НАЈОПАСНИЈЕ МЕСТО НА СВЕТУ: Овде се крчка нуклеарни армагедон!

NAJOPASNIJE MESTO NA SVETU: Ovde se krčka nuklearni armagedon!

6 aprila 2016

nuclear-bomb-explosion 456Postoji mnogo kriznih žarišta na svetu, ali jedno je, svojom dugoročnošću i intenzitetom, ispred ostalih. Gotovo 20 godina, indijsko-pakistanska granica u Kašmiru ubedljivo je najopasnije mesto na svetu.

Imajući u vidu poznatu vojnu doktrinu dve susedne zemlje koje poseduju nuklearno naoružanje, mala varnica prilikom razmene artiljerijske i raketne paljbe na granici mogla bi da dovede do totalnog nuklearnog sukoba sa katastrofalnim ishodom. Pored miliona mrtvih Indijaca i Pakistanaca, takav rat bi mogao da izazove globalnu “nuklearnu zimu”, uzrokujući patnju i umiranje nezamislivih razmera.

Nuklearna trka između Indije i Pakistana ušla je u fazu koja izaziva jezu. Islamabad je odlučio da rasporedi taktičko nuklearno naoružanje ograničene jačine u vojnim bazama duž cele granice sa Indijom kako bi sprečio moguću agresiju predvođenu tenkovskim jedinicama. Najviše zabrinjava činjenica da je odluka o ispaljivanju raketa s nuklearnim bojevim glavama dometa 60-100 kilometara prepuštena lokalnim komandantima. Ovo je opasno odstupanje od univerzalne prakse u kojoj odluka o tome pripada najvišim zvaničnicima jedne zemlje.

Kada je reč o pakistanskom strateškom nuklearnom naoružanju, njegove komponente se čuvaju na različitim lokacijama i mogu da se sklope samo ukoliko to naredi šef države. Nasuprot tome, taktičko nuklearno naoružanje unapred se sklapa i šalje u “prednju operativnu bazu” kako bi odmah moglo da se koristi. Ono lako može biti predmet zloupotreba zapovednika ili krađe jedne od brojnih militantnih grupa u zemlji.

U nuklearnoj pat poziciji između dva suseda, rizici neprestano rastu, objašnjava Ajzaz Čaudri, visoki činovnik pakistanskog ministarstva spoljnih poslova. Raspoređivanje taktičkog nuklearnog naoružanja, objasnio je on, zamišljeno je kao oblik “odvraćanja”, s obzirom na indijsku vojnu doktirnu “Hladnog starta” – navodnog plana za reagovanje u nepredviđenim situacijama koji predviđa kažnjavanje Pakistana za neprihvatljive provokacije, kao što su teroristički napadi na Indiju sa velikim brojem žrtava.

Prema proceni američke Obaveštajne agencije za odbranu (DIA) iz 2002, najgori scenario u slučaju indijsko-pakistanskog nuklearnog rata izazvao bi 8-12 miliona žrtava, sa milionima dodatnih žrtava od posledica trovanja zračenjem. Novije studije su pokazale da bi dim i čađ koji bi dospeli u troposferu u slučaju velikog nuklearnog sukoba u Južnoj Aziji mogli da izazovu glad i umiranje čak milijarde ljudi širom sveta. “Nuklearna zima” i propast prinosa takođe bi uticali na nastanak globalnog nuklearnog holokausta.

Od kada je DIA napravila procenu mogućih ljudskih žrtava nuklearnog rata u Južnoj Aziji, arsenal strateškog nuklearnog naoružanja Indije i Pakistana nadalje se povećavao. Prema izveštaju američkog Kongresa, Pakistanski arsenal se u januaru 2016. sastojao od 110-130 nuklearnih bojevih glava. Instituta za mirovna istraživanja u Stokholmu (SIRI), navodi da Indija ima između 90-110 nuklearnih bojevih glava (Kina ih ima oko 260).

 

Krajem 1990-tih godina, kada su Indija i Pakistan testirali svoje novo oružje, njihove vlade su objavile svoje nuklearne doktrine. U izveštaju Nacionalnog saveta za bezbednost o indijskoj nuklearnoj doktrini iz avgusta 1999. navodi se da “Indija neće prva inicirati nuklearni napad, ali da će reagovati kaznenim merama odmazde ukoliko odvraćanje ne bude uspešno”. Indijski ministar spoljnih poslova je u to vreme izjavio da je “minimalno kredibilno odvraćanje”, koje se spominje u doktrini, pitanje “opravdanosti”, a ne broja bojevih glava. U godinama koje su usledile, merilo “minimalnog kredibilnog odvraćanja” redovno je prolagođavano, jer su se indijski kreatori politike posvetili obogaćivanju državnog programa nuklearnog naoružanja novom generacijom još moćnijih hidrogenskih bombi osmišljenih da uništavaju čitave gradove.

Februara 2000, tadašnji predsednik Pakistana, general Pervez Mušaraf, koji je bio i komandant armije, ustanovio je Odeljenje za strateški plan u Nacionalnoj komandnoj upravi i imenovao potpukovnika Halida Kidvaja za njegovog generalnog direktora. Oktobra 2001. Kidvaj je dao nacrt ažurirane državne nuklearne doktirne, imajući u vidu vojni i ekonomski znatno moćnijeg suseda.

“Dobro je poznato da Pakistan nema ‘no-first use’ politiku (zvanična izjava da neka zemlja neće prva primeniti nuklearno oružje)”, rekao je on, a zatim predočio situacije u kojima će Pakistan smatrati da može primeniti nuklearno oružje. On je istakao da pakistansko nuklearno oružje neće biti primenjeno samo u slučaju nuklearnog napada Indije, već i ukoliko Indija zauzme veliki deo pakistanske teritorije, uništi značajni deo njenih kopnenih, odnosno vazduhoplovnih snaga, ako počne ekonomski da guši Pakistan, ili ako politički destabilizuje zemlju posredstvom unutrašnjih subverzija velikih razmera.

Sedam meseci kasnije, tenzije između Indije i Pakistana značajno su eskalirale usled napada pakistanskih terorista na indijsku vojnu bazu u Kašmiru maja 2002. U to vreme, Mušaraf je potvrdio da njegova zemlja neće odustati od prava da prva upotrebi nuklearnu bombu. Izgledi da na Nju Delhi bude bačena atomska bomba postali su tako očigledni da je američki ambasador Robert Blekvil razmatrao mogućnost podizanja bunkera u ambasadi kako bi preživeo nuklearni napad.

Nije nimalo neobično što su se dve zemlje zatekle na ivici nuklearnog ambisa zbog terorističkog akta u Kašmiru, spornoj teritoriji koja je od 1947, godine osnivanja nezavisnih država Indije i Pakistana, izazvala tri konvencionalna rata između suseda. Kao posledica prvog (1947. i 1947), Indija je dobila polovinu Kašmira, a Pakistan jednu rećinu, ostatak je kasnije okupirala Kina.

I pre nego što je Pakistan uveo taktičko nuklearno naoružanje, tenzije između dve susedne zemlje bile su opasno visoke. Iznenada, krajem 2015, pojavio se tračak nade za normalizaciju odnosa. U Lahoreu je održan prijateljski sastanak indijskog premijera Narendre Modija i njegovog pakistanskog kolege Navazom Šarivom, na dan njegovog rođendana, 25. decembra.

Međutim, sve nade su potonule kada su u ranim jutranjim časovima 2. januara četvorica teško naoružanih pakistanskih terorista uspeli da pređu međunarodnu granicu u Pandžabu obučeni u indijske maskirne uniforme i napali indijsku vazduhoplovnu bazu u Patankotu. Vatreni okršaj je trajao nekoliko dana, a red je ponovo uspostavljen petog januara. Svi teroristi su ubijeni, ali i sedmorica pripadnika indijskog obezbeđenja i jedan civil. Odgovornost je preuzeo Ujedinjeni savet džihada, krovna organizacija separatističkih militantnih grupa u Kašmiru, ali indijska vlada je insistirala da je operaciju organizovao Masud Azhar, vođa Muhamedove armije, čije se sedište nalazi u Pakistanu.

Kašmir je i ovoga puta mobilisao anti-indijske militantne snage. Na sreću, Patankot je bio ipak manji incident, nedovoljno značajan da bi povećao izglede za izbijanje rata.

Nema, međutim, sumnje da bi zločin nalik na onaj koji su uljezi iz Pakistana počinili u Mumbaju novembra 2008, kada su ubili 166 ljudi i spalili zaštitni znak grada Hotel Tadž Mahal, mogao da ima opasne posledice. Indijska doktrina, koja poziva na masivnu odmazdu kao odgovor na uspešan teroristički napad, mogla bi da znači neodložnu primenu njene strategije Hladnog starta. To bi verovatno dovelo do toga da Pakistan primeni taktičko nuklearno naoružanje, otvarajući pravu mogućnost za izbijanje nuklearnog holokausta sa globalnim posledicama.

(Blic/huffingtonpost.com)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *