Немачка књига од три слова

Nemačka knjiga od tri slova

17 marta 2015

kul-nemci_620x0Provokativni esej profesora emeritusa Štutgarskog univerziteta Hajnca Šlafera „Kratka istorija nemačke književnosti“, kojim je bacio rukavicu u lice nacionalnoj književnoj nauci i ustaljenom načinu razmišljanja, izazvao čitavu svoju struku i čitaoce, objavljen je i kod nas, u izdanju „Službenog glasnika“ i prevodu Drinke Gojković.

Pomalo varljivim naslovom, ugledni germanista u knjizi nešto više od sto stranica, ne upućuje na sažetu nego na kratkotrajnu istoriju nemačke književnosti, što je zbunilo tamošnju javnost koja se diči viševekovnim kontinuitetom i tradicijom ove literature koja je iznedrila dvanaest nobelovaca, čak šest posle Drugog svetskog rata.

Šlafer je, po rečima prevodioca, nastojao da odredi šta je to u istoriji ove književnosti „tipično nemačko“, i utvrdio da je ona samo dva puta, između 1770. i 1830, i između 1900. i 1950, proizvela vrhunske originalne vrednosti, zahvaljujući kojima je mogla da stane rame uz rame s drugim velikim nacionalnim književnostima Evrope, pa čak i da isprednjači u odnosu na njih. Ostalo, od srednjovekovne do savremene književnosti, kaže nam Šlaferova „Kratka istorija“, prosečno je i prečesto epigonsko, sledilo je strane izvore sa zakašnjenjem i nije dostizalo taj nivo.

Njegovo delo iz 2002. godine, udarilo je u stabilno jezgro germanistike, protreslo drvo naizgled neugrozive paradigme. Ocenjeno je kao jeretičko i besmisleno, a reakcije su bile prilično burne. Stručnjaci za književnost nisu pristajali na samo dva vrhunca nacionalne literature.

Prvi period oličavaju Gete, Šiler i Lesing, a mereno sklonostima današnjih profesionalnih književnih istoričara, kaže Šlafer, među najznačajnije pisce 20. veka spadaju Šnicler, Hofmanstal, Karl Kraus, Jozef Rot, Muzil, Broh, Rilke, George, Borhart, Ernst Jinger, Robert Valzer, Kafka, Trakl, Ben, Tomas Man, Deblin, Breht, Benjamin.

– Svi su oni rođeni pre 1900, gotovo svi su umrli pre 1950, dakle: njihova su dela nastala u prvoj polovini 20. veka. Koje bismo autore iz druge polovine veka mogli da stavimo uz njih? Književna vrednost se potvrđuje ili otkriva tek kasnije, retrospektivno – piše ovaj autor.

Govoreći o klasičnim tekstovima koji se obrađuju u školama, Šlafer zaključuje:

– Ko sa učenicima i studentima analizira odlomke iz Lesinga, Getea, Hofmanstala ili Muzila, ubrzo će primetiti da su oni – u prozi, kao i u stihu – današnjem čitaocu postali toliko teški, strani i neprozirni kao da je reč o hermetičkim tekstovima avangarde. Vremena su se preokrenula: lako shvatljivo je ono najnovije, nepristupačno je ono klasično. Besmrtnost koja je kao ideja lebdela pred očima nemačke književnosti u njenim najboljim danima pokazuje se, i kad se pogleda na njen potonji život, kao iluzija. Istorija nemačke književnosti je kratka.

IZMIŠLJENA TRADICIJA

Najstarija nemačka dela koja su se bez prekida do danas zadržala u književnom pamćenju obrazovanih jesu Lesingove drame, Geteov „Verter“, nekolike pesme Klopštoka, Birgera, Klaudijusa i mladog Getea. Jedinstvo nemačke književnosti od osmog veka do današnjice izmišljena je tradicija – piše Šlafer.

(Večernje novosti)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *