Nasmejani vesnik suštinske promene

Nasmejani vesnik suštinske promene

22 septembra 2013

DAVOR KRILEPiše: Davor Krile

U samo šest mjeseci Argentinac Jorge Mario Bergoglio prometnuo se u najpopularnijeg papu u novijoj povijesti Katoličke crkve. Više je nego indikativno da mu u toj veličanstvenoj šarmerskoj misiji nisu pomagali slavni spin doktori i marketinški stručnjaci, niti je sljedbenik svetoga Franje iz Asiza svoje ponašanje ravnao po nalazima agencija za istraživanje javnog mišljenja.

Papa Frane se, čudna li čuda, uopće nije trudio govoriti a da ništa ne kaže. Nije sipao isprazne diplomatske floskule, nije koristio latinske sentencije, nije komunicirao s vjernicima preko glasnogovorničkih službi i virtualnih mreža, nije se družio s popularnima i slavnima i nije podilazio bogatima i moćnima, tako da je po svim pravilima moderne komunikologije njegova masovna obljubljenost veliki misterij i sociološki eksces.

Papa Franjo svoju je pozitivnu karizmu svu uspio nekako sabrati na goloj ljudskoj emociji, iskrenosti, neposrednosti i snazi srca, što objašnjava njegovu popularnost i među nevjernicima, jer je srce univerzalan aparat. Da ništa više ne napravi, da ga ugroženi vatikanski klanovi sutra odluče uvući u kakvu kompromitantnu aferu ili smaknuti otrovnom hostijom, nasmijani Argentinac svejedno bi umro obasjan vječnim svjetlom, jer je mnogim ljudima ponudio ono danas najpotrebnije – nadu i razumijevanje.

U vremenu prepunom općeg nerazumijevanja i sve dominantnijeg beznađa – usprkos najrazvijenijim komunikacijskim pomagalima i najvećim materijalnim bogatstvima akumuliranima u ljudskoj povijesti – to je veličanstven zahvat u samu suštinu ovoga dehumaniziranog svijeta.

Već prvim riječima nakon svojeg izbora za papu – “Karneval je završen!” – Bergoglio je dao naslutiti antologijsku demontažu cirkuske šatre koja je bila zakrila Crkvu kojoj je izabran na čelo. Pri prvom izlasku na Trg sv. Petra pozdravio je s “Buona sera“, zakitio se običnim željeznim križem umjesto zlatnim.

Odricanje od raskoši

Nakon Pradinih crvenih cipela, ogrtača od hermelina, krznenih kapica i blindiranih papamobila, nakon enormne raskoši, automatiziranog recitiranja evanđeoskih redaka za najveće katoličke blagdane i nedodirljive hladnoće koja je isijavala iz birokratiziranih crkvenih struktura, na scenu je stupilo duhovito ljudsko biće koje na pitanje zašto neće živjeti u Papinskoj palači lakonski odgovara: “Tamo? Pa da me opljačkaju!”

Ponosno se vozi u darovanom Renaultu 4 starom tridesetak godina; za punu dalmatinsku identifikaciju nedostaju mu samo ručke od freze ili motike koje vire kroz peta vrata.

Priča s novinarima za leta avionom, blagosilja ateiste koji čine dobro i naviješta im kraljevstvo nebesko kao i deklariranim vjernicima. Amnestira homoseksualnost od kategorije smrtnog grijeha čuvenim riječima “Tko sam ja da im sudim?“, potičući u mnogom kaptolskom duhovniku, kao i u udruzi “U ime obitelji”, tugu, nevjericu, a pomalo i pučističke porive. Graditelju crkve siromaha glavno je pogonsko gorivo poniznost, ali ne ona pred insignijama moći, nego u službi svetosti života.

Čuveni brazilski nadbiskup Dom Helder Camara, Bergogliov istomišljenik i jedan od potpisnika antielitističkog Pakta iz katakombi, znao je reći da je poniznost veoma lako postići: valja se samo zamisliti u trenutku trijumfalnog ulaska u Jeruzalem, ali ne u ulozi Krista, nego njegova magarca. Papa Franjo suvremeni je “brat magarac“, nasmijani vjesnik suštinske promjene. Vrata Crkve otvorio je za sve, ne mršti se ni prema kome i svakim svojim potezom dobiva nove simpatizere.

Blef i gluma ili…

Znam što će na sve ovo reći prosječni hrvatski skeptik, kaptolski krez iz dvora od oniksa, vojnik partije ili dežurni tehnokrat: da je posrijedi samo vješto režirana predstava dobro uhodane tisućljetne organizacije za proizvodnju kolektivnih opsjena. Da je papa Franjo puki maneken za očuvanje vrijednosti crkvenih dionica na svjetskoj burzi narodnih opijuma.

Da je posrijedi jeftini populizam, prizemna demagogija, podilaženje najširim masama, da se radi o prikupljanju političkih poena koji ne unose nikakve novine u zatečeni sustav, a ni bitne uštede. Mnogi će dometnuti i kako je demonstrirano Papino isposništvo u najvećoj mjeri blef i gluma, jer se jedan vatikanski poglavar, sve i da hoće, ne može trajno lišiti pratećeg sjaja i raskoši.

Na takve se opaske hrvatskoj političkoj kasti može uzvratiti samo još jednim uzaludnim i potresnim apelom: lažite nas na isti način malo i vi. Iznenadite nas i vi konačno jednako jeftinom demagogijom te prizemnim šarmiranjem. Smanjite svoje plaće na mjeru prosječnog patnika, zamijenite službene mercedese i BMW-e manje iritantnim prometalima, počnite nositi novčanike i plaćati svoje račune, prestanite se hvaliti da u 20 godina ni jednom niste platili čak ni ručak.

Identificirajte se s onima kojima se obraćate i koji su vas birali, umjesto s onima koji su vas tajno zadužili i financirali. Počnite konačno razgovarati umjesto pukog razmetanja riječima. I zaštitite napokon interese prosječnog malog smrtnika, umjesto kriminalaca koji drhte od europskih uhidbenih naloga. Možda će vam novčanici biti nešto prazniji, ali će vam duša zato biti punija.

(Slobodna Dalmacija – Split)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *