Neminovan je rat između Vučića i Mikija Rakića

Neminovan je rat između Vučića i Mikija Rakića

9 februara 2013

zeljko-cvijanovic-izdvojena1Piše: Željko Cvijanović

Dok srpski mediji i analitičari svoju društvenu funkciju pravdaju lomeći mozak nad dilemom da li je Ivica Dačić sličniji Ronu Džeremiju ili De Golu, jedva da se neko od njih bavio time koliko je ta stvar otišla daleko. Elem, koliko god se sve to po medijima peglalo, koliko god vladu iznad površine još držalo raspoloženje Brisela i Vašingtona da se pre izbora mora oposliti Kosovo, vlada je, kao Splav Meduza, potpuno razbijena.

Dobra vest u tome je što Ivicu Dačića ubuduće više niko neće vezivati za „Aferu kofer“, samo zato što će ga sad vezivati za „Aferu Banana“. Šta je tu dobro? To što, tako delegitimisan, više neće sa svojom vladom moći da bude efikasan ni u čemu. Ona će se do kraja mandata baviti sobom, a, kako vreme bude prolazilo, svaki ministar za sebe svojim izlaznim varijantama. A to opet znači da vlada neće moći da istraje, kao do sada, ni u onome u čemu je Dačić bio najefikasniji. O daljoj predaji Kosova je reč, zbog čega je i notorna Vesna Pešić Ivicu proglasila srpskim De Golom, a da pritom nije mislila, kao što je red, na velikog Francuza koji je naciji vratio samopoštovanje pozivajući je preko Bi-Bi-Sija na otpor okupatoru, već na onog koji se povukao iz okupiranog Alžira.

Sledeće pitanje od milion dolara kojim se mediji icrpljuju jeste: ko je smestio Dačiću – Vučić, Đilas, stranci ili neko četvrti? Naravno, pravog odgovora u javnom prostoru uglavnom nema budući da kod nas svet politiku tretira isključivo ad hominem, odakle je najviše do čega se može dobaciti analiza karaktera i motiva. Problem više sa Dačićem je u tome što on deluje kao žrtva iz Orijent Ekspresa Agate Kristi, gde je njih čak 12-oro imalo motiv da u mraku zabije nož u žrtvu i gde je svako od njih u mraku voza koji je stajao u Vinkovcima mislio da je on jedini. Elem, sa pozicije motiva, Dačića je dakle mogao da upropasti i Vučić, i Đilas, i bilo koji predsednik opštine sa Severa Kosova, pa i Bajatović, koji je, šireći raskoš svog duha, zamerio šefu što nije bolje upotrebio onu cica-macu, koja mu je bila na izvolte. A mogao je taj nož, istina, da zabije i sam srpski narod, kome se nešto nije dopalo kako Ivica Tačiju daje sve ono što nije njegovo, a ne traži ništa što bi koristilo ikom drugom do njemu.

Tačno je, narod ne zabija noževe u premijere, bar još ne, ali bi se moglo reći kako bi analiza strukture slučaja verovatno dalje dobacila od novinskog naklapanja šta Dačiću ne može da oprosti Vučić, a šta Đilas. Elem, Ivicu su otuda za zid zakucali – a da se možda nisu ni dogovarali – Vučić i Miki Rakić, možda najveći živi posednik postpetooktobarskih tajni i najviše kotirani službenik imperije na delu trase Orijent Ekspresa od Beča do Carigrada. Evo kako su to uradili.

U funkcionisanju prethodne vlade kriminal je bio toliko važan elemenat da Cvetkovićev kabinet, osim što se može oceniti kriminalnim, bez tog vezivnog materijala ne bi funkcionisao ni tri nedelje, dok je s njim gurao pun mandat. Smisao te vlade, gledano iz ugla njenih stranih arhitekata, sastojao se u samo dve tačke. Prva je bila slamanje otpora puzajućoj predaji Kosova, koji je po odlasku Koštunice još uvek koliko-toliko postojao i u srpskim institucijama i u javnom prostoru. Druga je bila držanje Rusije što dalje od Srbije, naravno, pre svega u funkiciji realizacije prve tačke.

Za to vreme, u Srbiji je eksplodorala kriza, koja je smanjila i političku i finansijsku moć prezaduženih oligarha. Gro novca koji je stizao u zemlju nije više bio proizvod bio kakvog rada, proizvodnje i stvaranja vrednosti, već enormnih stranih zaduživanja, koja su se slivala u državni budžet. Pošto je bezmalo jedini novac, dakle, prolazio kroz državu, ko je iz tadašnje vlasti mogao da odoli ambiciji da obriše petooktobarski dualizam između političke i finansijske moći – dakle političara i oligarha. Pare i politička moć su, više nego ikad, bile na jednom mestu.

Tako smo dobili novu generaciju oligarha, koji nisu bili ni poslovni ljudi ni finansijski špekulanti, već redom političari – od Tadića i Rakića, preko Đilasa, Šapera i Krstića, zatim preko bezveznjaka poput Dulića ili Bajatovića, pa još do Pajtića i njegovog ravničarsko-crnogorskog ganga, zatim Dušana Pet Odsto Petrovića, Šutanovca i ostatka lokalne ekipe, sve do direktora velikih državnih kompanija i privatnika koji su, povlačeći kredite iz banaka koje nisu morali da vraćaju, bili na usluzi vlastima. (Naravno, ne radi se o intelektualnim uslugama, već o kešu.)

Tako je stvorena nova generacija posednika keša u Srbiji. Svi oni kupovali su kod stranaca svoje ulaznice tako što je svaki u svom resoru pomagao ili bar nije smetao puzajućoj predaji Kosova. U toj razmeri mogao je da zagrabi iz budžeta, i, sve dok su isporučivali prvo, mogli su da se naplaćuju koliko su hteli. Na taj način dogodila se nesaglediva pljačka države: sa jedne strane, bila je to politička pljačka, koja se ogledala ne samo u prepuštanju kosovske tapije nego i svakog državnog i nacionalnog interesa. Zuzvrat sticali su pravo na drugu pljačku – budžeta Srbije, koji se izlivao preko državnih banaka, javnih nabavki i privatnih kompanija povezanih sa državnim računom i žutim baronima.

Krčag je išao na vodu dok se nije razbio, a razbio se onog momenta kad – nabrekli od para i svinjarija – više nisu ni bili jaki ni u stanju da izručuju Kosovo. Naravno, u toj ekipi moralo je biti mesta i za Dačića i njegov gang, koji je radio isto što i žuti baroni, samo malo manje i, kao i svaki novajlija u velikim parama, mnogo dripačkije. A onda su počeli da bodu oči sa svojim „roleksima“, vilama i stanovima koji se obračunavaju u hektarima, devojkama sa estrade, čiji su skalpovi ovde iz nekog razloga merilo uspeha u životu.

Rečju, stvoren je jedan potpuno nov sistem – valjda o tom doprinosu svoje vladavine priča Boris Tadić kada se hvali da drži predavanja po svetu. Taj sistem nije se, naravno, iscrpljivao tek u krugu nekoliko političara bogataša. Postojala je cela logistika – od intelektualne, medijske i analitičarske elite. One su branile kosovsku politiku vlasti i eshatološki aspekt te politike – evrointegracije – koje su bile žvaka za seljaka i u koje nisu verovali čak ni Milica Delević i Boža Đelić, nego su se i oni lepo naplaćivali, svako na svoj način. Bili su tu i cela policija, tužilaštvo i pravosuđe – svi u službi tog KzK projekta (Kosovo za Keš), što će reći da su tadićevci izgradili ceo jedan političko-kriminalni sistem na svojim najnižim porivima.

E sad, jedni Srbin koji je bio i na K-ulazu tog sistema (Kosovo) i na njegovom K-izlazu (Keš) bio je Miki Rakić, tip koji se sve uredno beležio, slagao u fioku i uz pomoć toga vladao. Naravno, sve o tome su znali i stranci, koje danas svakako valja pohvaliti zbog toga što zahtevaju istrage, ali zbog toga što ih ne zahtevaju protiv najvećih, već samo nekih lopova i prodavaca državnog interesa i što ih to nije interesovalo dok su od žutih ubirali politčke i ekonomske dobitke u Srbiji, treba biti veoma skeptičan i prema njihovoj motivaciji, i dobrim namerama, a najviše prema njihovom cilju.

Taj sistem, logično, bio je i skup i neodrživ, posebno kad među tadićevcima nije više bilo snage da isporučuju kosovske zahteve strancima. Tada su na scenu stupili naprednjaci, sa kojima je napravljen praktičniji dil. Oni, naravno, treba da nastave sa isporučivanjem Kosova, a zauzvrat ne dobijaju pravo da nastave pljačku – istini za volju nije ni ostalo mnogo šta za pljačku, mada uvek se ponešto nađe – nego da hapse svoje prethodnike. Ne sve, naravno. Onaj ko je primetio da se tadićevci ne hapse, treba da zna da to neće biti stvar zahvalnosti Brisela i Vašingtona, već stvar suštinskog nepoverenja u naprednjake, koji u saradnji sa strancima još nisu prešli tačku sa koje nema povratka. Uostalom, koji bi stranac tek tako žrtvovao brižno skupljanu žutu infrastrukturu sa hiljadama kursista iz Garmiša i Segedina, u koju je toliko uloženo i koja može da pruži još mnogo pod uslovom da se malo reciklira jer se baš zaprljala i zaštopala.

E sad, Vučić je krenuo da istražuje i hapsi, istina čini to selektivno oslonjen na aparat – od tužilaca do medija – koji je prethodno prikrivao enormni kriminal. Ali ipak hapsi. Naravno, ne bih sad ulazio u njegove motive – kao što je motiv svakog kapitaliste da postane monopolista, tako je motiv svakog političara da postane najjači – tek Vučić možda čini jednu korisnu stvar. Tačno je da je legao na leđa gotovo isključivo socijalistima, ali to što Zapad, izgleda, nije s njima računao na duže od prilike, što su pokušavali da petljaju sa Rusima i što su krali kao sirotinja magacine sa brašnom, ostavljajući trag sve do svojih kuća – može da znači svašta, ali ne i da su nevini.

Udarajući na Dačića, dakle ne baš na sam centar Tadićevog nakaznog sistema, Vučić je udario, možda i ne nameravajući, na sam sistem. Naime, kad se pokazalo kako se Dačić viđao sa Šarićevim čovekom, i to da bi ga obaveštavao da li se protiv klana vode istrage, nije trebalo mnogo, a da se pokaže da vest i nije tako nova. Rakić ju je odavno imao u svojoj fioci – možda je čak i sam dao Vučiću – a sve o tome znao je i sam Boris Tadić. Nije tu reč ni o kakvoj slučajnosti, već o samim osnovama sistema, koji, kako nam Tadić i Rakić pokazuju, pokušava da izruči svoje niže delove (Dačića) da bi spasao sebe. Ali to nije moguće: Dačić neće biti poslednji koji se video sa Bananom, kao što neće biti ni poslednji za koga su Rakić i Tadić to znali. Pitanje je samo koliko još puta će Rakić da kaže kako je znao i šta je znao, pa da se vidi kako je zapravo Tadić vladao.

Dakle, gde god da je Vučić da pipnuo, konac je počeo da se para. Možda sada od toga najviše vrište Dačić ili neko njegov, ali taj izvučeni konac koji se para će da vodi do Rakića, koji je srce mraka koji je vladao Srbijom od 2008. godine. Iako radi ono što je moguće i što mu je na neki način dozvoljeno, Vučić, zahvaljujući činjenici da je taj sistem imao svoju jasnu kriminalnu piramidu, automatski razvaljuje sistem. Otuda, on danas može i da štedi i da hvali Rakića, ali svaki korak, svaki uhapšeni i diskreditovani Tončev vodi prema Rakiću, tako da će u finalu te priče Vučić natrčati na Mikija. Ili će ovaj na Vučića, tek tu, po definiciji, koegzistencije na srednji rok neće biti.

Naravno, osim sistema, Vučić svakim svojim korakom razvaljuje vladu, sve brže približavajući Srbiju izborima. Hajde na ovom mestu da ponovo izbegnemo ad hominem pristup i ne bavimo se time da li Vučić namerava dobro ili loše, ili namerava dobro a radi loše, ili obratno. Umesto toga, analiziraćemo strukturu sistema, unutar koje se političari vode željom da prežive ili budu što moćniji. Ako je Vučić rešio da igra na strance – a biće da jeste – ko je njegov najveći konkurent. Dačić? Dačić je bivši. Rakić? Sve dok je Rakić najvažniji zapadni igrač u Srbiji, sve to vreme Vučić će unajboljem biti drugi. Rečju, biće u istoj onoj poziciji u kojoj je Dačić prema njemu – čovek sa kojim se ne računa kao sa najvažnijim, a to će reći neko ko u svakom trenutku može da ispadne iz kola, taman onako kako gledamo gde ispada Dačić. Da bi bio najvažniji igrač, Vučić će morati da ide na Rakića. Ako hoće da se bavi ratom protiv kriminala, opet će morati na njega. Rat među njima dvojicom se neće moći zaobići, pre ili kasnije.

Kako na to gledaju stranci? Oni, naravno, nameravaju da nastave da slabe Srbiju i, paradoksalno, to sada čine i istragama kriminala. (Ima li boljeg dokaza koliko je zapravo srpska država od 2008. godine kriminalizovana.) Otuda će Vučićeve akcije ostavljati prazan prostor, u koji će pokušavati da se ubaci on sam, ali njegove mogućnosti u tom smislu biće ograničene jer – ne zaboravite – ta igra za moć danas se plaća Kosovom, i mnogi Vučićevi birači to vide.

I tu dolazimo do navažnijeg. Stranci od Vučića žele kontinuitet sa prethodnom vladom i u to investiraju otvarajući mu širok prostor. Vučić opet kontinuitet i želi i ne želi – otuda, sa jedne strane, njegovo ispunjavanje želja Zapada na Kosovu, ali otuda, sa druge, ne samo njegovo razvaljivanje vlade već i otvaranje trenda u kome se na sledećim izborima otvara prostor najvećim neprijateljima kontinuiteta sa tadićevcima.

Rečju, njegov rezultat mogao bi da u zbiru više bude diskontinuitet nego kontinuitet, jer se njima otvara jedan ogroman i sve veći prostor evropskeptične i kosovske Srbije. Taj prostor je toliko bitan da bi pitanje svih pitanja za Srbiju moglo da bude to ko će u taj prostor ući. Jer, ako on na izborima bude usitnjen kao na prošlim, Vučićeva akcija mogla bi da ima toliko razorno dejstvo da Srbija neće moći da je preživi. Ako se taj prostor ukrupni, u njega će ući snaga sa kojom će, bila ona u vlasti ili ne, naprednjaci morati da se dogovaraju i o Kosovu i o svemu ostalom. Ako neće, tada će morati protiv te snage da se ujedinjuju sa Đilasom i Rakićem, a pitanje je zašto bi Vučić rušio slabog Dačića, koji bi mu dao sve za malo vazduha, da bi pravio vlast sa jakim Rakićem, svojim prirodnim protivnikom.

I u toj tački je danas ključna odgovornost nacionalnih snaga: one Srbiju mogu svojim delanjem da spasu ili da je svojim nečinjenjem razvale. Drugim rečima, ako Koštunica okupi snage oko sebe i ako bude imao oko 20 odsto, tada neće čak ni biti najvažnije hoće li ići sa Vučićem u vlast ili ne. Ili će Vučić tada morati politički da se ozbiljno dogovara s njima ili će morati sa Đilasom, što bi nacionalnom bloku omogućilo dalji rast, čak i bez naročite medijske pažnje. Ako Koštunica ostane na sedam odsto, opet neće biti najvažnije hoće li sa Vučićem ili protiv njega. Ako bude išao s njim, Vučić će ga pojesti tako sitnog; ako ne bude, nestaće sam od sebe. Jer, ako se to usitnjavanje dogodi, ako ne bude okupljanja na patriotskom polu, nacionalna opozicija moraće da odgovori na najneprijatnije od svih pitanja koja može da zamisli: da li su oni na tom mestu, slabi, podeljeni i nedelatni, zato da bi spasili Srbiju ili da bi zatvorili mesto onome ko zaista hoće da je spase.

(Standard.rs)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *