НАТО румунски сценарио

NATO rumunski scenario

30 decembra 2017

Piše: Dragomir Anđelković

Tramp i njegovo okruženje dobro shvataju da Amerika nema interes u produbljivanju sukoba sa Rusijom, odnosno da joj šteti otvaranje, od Balkana do Centralne Azije, sa njom novih frontova. No, izložen stalnim a agresivnim optužbama da je „ruski čovek“, te široj antiruskoj kampanji usmerenoj ka američkoj i evropskoj javnosti, on nije u stanju da izvrši korenit zaokret u američkoj spoljnoj politici. Bilo šta da pokuša, nailazi na sistemske otpore i medijsku satanizaciju. Srećom, sužen je manevarski prostor i njegovim mondijalističkim oponentima.

EVROATLANTSKI AMERIČKI ČEKIĆ

Oni koji negiraju američke nacionalne interese, pretvarajući i tu supersilu u obično oružje svog globalnog kapitala i mondijalističke ideologije, optužuju Trampa, koji želi da afirmiše realne interese SAD kao prioritet politike te države, da je „ruski čovek“. Cinično, ali daje rezultat. Evroatlantski centri moći, preko njima a ne Trampu lojalne tzv. američke „duboke države“ – konglomerata sačinjenog od ranije pozicioniranih birokratskih vrhova piramida moći u domenu spoljne, bezbednosne i drugih važnih grana administracije SAD – i dalje u mnogome usmeravaju američku spoljnu politiku.

Paradoksalno je ali je tako, američki imperijalizam je zapravo antiamerički jer u interesu elite koja nema ni domovinu, niti bilo kakvu lojalnost prema državama u kojima živi, samu Ameriku dovodi u poziciju da bude „topovsko meso“. Širom sveta sve više ljudi mrzi tu zemlju a zapravo je ona postala čekić u rukama evroatlantskih mondijalista (zagovornika globalne imperije pod kontrolom njihovog kapitala). Doduše, oni nisu više u stanju da pravolinijski nameću sve što žele, ali lukavim pristupom, u čemu im pogoduje inercija višedecenijske američke spoljne politike koju su direktno kreirali, mnogo toga su u stanju da izrovare. U tom svetlu potrebno je da se osvrnemo i na tzv. višeslojni „rumunski scenario“, čija realizacija se već nazire a mogla bi da uzme maha sledeće godine.

PAKLENA KOMBINATORIKA

Radi se o perfidnom planu kojim bi stratezi tzv. „duboke države“ poentirali od Vašingtona gde bi imali povod da dodatno jurišaju na Trampa, preko Balkana koji je za njih pogodno mesto za puštanje krvi i izazivanje zapleta, do Moskve kojoj je namenjeno isisavanje novih resursa u godini predsedničkih izbora. Na istočnim obodima Balkana nalazi se Republika Moldavija (Moldova). U pitanju je bivša sovjetska republika a danas nezavisna država koja se, kao i mnoge druge zemlje našeg regiona opterećenog teškim nasleđem prošlosti, suočava sa brojnim izazovima. Identitetskim, ekonomskim, geopolitičkim. U to sada šire nećemo ulaziti, te se nećemo svrstavati na bilo čiju stranu, ali bitno je reći da je iz te, umnogome parališuće konfuzije, isplivalo makar relativno čvrsto opredeljenje za vojnu neutralnost Moldavije.

To, kao deo šireg lanca opasnih regionalnih geopolitičkih procesa, žele da promene evroatlantski centri moći. Početna tačka im je radikalizacija moldavske političke scene. Javno mnenje te zemlje je uglavnom miroljubivo nastrojeno i opredeljeno za politiku balansiranja koja bi omogućila da Moldavija, kao i Srbija, izbegne da bude uvučena u veliku arenu gde se odigravaju veoma rizične globalne igre. Svakako veliki deo tamošnjih političara shvata da je i radi toga, ali i zbog ekonomskih i drugih perspektiva te države, važno razvijati dobre odnose sa Rusijom. Međutim, postoje ekstremisti koji ne žele da vide realnost i spremni su da dovedu svoju zemlju u stanje da postane obična evroatlantska moneta za potkusurivanje.

MOLDAVSKO RASKŠĆE

Njih svim silama podržavaju predstavnici nekih američkih i sa njima povezanih evropskih struktura (anacionalne briselske i njima slične snage), od državnih do nevladinih organizacija soroševskog tipa. A da bi tim moldavskim neodgovornim političarima bilo lakše da steknu punu moć, odnosno da bi je ubrzano ispoljili na način kako to želi tzv. „duboka država“, uporedo se radi i na ostvarivanju sledećeg koraka u, nazovimo ga, „rumunskom scenarijom“. Taj naziv je pogodniji od moldavskog, zbog planiranog višekomponentnog domino efekta o kome ćemo govoriti.

Sa raspadom Sovjetskog Saveza deo nekadašnje njegove Moldavske SSR istočno od Dnjestra gde postoji slovenska većina (sa kojom inače harmonično živi tamošnje romansko stanovništvo), izdvojio se iz sastava novostvorene nezavisne države. U pitanju je Pridnjestrovlje koje od tada funkcioniše kao zaseban entitet, iako formalno gledano nije priznato kao nezavisna država ni od Rusije a kamoli neke druge članice UN. Važno je naglasiti da uz sve teškoće prouzrokovane takvim tokom događaja – a ranih 90-ih došlo je i do kratkotrajnog oružanog sukoba – Moldavija i Pridnjestrovlje su našle neki model suživota. Daleko je sve od toga da bude sjajno, odnosno od iznalaženja formalnog rešenja za sukob, ali se bar ne puca a obavljaju se svakodnevne životne aktivnosti (a da ne bi bilo zabune, na tamošnje procese ne treba mehanički projektovati nama dobro poznatu međunacionalnu mržnju sa bivšeg jugoslovenskog prostora jer u Moldaviji i Pridnjestrovlju toga mnogo manje ima neko god nas, ali zato je više svojevrsnih postmoderno neofeudalnih političkih faktora).

NOVI IZAZOV KREMLJU

To sve nije bitno onima koji žele da izazovu sukob. Svakako su svesni da on osim krvi ništa dobro, i to bilo kome, ne bi doneo. Htela to ili ne, Rusija bi morala da se umeša kako bi zaštitila Pridnjestrovlje koje se na nju oslanja. A to i želi tzv. američka „duboka država“. Cilj joj je otvaranja novog ili tačnije aktiviranje starog žarišta na postsovjetskom prostoru, u koji bi Moskva bila direktno uvučena, sa svim vojnim, političkim, ekonomskim, diplomatskim i drugim posledicama koje bi to imalo. A one bi nesporno bile velike i bolne.

Tako bi se Rusija dodatno na razne načine iscrpljivala, proširio bi se front država angažovanih protiv nje, antiruska propagandna mašinerija u svetu dobila bi još opasniju municiju. A Moskva, iako podržava kompromisno rešenje spora između Moldavije i Pridnjestrovlja te nastoji da umirujuće deluje i u samoprograšenoj republici na koju ima uticaj (a gde takođe postoje oni koji se ne vode racionalnim opštim već samo lično-partijskim računom), ne bi mogla mirno da posmatra akciju proti nje. Pogotovo što je tamo, i to uz legitiman dogovor sa svim stranama koje su bile u sukobu posle raspada SSSR-a, stacioniran (tačnije zadržan) ruski vojni kontingent sa statusom mirotvoračkih snaga.

RAT PROTIV RAZUMA

Kako bi stvari pomerili od relativno stabilnih ka potencijalno veoma burnim pa možda i ratnim, Amerikanci su tokom ove godine intenzivirali vojnu saradnju sa Moldavijom, na način koji je podrazumevao obuku njenih snaga za akciju protiv Pridnjestrovlja i zajedničke vojne vežbe nadomak njegovih granica. Tako, ali i agresivnom propagandom od strane medija finansiranih sa zapada, razliva se benzin. Niko odgovoran ni u Moldaviji, ni u Pridnjestrovlju (posebnim njegovim navođenjem ne prejudiciram njegovo status) ne želi rat, ali izazivanjem (geo)političkih tektonskih poremećaja stvari mogu da se otrgnu kontroli i većini se nametne ono što ona ne želi. Tako se, između ostalog, podrškom radikalno nacionalistički nastrojenim moldavskim političaraima raspaljuje vatra.

Svim tim se stvaraju uslovi da u određenom trenutku, kada to najviše odgovara Evroatlantskim centrima moći, bude izazvan ratni požar. Naravno, nije lako do toga dovesti stvari jer, da ponovim, i u Moldaviji, i u Pridnestrovlju a da ne govorimo o Rusiji, dominiraju oni koji ne žele sukob. Ali, da parafraziran jednu našu narodnu izreku o pogači, zrno po zrno baruta – eksplozija. Raspirivanjem strasti, stvaranjem vojno-politički preduslova za sukob, širenjem klijentske mreže među novinarima, političarima i drugim tzv. liderima javnog mnenja i ostalim metodama – nije isključeno da će nedobronamerne zapadne strukture izazvati rat. A on bi onda bio katalizator niza geopolitički procesa koji idu na ruku evroatlantskim moćnicima. Tu bi bili pogođeni i mi u Srbiji.

KOSOVSKO-KATALONSKE REFLEKSIJE

Kulminacija krize u Moldaviji i sukob sa Pridnjestrovljem u koji bi bila uvučena i Rusija, momentalno bi se odrazio na drastično pogoršanje odnosa i između Bukurešta i Moskve. Rumunija je zainteresovana za dešavanja u zoni o kojoj govorimo koliko i Rusija. Uz to što bi se i ona na neki način u sve navedeno umešala, za očekivati je da bi uporedo bila pokrenuta nova NATO politička ofanziva protiv Rusije, od propagande do nametanja osuda u raznim međunarodnim telima tipa Saveta Evrope pa do UN. Srbija se svakako u takvim okolnostima, kao što je i do sada činila, ne bi okrenula protiv Rusije. Nema sumnje da ne bi podržala razne antiruske rezolucije. To dobro znaju i oni koji zakuvavaju novu krizu oko Pridnjestrovlja a ujedno su, u duhu stostrukih standarda, promoteri kosovskog secesionizma.

Njihovo nastojanje da Prištini bude otvoren put u niz međunarodnih organizacija ali i ka članstvu u EU, ne daje adekvatne rezultate. Uz ono što ne mogu da promene, a to je ruski veto u vezi sa ulaskom Kosova u UN, ima stvari koje se nadaju da mogu da izmene iako su do sada doživljavali neuspehe. Tu se radi o makar slabljenju ako ne i razbijanju bloka EU država koje ne priznaju secesiju Kosova i prepreka su za tzv. evrointegracije te naše separatističke pokrajine. Godinama već ulažu velike napore kako bi bar neku od pet EU članica koja ne prihvata lažnu nezavisnost Kosova privoleli da to učini.

Cilj je da tako otpočne proces koji bi doveo da toga da se broj onih koji unutar EU i dalje ostaju na liniji međunarodnog prava svede na 2-3 države. Za početak. U sledećoj fazi bi i te države bile izložene još većem pritisku da popuste. Što tim pre postaje realno ako se uspešno okonča, takođe evroatlantski, katalonski projekat tj. sofisticirani plan razbijanja jedinstva španske države u cilju promovisanja mondijalističkog projekta „Evrope regiona“ (a da napomenem da su lideri katalonskog secesionizma po pravilu zagovornici ekstremnih evroatlantskih vrednosti, od migracione do ekonomske politike). To je posebna priča kojom se sada nećemo baviti, ali letimičan osvrt na nju je bio potreban da bismo shvatali ceo domino efekat o kome „pričamo“ a čiji smo mi element.

EVROATLANTSKA (NE)MOĆ

Vratimo se Pridnjestrovlju i Moldaviji. Tu se sada, kao što smo već videli, zakuvava „paklena čorba“ koja treba da nanese štetu kako građanima koji tu žive, tako i Rusiji ali i Srbiji. Evroatlantskim centrima moći nije bitno koliko će i kako ljudi patiti. Tuđa krv i muke ih ne pogađaju. To su već bezbroj puta pokazali. Važno im je jedino da ostvare svoje mračne geostrateške ciljeve. A sa igrom koju su već 2017. otpočeli u Moldaviji sa namerom da kulminira 2018, planiraju, da ponovim, da uvuku Rusiju u novi sukob, otvore žarište pogodno za uspostavljanje dodatnog NATO uticaja pa i prisustva nadomak njenih granica, relativizuju a možda i eliminišu moldavsku vojnu neutralnost, potpuno zatruju odnose Rumunije i Rusije te, konačno, izazovu ozbiljno pogoršanje odnosa između Bukurešta i Beograda, što bi moglo da rezultira i rumunskim priznanjem lažne NATO države Kosovo.

Sve to bi bilo loše za narode koji žive od Srbije do Rusije, ali korisno je onima koji su već prolili more krvi od Libije preko Sirije do Iraka. Globalna kriza bi dobila novi zamah a on bi se odrazio i na Balkan sa daljim eksplozivnim potencijalom koji to može da ima. No, nadajmo se da „dubinska država“ neće moći da ostvari ono što je zamislila. I u samom Vašingtonu je mnogo onih koji uviđaju kakvo zlo ona donosi i Americi a ne isključivo drugim državama i njihovim narodima. To, kao i racionalno suprotstavljanje opasnim planovima razumnih igrača u našem regionu i drugim delovima Evrope, možda ipak prevlada u pozitivnom smislu. Mondijalistički stratezi, ma koliko bili beskrupulozni, ipak nisu svemoćni. Na to trba da nas podseti i Trampova pobeda na američkim predsedničkim izborima. Ona nije promenila stvari kao što smo se nadali, ali je ipak mnogo toga izmenila na štetu tzv. „dubinske države“ i njenih gospodara!

(Vidovdan)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *