Na predsedničkim izborima ne takmiče se vlade

Tweet

Piše: Dražen Ciglenečki

Ivo Josipović u nedjelju će pobijediti u drugom krugu predsjedničkih izbora. Ili neće. To je još nepoznanica. Ali, već sada se zna kakve će analize prevladavati u medijima u slučaju da ishod bude nepovoljan za Josipovića. Većina hrvatskih takozvanih analitičara je, naime, krajnje neinventivna, pa bi jednostavno prepisali svoje, mahom promašene, uratke iz proteklog tjedna. A oni su bili izrazito negativni za Josipovića, makar im namjere nisu nužno bile takve.

Predsjednik Republike imao je, suprotno očekivanjima, tek neznatnu prednost u odnosu na Kolindu Grabar-Kitarović i to je onda pripisano superiornoj HDZ-ovoj logistici, ali najviše štetnom djelovanju vlade Zorana Milanovića na Josipovićevu kandidaturu. Posve je, dakle, nevažno kako je on odradio petogodišnji mandat i kakav je zapravo kandidat. O Josipoviću apsolutno ništa ne ovisi, da je Milanovićeva vlada, koja ga podržava, imala bolje rezultate, naročito u sferi gospodarstva, predsjednik ne bi imao problema na izborima, a s obzirom na to da tako nije, on se muči. To je, makar bila i nehotična, zaista bespoštedna kritika Josipovića, jer svodi ga se na nekakvog bezveznog lika, koji isključivo zahvaljujući drugima može uspjeti na izborima.

Stvari, međutim, ipak stoje bitno drukčije. Vlade, naravno, mogu pomoći ili odmoći svojim predsjedničkim kandidatima, ali na izbore ne idu ni premijer ni ministri. Pokazuje to i primjer izbora za predsjednika Republike 2005. godine. Tadašnja je vlada također imala kandidata. I bila je to, za razliku od aktualne, popularna vlada. Njezin predsjednik Ivo Sanader bio je u punoj snazi, zbog proeuropske su ga politike masovno prigrlili i ljevičari, hrvatska ekonomija bilježila je rast, građani su dizali kredite, potrošnja je bujala. Osim toga, popularna je bila i HDZ-ova predsjednička kandidatkinja Jadranka Kosor. Naročito su je voljeli branitelji, kojima je bila ministrica. Iz perspektive današnjih analitičara stvoreni su bili svi uvjeti za njezinu glatku pobjedu, pogotovo što je i prije deset godina HDZ bio disciplinirana i organizirana stranka. Ali, to se nije dogodilo. Ni blizu. Stjepanu Mesiću malo je nedostajalo da sve završi već u prvom krugu, Jadranka Kosor ipak se nekako dokopala drugog, no tamo je uvjerljivo poražena. Čak unatoč činjenici da je u izravnim sučeljavanjima Jadranka Kosor doslovno pregazila Mesića, koji je u tri njihova televizijska dvoboja glavinjao kao grogirani boksač u ringu. Mesić je u tim prigodama demonstrirao zapanjujuću inferiornost i objektivnu potkapacitiranost, ali ni to ni pretežno zadovoljstvo građana postignućima Sanaderove vlade i situacijom u zemlji nisu ugrozili predsjednikovu pobjedu.

Znači, kandidat za predsjednika Republike itekako može trijumfirati protiv konkurenta koji predstavlja vladu koju se uglavnom smatra dobrom. A ta vlada je krajem 2007. osvojila na parlamentarnim izborima i drugi mandat i to pobijedivši stranke koje su podupirale Mesića, koji je u tom trenutku i dalje bio predsjednik. Lako je stoga izvući zaključak i da predsjednički kandidat uz kojeg je vlada koju se percipira lošom nikako nije unaprijed osuđen na poraz. Time uopće ne želimo reći da je Mesić bio bolji predsjednik i kandidat nego što je to Josipović, nego samo da se na predsjedničkim izborima ne vrti baš sve oko učinaka vlada. Uostalom, ako Josipović ponovno bude izabran, slušat ćemo i čitati analize da je uspio unatoč teretu kakav mu je bio premijer Milanović. Na taj bi se način odalo priznanje Josipoviću kao predsjedniku i kandidatu.

(Novi list – Rijeka)

Tweet