Neka se bar boje do smrti

Neka se bar boje do smrti

3 septembra 2013

SanjaModrićPiše: Sanja Modrić

Neproduktivni sukob Vlade s Bruxellesom oko europskog uhidbenog naloga i izručenja Josipa Perkovića, ponovno je okrenuo reflektore prema starom – a u Hrvatskoj osobito odioznom – pitanju zastare kaznenog progona.

Vlada inzistira na tome da se Perkovića, prema hrvatskom zakonu, ni u jednoj varijanti ne bi moglo ni izručiti, a niti mu se više može suditi za likvidacije s kojima ga se dovodi u vezu, budući da je, naprosto, zaštićen zastarom.

Zato premijer Milanović, kao jedino moguće rješenje, zagovara promjenu Ustava kojom bi se kišobran zastare skinuo s udbaških egzekucija iz doba SFRJ. To bi otvorilo mogućnost da se pred našim sudovima napokon pokrenu procesi protiv svih odgovornih koji su još među živima, a među kojima je momentalno najistaknutija figura upravo Josip Perković.

Međutim, kad se stvari žele retroaktivno krpati, mogu se počiniti nove greške i proizvesti nove nelogičnosti, pa zato treba biti vrlo oprezan i gledati malo dalje od nosa.

U tom smislu, stručnjaci, među kojima je i profesor ustavnog prava Branko Smerdel, upozoravaju da nema nikakve pravne, ni moralne dosljednosti u tome da se ukine zastara samo za komunistička ubojstva iz doba Jugoslavije, ali ne i za sva ona poznata ubojstva koja su počinjena nakon što je Hrvatska postala država za sebe.

To zvuči kao vrlo razborita opomena.

Ali, svaki obični građanin ove zemlje pritom ima vrlo snažan dojam da niti to, ni izdaleka, ne bi bio dovoljan doprinos općem osjećaju da je sustav bar minimalno pravedan i uravnotežen.

Slično uvjerenje prevladalo je 2010. godine i u Saboru, kad su izglasne ustavne promjene kojima je ukinuta mogućnost zastare za ratno profiterstvo i pretvorbeni kriminal. Javnost je to pozdravila jer je svima dobro poznato da je ovo društvo od početka 90-tih – upravo zahvaljujući spretnom malverziranju s rokovima zastare – uspješno i praktički bespovratno opelješeno za vrijednost milijuna i milijuna eura, a tisuće radnika bačene su na cestu.

I to je, međutim, još uvijek bilo premalo.

I to ne samo zato što se s time toliko zakasnilo, nego i zato što, u totalno korumpiranom tranzicijskom sustavu, zastare od krivičnog progona nisu spasile samo hrpu novopečenih tajkuna, nego s njima i milijun manjih riba, koje su, i nakon te promjena Ustava, mogle nastaviti potpuno mirno spavati.

To su provalnici u tuđe stanove, drski porezni dužnici, direktori koji su omogućili razne pljačke javnog novca i tuđih nekretnina, falsifikatori svjedodžbi i diploma, šverceri, pa i ubojice.

Još lani je u Karlovcu otkriveno 18 ljudi s lažnim diplomama zagrebačkog Ekonomskog, Prometnog i drugih fakulteta i škola koje je lokalna vlast pozapošljavala u gradskim službama. No svi oni, osim jedne osobe, izbjegli su kazneni progon jer su se pozvali na zastaru.

Zastara je očito za uljuđena društva, a ne za Divlji zapad kakav smo imali ovdje. Istina, i Berlusconi je prošle godine u jednom predmetu oslobođen zbog zastare, 2011. se, u vezi s jednom od optužbi za silovanje, posrećilo i Straussu Kahnu. Ali kod nas su tone i tone zastara postale kriminogeni faktor koji je promijenio karakter cijeloga društva.

Zato, bez svake šale, u Hrvatskoj bi bilo najmoralnije da se zastara generalno ukine za nerednih nekoliko desetljeća. Najmanje što ovima našima treba priuštiti jest – da se boje zakona do smrti.

(Novi list – Rijeka)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *