На Светој Гори сам имао осећај да превише тражим у животу

Na Svetoj Gori sam imao osećaj da previše tražim u životu

18 aprila 2017

Kao svedok, učesnik ili posmatrač događaja, dirigent i kompozitor Vojislav Bubiša Simić (1924), napisao je novu knjigu „Zvuci vremena”, u kojoj je obuhvatio hroniku čitava tri veka. Knjiga je podeljena na 23 priče: na zvuke rata, zvuke putovanja i zvuke muzike, i u maju izlazi iz štampe.

Bubiša Simić odrastao je u dedinoj kući u Ulici majke Jevrosime, gde je danas škola „Drinka Pavlović”. Baba po majci pričala mu je o dvorskim balovima za vreme kralja Petra Prvog, a deda je bio ministar u vladi Nikole Pašića, i učio je za saobraćajnog inženjera u Cirihu.

„Baba se rasplakala kada sam u kuću uneo kontrabas, jer je za nju to nešto što nikako nije išlo uz članove građanskih porodica. Otac, advokat, kupovao je džez ploče, a majka je svirala klavir”, počinje priču Bubiša Simić.

Pojava džeza u Beogradu: Već od dvadesetih godina 20. veka počele su u Srbiju da stižu note, kao što su „Mesec i zvezde”, „Havajska noć”, „Tvoj poljubac”, „Šeik od Arabije”, a potom i one bržeg tempa. Note isključivo u klavirskom izvodu izdavali su Frajt, Strahov i kasnije Lazić.

Većina je na naslovnoj strani imala crnca kako svira saksofon, jer saksofon je simbol džeza, a ne truba. Potom su Beli Rusi, emigranti, doneli svoje romanse i ciganske pesme (Olga Jančevecka), Francuzi svoje šansone (Moris Ševalije, Lisijen Boaje, Tino Rosi, Šarl Trene), Nemci šlager (Vili Forst). Bilo je i domaćih romansi „Ulicama kružim” Miše Aranđelovića, tango „Mansarda mali stan” i „Ne plači, Danijela” Sergeja Strahova.

Posle rata organizuju se zabave, dvorski i oficirski balovi, i drugih profesija –inženjera, advokata, doktora pa i zanatlija. Igra je bila osnovni pokretač života. Ljudi su želeli da se provode i zabave, da zaborave na rat. Otvaraju se dansing dvorane i prave matinei u Inženjerskom domu (danas bioskop Takvud), Ratničkom domu (Dom Vojske Srbije), Invalidskom domu (bioskop Partizan), Paviljonu Cvijeta Zuzorić, Maloj sali Radio Beograda.

Da bi se naučio ples otvarale su se škole igranja – škola Pere Stajića u podrumu bioskopa „20. oktobar”, Raše Milutinovića na Terazijama i druge.

Komunistička vlast i džez: Komunisti popreko gledaju na džez, kao na muziku koja loše utiče na omladinu. Kada sam 1959. na Dan mladosti svirao Titu, pitao sam ga da li je istina da ne voli džez. Rekao je da nije istina. Da voli izvorni džez, ali ne i onaj komercijalni.

Armstrong, Ela Ficdžerald, Dizi Gilespi: Dolaze nam prvo američki filmovi „Dečak s trubom”, „Bal na vodi”, i vlast je videla da džez ne može da se zaustavi, da nije džez nikakav protivnik ovoga režima, nego su to disidenti, pisci, slikari, a da smo mi nekakve „budale” koje su se zezale… Od muzičara prva je iz sveta kod nas došla 1954. pijanistkinja Juta Hip sa kvintetom. Dolazi Dizi Gilespi sa big bendom.

To je bila takva razlika kao da nas iz Druge muške gimnazije gurnete odmah na diplomski na Oksford. Stižu i Kvinsi Džons, Ela Ficdžerald, Oskar Piterson, Armstrong, Glen Miler orkestar (Miler je pre toga poginuo).

Mi smo osnovali 1948. zabavni orkestar, dirigent je bio Mladen Guteša i dobijali smo note iz Češke, Italije, Francuske. Preuzimam orkestar Radio Beograda 1953. i do 1985. ostajem s njima, do penzionisanja.

Olimpija i pad Rankovića: Osvojili smo prvo mesto 1960. na Prvom evropskom džez festivalu u Žuan le Penu u Francuskoj. Mi sa 20 dolara u džepu, pojedemo doručak, a ostatak dana šetamo i gledamo kako bogataši jedu kolače, piju, zezaju se. Tu sam prvi put video „švedski sto”…

Godine 1957. pošli smo na turneju u Istočnu Nemačku. Imali smo uvek vođu puta, koji je bio član partije, on se tamo samo zezao i kupovao stvari. Lola Novaković je bila s nama, Olga Nikolić, Ivo Robić, Đorđe Marjanović, Nada Knežević. Dve nedelje smo u Olimpiji 1966. pratili pevače zabavne muzike iz cele Jugoslavije: Gabi Novak, Arsena Dedića, Dragana Stojnića, u drugom delu je nastupao AKUD „Branko Krsmanović” s folklorom, a u trećem Esma Redžepova.

Baš tada je Frans pres javio da je pao Ranković. Ataše iz naše ambasade nam je rekao: „Desio se državni udar u Jugoslaviji, navaliće na vas novinari. Molim vas, kažite da ništa ne znate”. Ali, kakvi novinari da pitaju muzikante! Čekali smo, nikoga nije bilo.

Zlatna svadba i Šubert, beba i Rosini: U SSSR-u smo štedeli rublje i našim firmama tamo davali da nam oni ovde obračunaju i daju dolare…

Kad smo išli u Lajpcig 1957. iz zemlje je moglo da se iznese 10 dolara na jedan pasoš i novac smo sakrivali u čarape, kape, u kupe voza.

Ja sam sakrivao ispod nalepnica na konzervama hrane… A Boki Milošević u postavu kutije za klarinet i u Subotici nas carinici zbog toga sve skinu sa voza.

U Lajpcigu sam imao i divno iskustvo, u Crkvi Sv. Tome, u kojoj je Bah bio orguljaš, slušao sam diplomce orguljaškog odseka. Ulaze u crkvu mladenci, imaju oko 80 godina. Zlatna svadba, a u povorci deca, unuci i – muzika Šuberta za čelo i orgulje.

Sećam se i da smo u Makedoniji 1958. svirali uvertiru za „Seviljskog berberina”. Čujem neko coktanje, kao da neko pije limunadu na slamku i iza sebe vidim ženu koja doji bebu uz Rosinijevu uvertiru. Rekla je da je toliko želela da dođe na koncert, a da nije imala kome da ostavi bebu. Bio sam dirnut.

Kompozitorski rad: Više me znaju kao dirigenta, a manje kao kompozitora iako imam 1.000 dela – dečje muzike, duhovne, zabavne, džez, lake simfonijske, horske. Mogao sam i više.

Ta dela padaju u zaborav, dolaze novi autori.

Poseta Svetoj Gori: Obišao sam veliki broj manastira. Na Svetoj Gori imao sam osećaj da sam suviše besan, da previše tražim u ovom životu. Da je monasima tako malo dovoljno, a da ja uživam u stvarima bez kojih bih mogao, a u Beogradu mi se čini da bez njih ne mogu.

Među monasima je bilo najviše ljudi iz komunističkih porodica i četnika koji su pobegli iz zemlje, živeli po inostranstvu i već u zrelim godinama došli da se zamonaše.

Dobrica Ćosić, čest gost Hilandara, kalemio je i napravio vinograd na Svetoj Gori. Tamo sam saznao i da monahe sahranjuju na privremenom groblju, a posle dve-tri godine otkopaju kosti i lobanju, operu u vinu i odnesu u manastirsku kosturnicu.

Kosti se stave u zajednički drveni sanduk, a lobanja na policu i na čelu lobanje mastiljavom olovkom ispiše se samo monaško ime umrlog. Boravak na Svetoj Gori za mene je jače duhovno iskustvo nego poseta Hristovom grobu u Jerusalimu.

Umesto da razmišljate kako je Hrist nosio krst na Golgotu, vi oko sebe čujete da zvrckaju fotoaparati i vodiče koji na 20 svetskih jezika govore u isto vreme. To vam razbija utisak, a u Hilandaru – mir i tišina, potpuna.

Druženja, nekad i sad: Nekada je nas sedamdeset išlo zajedno na letovanje! A kad odemo u kafanu, pravo odatle na posao. Redovi su se, nažalost, proredili. Evo, i meni u prevozu ustaju samo kad nosim sako i kravatu. A kad sam sportski obučen, sa bejzbol kapom, niko ne ustaje – misle još sam mlad!

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *