ali Prag je odbio da se povinuje, pa su trupe Varšavskog pakta, sa izuzetkom Rumunije, izvele invaziju na Čehoslovačku i uhapsile „neposlušnog“ lidera. Umesto Dupčeka na vlast je došao prosovjetski Gustav Husak.

Suecka kriza (1956)

Kada je Gamal Abdel Naser, rešio da ujedini 1955. godine arapski svet oko Egipta, na čije čelo je došao 1956. godine, i podstakne ekonomski razvoj zemlje, odlučio je da gradi Asuansku branu.

Iako su ga podržavale, SAD su odbile da učestvuju u troškovima gradnje, pa je Naser 1956. oglasio nacionalizaciju kompanije Sueckog kanala, čiju glavnicu deonica su držale Francuska i Britanija. Dve zemlje su, uz pomoć tek formiranog Izraela, koji se plašio arapskog ekspanzionizma, započele rat da zadrže kanal.

Iako je egipatska vojska poražena, SAD su tvrdile da nisu konsultovani, a SSSR je nuklearno zapretio Francuzima i Britancima. UN su preuzele obnovu kanala.

Raspoređivanje projektila u Evropi (1977-1987) 

U srcu višegodišnje krize bila je diplomatska bitka zbog američkog instaliranja krstarećih raketa u Evropi, kao protivteže pretnji sovjetskih SS-20 raketa usmerenih protiv zapada Starog kontinenta. Postavljanje većeg broja američkih projektila, počev od 1983. godine, izazvalo je i veliku kampanju evropskih pacifista, ali i vrtoglavi rast trke u naoružanju, u čijem centru je bio američki program „Rat zvezda“. Decembra 1987. godine dve supersile su potpisale prvi program o nuklearnom razoružavanju.

Iranska kriza (1946)

Iranski šah iskazao je simpatije prema Hitlerovoj ideologiji, pa su britanske i sovjetske trupe poslate u Iran, koji su i okupirali delove njegove teritorije.

Staljin je, međutim, pokušao da proširi svoju sferu uticaja, stvorivši Azerbejdžan i Mahabad. Pod pritiskom SAD, sovjetske trupe su napustile zemlju, pa su Iranci osvojili Mahabad.

Korejski rat (1950-1953)

Komunističke trupe Severne Koreje, koje su uživale podršku SSSR i Kine, 25. juna 1950. godine prešle su 38. paralelu, demarkacionu liniju između severa u juga zemlje. Rešen da pomogne jugu, američki general Mekartur predlaže 1951. godine predsedniku Hariju Trumanu da atomski napadnu Kinu, ali on to odbija. Primirje je potpisano 1953, ali dve zemlje su i dalje u sukobu.

Vijetnamski rat  (1955-1975)

SAD i SSSR su se indirektno sukobile u Vijetnamu, čiji je severni deo bio pod uticajem Sovjeta, a južni Amerikanaca. Bojeći se da će SSSR i Kina preko Severnog Vijetnama zagospodariti Južnim Vijetnamom i celom Indokinom, SAD su vojno pomagale jug. Pod pritiskom, uz ogromne žrtve, američke trupe se povlače 1973, a dve godine kasnije Severni Vijetnam pobeđuje i ujedinjuje zemlju.

Rat u Avganistanu (1979-1989)

Na raskrušću srednje Azije, rat je izbio posle pobune u Avganistanu, između Sovjeta i snaga koje su se borile protiv avganistanske marksističke vlade. SSSR je podržavao vladu, dok su pobunjenike pomagale mnoge zemlje uključujući SAD, Pakistan i Kinu. Sovjetske trupe su napustile zemlju 15. februara 1989. godine, nekoliko meseci pre pada Berlinskog zida.

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *