НЕМАЧКИ МАРШ НА ЗАПАД

NEMAČKI MARŠ NA ZAPAD

29 novembra 2020

Ja sam transatlantista, izjavila je, 23. oktobra, nesuđena naslednica Angele Merkel i sadašnja nemačka ministarka odbrane Anegret Kramp-Karenbauer. Sudeći prema njenim izjavama, Nemačka ostaje tačno tamo gde je i bila: čvrsto usidrena na Zapadu. „Pre svega, Amerika nam je donela jedno: veze sa Zapadom. I to je više od samo geografske lokacije. Nemačka je čvrsto usidrena u porodicu demokratskih, otvorenih društava na Zapadu.“



Bez obzira na promene u svetu, kao što je, na primer, upravo potpisano Regionalno sveobuhvatno strateško partnerstvo (RCEP), poslednjeg dana 37. samita zemalja ASEAN, koje uključuje trideset odsto globalne ekonomije, stvara ogromno tržište od 2,2 milijarde ljudi i obuhvata zemlje kao što su Kina, Japan, Južna Koreja, Australija i Novi Zeland.

Nemačka, u ovom trenutku, gubi tržišta u Rusiji i, „moguće je, tržišta u Kini“. Sada je pitanje i šta će biti sa „Severnim tokom 2“. Da li je Nemačka voljna da žrtvuje ovaj projekat koji je gotovo pred završetkom i prihvati američki plan za monopolizaciju tržišta gasom? Svet ima četiri strane. Ali za nemačku političku klasu dominantna je ona zapadna: „Za mene, veza sa Zapadom ostaje jasno odbacivanje težnje Nemačke za srednjom pozicijom. Naše veze sa Zapadom usidrile su nas u NATO i Evropsku uniju, tesno nas vezujući za Vašington, Brisel, Pariz i London. Tačno i jasno nas postavljaju protiv romantične fiksacije na Rusiju – a takođe i protiv neliberalne korporativne države koja prezire stranke i parlamente“ (Kina).

Drugim rečima: Nemačka se ponovo kandiduje za ulogu supersile. Ovog puta, Nemačka je, za razliku od nekih ranijih istorijskih perioda, kada je igrala prvenstveno ulogu moćnog ekonomskog motora Evropske unije, ekonomskog i političkog hegemona Evrope, spremna da prihvati i vojne obaveze. Nemačka pre svega teži da igra ulogu regionalne sile: „Nemačka treba da igra ključnu ulogu u jačanju Evrope“.

Ili: „Šta nas sprečava da povećamo prisustvo u baltičkim državama, Severnom moru, Balkanu, Bliskom istoku, Africi i Mediteranu?“ I, možda, ne samo neposrednog evropskog okruženja: Nemačka je već ranije izrazila spremnost da rasporedi svoje snage u indo-pacifičkom regionu, „u skladu sa planom Berlina da upravlja kineskim uticajem u indo-pacifičkoj regiji“. I to je prvi put da termin „Indo-Pacifik“ ulazi u rečnik nemačke spoljne politike.

Pitanje svih pitanja

To Nemačku dovodi u paradoksalan položaj: ona treba da uzima i da daje (više da uzima nego da daje, jer je pitanje šta ona daje Americi, osim što se nudi za ulogu regionalnog žandarma). „Istovremeno sa diplomatijom i konvencionalnim vojnim sredstvima, u budućnosti ćemo morati da učinimo mnogo onoga što je Amerika učinila za nas u velikim delovima Evrope.“ Može li se biti jasniji od toga? „Obezbeđivanje istočnog boka NATO-a. Krizne operacije u našim neposrednom vanevropskom susedstvu. Nadzor vazdušnog prostora i mora. Uzimanje i davanje nije uvek lako prihvatiti.“

O tome, među ostalim, izveštava britanski analitičar Alister Kruk, u tekstu Why Is Europe Courting Revolution?, ili u doslovnom prevodu: Zašto se Evropa udvara revoluciji. „Nemačka je upravo ponudila Vašingtonu ’slatku pogodbu’ u kojoj Evropa – sa Nemačkom na čelu – prihvata da iskoristi američku strategiju punog spektra izolacije i slabljenja Kine i Rusije.“

Ima li Nemačka snage da se pozicionira kao supersila, čak i ukoliko to radi „zajedno sa SAD“? I da li je ova ponuda dobro odvagana, dolazi li u pravom trenutku? Na prvi pogled, čini se da jeste: vreme je precizno tempirano, uoči američkih predsedničkih izbora, na kojima je, u najmanju ruku neinventivni Bajden porazio arogantnog Trampa – čoveka koji bi nekom nesmotrenošću mogao da pobrka nemačke račune.

Ponuda je zapakovana u nemačku „slatkorečivu posvećenost Zapadu kao ’sistemu vrednosti’ koji je u celini u opasnosti i koji samo Nemačka i SAD zajedno mogu održati“. Ipak, sve to izgleda pomalo kao sanjarenje: „Čak i kad je ponuda umotana u šećer ’ruske nepogrešive žeđi za moći i kineskih ambicija za globalnom prevlašću’.“

Zašto? Vratićemo se na ovo pitanje. Za sada, primetimo da se ovde ukrštaju sva važna geopolitička pitanja geopolitičke budućnosti Nemačke i da se Nemačka politički pozicionira „na način koji ima uznemirujuće paralele sa svojom tranzicijom u evropsko okruženje pre Prvog svetskog rata“. Potom, „kada je pao Berlinski zid, Rusija je podržala ponovno ujedinjenje Nemačke i polagala nade u to da je Nemačka partner za širi projekat ujedinjenja: izgradnju ’Velike Evrope’.“

Dvoglavi ruski orao

Pokazalo se da je to himera. Nemačka nije podržala uključivanje Rusije u Evropu. Umesto toga, „favorizovala je širenje Evrope i NATO-a na ruske granice. EU je, pod pritiskom SAD, formirala Veliku Evropu koja bi na kraju uključivala sve evropske države, osim Rusije“. Berlin je iz projekta „Velike Evrope“ trajno isključio Rusiju, igrajući na „američko visceralno neprijateljstvo prema Rusiji – više kao sredstvo za izgradnju svog evropskog prostora do ruske granice“. I time je Nemačka, za dugo vremena, ohrabrila rusofobiju u Istočnoj Evropi.

I u Rusiji i u Kini sada jasno proziru igru. Nemačka je (još uvek) prvi spoljnotrgovinski partner Rusije. Ali druga glava ruskog carskog orla danas je okrenuta prema Kini. Nasuprot „Severnom toku 2“ je „Sila Sibira“ – ogromna energetska arterija Evroazije, žila kucavica kojom energenti teku prema Kini. „Severni tok 2“ trebalo bi da je važniji Nemačkoj nego Rusiji. To je, uostalom, stara ruska tradicija: gledati istovremeno i prema Zapadu i prema Istoku. Može li Rusija dva puta ponoviti istu grešku? „Ruske elite mogu se priklanjati Evropi, ali njihova baza je danas usmerena prema Istoku.“

Sve to se dešava u vreme kada je karijera Angele Merkel na izmaku. Nemačkoj preti politička nestabilnost, najteža politička kriza još od 1945, ili je u nju već duboko zakoračila. O tome govore i prizori s nemačkih ulica. Merkelovoj treba naći naslednika i definisati njegovu politiku. Politika koju je ona vodila izgleda već sada prilično deplasirano. Pitanje je da li je ona uopšte dorasla izazovima novog veka.

Francuski predsednik Makron dao je na znanje šta Francuska očekuje od Evrope: Evropa mora „preispitati oblike saradnje (sa SAD) i modernizovati svoje strukture“. To znači da joj je potrebna veća „strateška autonomija“ (od SAD). Sjedinjene Države moći će da priznaju Evropljane kao saveznike samo ako oni „sebe shvate ozbiljno i budu nezavisni u sopstvenoj odbrambenoj politici“. Zato je neophodno „formiranje politički jake Evrope“.

Evropa bi, drugim rečima, trebalo da se podjednako distancira i od SAD i od Kine, kako bi mogla da igra ulogu strateški autonomnog faktora. Do sada je, još od završetka Drugog svetskog rata, Evropa radila samo na razmeštanju američkih vojnih baza na svojoj teritoriji i na jačanju svoje zavisnosti od Sjedinjenih Država. Ideja Makrona je, očekivano, dočekana na nož. Karenbauerova se već okomila na nju, obraćajući se studentima Bundesver univerziteta u Hamburgu: „Ideja strateške autonomije Evrope ide predaleko ako neguje iluziju da možemo da obezbedimo evropsku sigurnost, stabilnost i prosperitet bez NATO-a i SAD.“

Za to bi EU, dodala je, bile potrebne decenije. Šta u politici znači „ići predaleko“? Možda videti dalje i više nego drugi. Da li je Karenbauerova, slično svojoj političkoj zaštitnici Merkelovoj, samo zarobljenik veoma rigidnih političkih postavki koje su važile u neko drugo vreme – onih koji je definišu kao „transatlantistu“? I da li je vreme transatlantista prošlo?

Vratimo se iznova njenom govoru, održanom 23. oktobra. „Zapad“ uopšte nije civilizacija koja postoji nekoliko hiljada godina. Naprotiv, on postoji tri stotine godina, kao prosvetiteljski projekat. Pojavio se relativno kasno, tek u XVIII veku, kako bi odvojio jedino postojeću „civilizaciju“; onu „zapadnu“ i prosvetiteljsku, od „varvarstva“ („varvari“ su u ovom slučaju bili svi drugi). U početku, obuhvatao je samo mali, protestantski deo na geografskom zapadu, kako bi je konfrontirao s pravoslavnom i katoličkom Evropom.

Nemačka nije uvek bila deo Zapada. U Prvom, kao i Drugom svetskom ratu, suprotstavljala mu se i oružjem, baš kao što se suprotstavljala i „Istoku“, pokušavajući izgraditi svoje „Središnje carstvo“, sopstveni „Rajh“ i životni prostor. Znamo kako se to završilo. U međuvremenu su pristigli „oslobodioci“ – Amerikanci, koji su za dvadeset ili trideset godina odgajili veoma poslušnu političku klasu.

„Pre svega, Amerika nam je dala ono što nazivamo Vestbindung…“, smatra Karenbauerova. „Vestbindung“ je teško prevesti. Najtačnije bi bilo: zapadna orijentacija. „’Vestbindung’ je odgovor na čuveno nemačko pitanje, pitanje za šta se Nemačka zalaže.“ Da li je „Vestbindung“ odgovor jednom zasvagda na nemačke dileme? Ili je to ipak bio odgovor za jedan, ograničen i kratak istorijski period? Šta ako se geopolitički polovi promene, ako zamene svoju uloge i mesta, i Istok, a ne više Zapad, postane motor sveukupnog rasta, uključujući i onaj ekonomski? Ostavimo to pitanje Merkelovoj i njenim političkim naslednicima. Nemačka je mnogo puta dokazala da ume da se nosi s tim.



Veliko resetovanje

Ideje Karenbauerove su odgovor na staru dilemu koji dolazi u posebno teškom periodu za posustalu i krizama već prilično izmorenu Evropsku uniju. Novi hladni rat, i to u trenutku kada je na dnevnom redu „veliko resetovanje“ i „korona kriza“? „Veliko resetovanje“ je plan za transformaciju evropske ekonomije kroz automatizaciju i nove tehnologije, o kojem je već bilo reči na okupljanjima u Davosu i koji će, po svemu sudeći, milione radnika ostaviti bez posla, možda ih osuđujući na primanje „zagarantovanog dohotka“, neke vrste socijalne pomoći, jedva dovoljne za preživljavanje.

Kao što je primetio Tom Luongo, velika zabluda EU je da može da potčini svet namećući mu svoja pravila i standarde, uključujući i Kinu, u isto vreme dok dozvoljava SAD da deluje kao njen opunomoćenik. Upravo to bi bilo „carstvo EU za novu eru“.

Ali zašto bi se, na koncu, svet potčinjavao „evropskim pravilima i standardima“? Slično Rusiji, Kina je, u EU terminima „agresivno kontrolisani državni kapitalizam“, ali i država-civilizacija, sa svojim posebnim vrednostima, koje je negovala hiljadama godina. Do sada je, u najmanju ruku, pokazala da tehnološke standarde „nameće“ uspešnije i bolje od EU.

Treba primetiti da se sve dešava u vreme dok „kovid groznica“ besni ka, možda, svom vrhuncu. Ovo je milione radnika već ostavilo bez posla. Strukturnoj nezaposlenosti, nastaloj u prvoj fazi, sada treba dodati nove. „A to je noćna mora za mala i srednja preduzeća.“ Sada protesti zahvataju čitavu Evropu, a „evropske vlade zatečene su nespremne“. U ovaj bes uvlače se mračne sumnje: da su evropske vlade koristile pandemiju kako bi uvećale socijalnu kontrolu. A tu su i senke besa sa američkih ulica. „U igri je evropsko političko tkivo i društvena kohezija. I evropski lideri nisu samo zbunjeni. I njih obuzima strah.“

Šta je tu deo „planetarne zavere“ a šta ne? Ne znamo mnogo o tome. Jedno je činjenica: problemi se množe brzinom koja izaziva strah. „Bila bi, zaista, drska zabluda“, zaključuje Alister Kruk, „da evropski lideri nastave sa automatizacijom ’velikog resetovanja’ i dodaju tome još strukturnu nezaposlenost gomili koja već preti da se sruši pod njenom sve većom težinom. Da li oni žele revoluciju?“

Makron i evropski put

Za razliku od nemačke pozicije, koja teži da okameni strukture NATO-a i ubuduće se čvrsto oslanja na SAD, francuski pristup je drugačiji: on polazi od pretpostavke da nema prostog povratka na staro. Njega je izneo francuski predsednik Makron u svom, do sada najdužem intervjuu, koji objavljuje časopis Grande kontinent: „Trenutno prolazimo kroz trenutak u istoriji čovečanstva kada imamo priliku da vidimo takvu akumulaciju kratkoročnih kriza, poput pandemije i terorizma, i dubokih, transformativnih tranzicija, koje menjaju međunarodni život i čak imaju antropološke posledice…“

Makron u tome ide dalje. Svestan je i duboke potrebe da se preispitaju odnosi sa do juče glavnim saveznikom – SAD, bez obzira na to ko će u naredne četiri godine sedeti u Beloj kući. Možda u njegovim postavkama ima suviše pouzdanja u Evropu. On se obrušava na Savet bezbednosti UN u ime „novog multilateralizma“ (evropski funkcioneri nikad ne govore o „multipolarnosti“, već se drže „multilateralizma“, kao termina koji polazi da prećutne pretpostavke da je pol ipak jedan – onaj zapadni).

U tom smislu, Makron predlaže drugi put: onaj koji trasira „snažna i politička Evropa“. Zašto? „Zato što ne verujem da Evropa guši glas Francuske: Francuska ima svoj pogled, svoju istoriju, svoj pogled na međunarodne poslove, ali stvara mnogo korisnije i snažnije delovanje kada to čini uz pomoć Evrope. Čak mislim da je to jedini način da obeležimo naše vrednosti, naš zajednički glas, da sprečimo polarizaciju na kineski i američki pol, da zaustavimo dislokaciju, povratak neprijateljstva regionalnih sila.“

S one strane pitanja koja ovaj pristup nužno nameće, treba priznati da je ovo za Evropu jedini mogući put. Ne odanost Zapadu, „Vestbindung“, već specifično evropski put. Da li će za njega biti potrebne decenije? Ostavimo i to pitanje po strani. Ono što je bitno jeste „strateška autonomija“. Nekakva era se završava 2020. godine – pitanje je da li ona koja je počela 1989. ili 1945. „Ne mislim da je ikada postojao period u našoj istoriji u kome se koncentrisalo toliko prekida“, ističe Makron. „Zbog toga duboko verujem da se nalazimo na tački preloma… Osim političkih pitanja, to je, takođe, prelom u savremenom kapitalizmu.“

Možda Makron precenjuje Evropu. To je, štaviše, više nego verovatno. I možda je zakasnio s tim. Ali i to je bolje od onog što nudi nemačka ministarka. Ako se Makron poziva na Evropu koja nije samo tržište – Evropu makar u jednom, krajnje skučenom smislu – ne govori li i to o strahu koji obuzima evropske političke elite od „tačke preloma“?

EU se deli, ali još niko ne zna na koliko i kakvih delova. Načeto je, najpre, „srce reaktora evropskih integracija“: osovina Berlin-Pariz. Nemoguće je sedeti na njenom kormilu ako su pogledi kormilara usmereni u različitim pravcima. Što se tiče Nemačke, ukoliko je njena ponuda iskrena, da li je taj izbor konačan? To će biti „pitanje od milion dolara“ za naslednika Angele Merkel – jednog dana, kad on bude izabran. Oko njega će se tek lomiti koplja.

Boris Nad je pisac, publicista, saradnik nedeljnika Pečat i portala Novi Standard. Autor je više knjiga i zbornika, od kojih je poslednja „Američka ideologija“ (Beograd, Pešić i sinovi, 2018).

(autor: Boris Nad, Pečat)

KOMENTARI



3 komentara

  1. Rista says:

    Meni to izgleda jako fino. Prefino. Ali čitajući vidim da koristi ili samocenzuru ili političku korektnost. Nigde se i ne dotiče viševekovne nacističke orijentacije Zapada, koja je i kroz kapitalizam zadala muke celom čovečanstvu. Nasuorot nekih drugih stavova prema Kineskoj praktičnosti, prija mi kad ih neko svrsta u različitost Zapada. Mada je ona sve manja. Šta me briga kojem komšiji će krava crći. Ja ću se radovati u svakom slučaju. Ali samo na "spoljnem" nivou, jer Srbija nema ništa od toga kao što nema ni od njihove sloge. Mislim, ništa dobro, samo zlo, bez obzira da li je zamotano i "hiljadugodišnji" kineski ili "stogodišnji" američki celofan, ili najcrnji tamnocrni nemački celofan i Makronovo ponekad nespretno vezivanje tog celofana. Dobro, to Borisu nukom slučaju ne pravi budućnost ali žmurka na takve očigledno prisutne tokove će ovaj dobar, ali nepotpuni analitički članak staviti pored hiljade sličnih koje Zapad plasira "da bi zbunio protivnika". Nema čovek "leđa" i neće ili se ne usuđuje da bekne. Dobro, nije on komentator pa da može da da priča oslobođen svih stega. A ni mi nećemo još dugo, ako se ovo novo "resetovanje" zaista dogodi. Jedno pitanje je izuzetno dobro postavio "Hoće li oni revoluciju?" Na momente dobar neki čika. Ali samo na momente.

  2. petrovgrad says:

    Kakva Nemačka, koji je njihov ljudski potencijal. Nemačka i Francuska zavise od islamskog faktora. To da će Muhamedanci da ratuju za njihove interese protiv Rusa, ćisto sumnjam. Koliko je prošle godine novorodjenih beba u Nemačkoj i Francuskoj sa imenom Kristijan, a koliko sa imenom Muhamed. Kakav je taj odnos u nazad 10 godina. Za budućnost mogu da zamislim. Nemačka je islamska zemlja, eventualno čišćenje Muhamedanaca izazvalo bi rat koji bi Germani izgubili. Stvari se menjaju iz dana u dan na štetu Germana.

  3. petrovgrad says:

    Muhamed najpopularnije ime u Berlinu Najviše dečaka rođenih u Berlinu 2018. godine dobilo je ime Muhamed. Udruženje za nemački jezik ustanovilo je da je ime Muhamed bilo najpopularnije u 10 od 16 nemačkih saveznih država. Ovo su podaci iz Germanije

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *