Nema referenduma, ali još nema ni ćirilice u Vukovaru

Nema referenduma, ali još nema ni ćirilice u Vukovaru

14 avgusta 2014

Tomislav KlauškiPiše: Tomislav Klauški

Referenduma o ćirilici neće biti, ali ni ćirilice u Vukovaru, barem do daljnjeg.

Takav zaključak proizlazi iz odluke Ustavnog suda o ustavnosti referenduma o upotrebi manjinskog jezika i pisma.

Referendumsko pitanje proglašeno je neustavnim, što je bilo posve očekivano od samog početka.

Ali ono što je uslijedilo nakon toga također izaziva pozornost. Pa i čuđenje.

Naime, Ustavni sud donio je, ničim izazvan, preporuke Vladi i Gradskom vijeću Vukovara kako bi trebali postupati u vezi dvojezičnosti u Vukovaru. Hrvatski sabor tražio je ocjenu ustavnosti, a zauzvrat dobio cijeli koloplet naredbi, sugestija i preporuka.

Kvartovska ćirilica

U prvom redu, Ustavni sud je naložio Gradskom vijeću Vukovara da utvrdi „u kojim gradskim četvrtima“ će se uvoditi dvojezične ploče, s obzirom da se moraju „uvažavati potrebe većinskog hrvatskog naroda koje izviru iz još uvijek živih posljedica velikosrpske agresije početkom devedesetih godina te potrebu pravednog i pravilnog tretmana srpske nacionalne manjine na području Grada Vukovara“.

Osim što takva odluka faktički odobrava podjelu hrvatske i srpske četvrti Vukovara i osim što je formulirana kao da ju je sastavio neki član Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, ona također otvara niz pitanja.

Prvo, koje četvrti bi se trebale odrediti kao pogodne za postavljanje ploča, a da se u njima neće naći barem jedan stanovnik koji će se sjećati „živih posljedica velikosrpske agresije“?

Drugo, kako se uopće može govoriti o pojedinim četvrtima, kad se dvojezične ploče postavljaju po gradskim i državnim institucijama, a ne po kvartovima? To nisu oglasne, nego službene ploče.

Zakon po osjećaju

Treće, kako je moguće najprije kreirati, a potom provoditi zakone prema sentimentima Hrvata koji još osjećaju „žive posljedice velikosrpske agresije“, kad su ti osjećaji po samoj svojoj prirodi individualni, fluidni i nepredvidivi?

I četvrto, zašto se o „živim posljedicama velikosrpske agresije“ govori 23 godine od početka rata, 17 godina od mirne reintegracije Podunavlja i tada proglašene abolicije, kao i četiri godine od uvođenja dvojezičnosti putem Statuta Grada Vukovara?

Zanimljivo, te 2010. godine kad su HDZ i SDSS u Gradskom vijeću usvojili statut o uvođenju dvojezičnih ploča u Vukovaru nije bilo potrebe za ovakvim tumačenjem Ustavnog suda. Hrvati tada nisu bili vidno pogođeni zato što su Srbi dobili „pravedan i pravilan tretman“ u Vukovaru.

Pogodilo ih je tek kad je SDP-ova vlada krenula provoditi zakon.

Kako protiv opstrukcije?

Nadalje, Ustavni sud je – opet ničim izazvan – obvezao Vladu da u roku od godinu dana donese izmjene i dopune Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u kojima će se urediti pravni mehanizam za slučajeve kad tijela lokalne samouprave opstruiraju njegovu provedbu.

Znači, ako se zakon ne provodi, onda ga valja mijenjati. Njegova prisilna provedba, kažu ustavni suci, „nije prihvatljiva, osim u očitim stanjima nužde“. Samo što nam još fali ta definicija „stanja nužde“.

Znači li to, primjerice, da se dvojezične ploče u Vukovaru smiju razbijati i skidati, ali ih policija i vlast ne smiju ponovno postavljati?

Što je prisila?

I kad smo već kod toga, te prisile – ako je to prava riječ – nije bilo sve dok nije krenulo ono nasilno skidanje ploča, razbijanje i neredi. Policija je barikadama štitila državne institucije i ploče postavljene u skladu sa zakonom.

Hoće li to možda značiti da su oni izgrednici privedeni zbog nasilnog skidanja ploča s državnih institucija zapravo nepravedno uhićeni? Da su žrtve državne represije?

Na koncu, Ustavni sud je propisao da do daljnjega neće biti postavljanja dvojezičnih ploča u Vukovaru, ako se tom protivi lokalna zajednica. Preciznije, Stožer za obranu hrvatskog Vukovara.

Dakle, ako već taj stožer nije dobio traženi referendum, čini se da je umjesto toga dobio prilično veliki manevarski prostor za daljnje djelovanje protiv dvojezičnosti u njihovu gradu.

I još gore, Ustavni sud je svojim rokovima ćirilicu u Vukovaru praktički servirao kao predizbornu temu. A zna se kome to najviše odgovara.

(24sata.hr – Zagreb)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *