Неподношљива лакоћа демонизације

Nepodnošljiva lakoća demonizacije

6 maja 2020

Piše: Darko Tanasković

Primenjujući oprobanu i već rutinsku taktiku da je „napad najbolja odbrana“, oglasio se početkom aprila Memorijalni centar Srebrenica saopštenjem za javnost, naslovljenim: „Članovi Komisije RS-a za Srebrenicu i Sarajevo su negatori razmjera zločina u Aušvicu“. Otkud sad Aušvic? Biće jasnije, ali ne i shvatljivije, ako se pročita tekst saopštenja. Već u samom naslovu, pored začuđujućeg pominjanja jednog od najvećih nacističkih stratišta u Drugom svetskom ratu, potkrala se i mala nepreciznost. Ne postoji, naime, jedna, već dve komisije, jedna za „istraživanje stradanja Srba u Sarajevu od 1991. do 1995. godine“, a druga za istraživanje „stradanja svih naroda u Srebrenici i oko nje od 1992. do 1995. godine“.

U tekstu se, doduše, dalje govori o dvema „komisijama“ (indikativni navodni znaci!), ali nije naodmet upozoriti na omašku u naslovu, jer ovakvi apostoli osveštanog jednoumlja u svojim preventivnim napadima neretko polaze od nepouzdanih, pa i netačnih podataka. Tako je, recimo, potpisnika ovih radova pre izvesnog vremena prozvao i optužio bivši reis-ul-ulema Mustafa Cerić zbog članstva u „Komisiji za Srebrenicu“, čiji on uopšte nije član. Kasnije se nespretno branio da je namerno bio neprecizan, kako bi ga, navodno, isprovocirao. Znači, moralno dopuštena neistina kao instrument provokacije u pravedničkom gnevu časnog efendije!

U davna srednjovekovna vremena pitali su teologa Guiberta de Nogenta, koji je prednjačio u hrišćanskim invektivama protiv Alahovog poslanika Muhameda, šta on, zapravo, o njemu zna. Mirno je odgovorio da ne zna skoro ništa, ali da ga neznanje ne sprečava da o tom Antihristu kaže sve najgore što se može reći, jer njegova je zloćudnost tolika da je sve loše što bi se reklo malo! Izgleda da je takva polemičarska logika uspešno preživela vekove, o čemu kod nas uverljivo svedoči stalna praksa apriornog i neargumentovanog etiketiranja i blaćenja svih potencijalnih neistomišljenika u vezi sa dogmom koja je proglašena sakrosantnom. Takva navada punom silinom izbija iz saopštenja Memorijalnog centra Srebrenica, a u nju se uklapa i pominjanje Aušvica.

PANIKA UMESTO NERVOZE

Tema u ovom osvrtu neće biti dve pomenute nezavisne međunarodne komisije i njihov rad, jer su se članovi ovih tela na samom početku dogovorili da će u vezi sa meritumom stvari prvi put izaći u javnost svojim izveštajima, posle čega će, naravno biti spremni za raspravu o njima. Ocenili su da je bespredmetno obazirati se na preventivne i paušalne napade, jer će se tek na osnovu upoznavanja sa rezultatima njihovog rada moći smisleno kritički razgovarati. Otkuda u Memorijalnom centru uopšte znaju šta će pisati u izveštajima komisija, pa ih unapred odbacuju kao „minimiziranje žrtava, negiranje genocida i historijski revizionizam“?

No, o spremnosti na uvažavanje osnovne premise svakog valjanog suđenja da se može suditi samo o onome o čemu se bar nešto konkretno zna, u ovom slučaju ne vredi trošiti reči. Jer, na drugoj strani su zatočnici (i zatočenici) nepomirljivog ideološkog stava da je sve već prosuđeno i presuđeno, te da mesta za elementarnu dekartovsku sumnju, činjeničnu realnost, pa ni za sam zdrav razum nema, ne može i ne sme biti. Dakle, o svemu tome ćemo posle objavljivanja izveštaja dveju komisija. Izgleda, međutim, da je u parku Velike Manipulacije nervoza ustupila mesto panici, pa nema strpljenja da se sačeka taj trenutak istine koji se neumitno približava. Zato se unapred odapinju ovakve otrovne, ali tupe strele na članove komisija koji, ako je suditi po naslovu saopštenja, negiraju čak i razmere zločina u Aušvicu!?

U skladu sa opredeljenjem da se može raspravljati samo o onome što postoji, evo ključnog pasusa iz upozoravajućeg saopštenja Memorijalnog centra: „Ove komisije nemaju nikakav naučni kapacitet ni kredibilitet da nepristrasno istražuju pitanja zločina genocida u Srebrenici i drugih zločina u ratu u BiH, uključujući zločine počinjene za vrijeme opsade Sarajeva. Napominjemo domaću i međunarodnu javnost da je jedno od ključnih lica ovog političkog projekta, čiji je cilj minimiziranje žrtava, negiranje genocida i historijski revizionizam, izvjesni Rafael Izraeli (Raphael Israeli), koji je u državi Izrael prepoznat i osuđen od većine javnog mnijenja kao ekstremni desničar i koji je u svojoj knjizi Arapska manjina u Izraelu: Otvoreni i skriveni procesi zagovarao formiranje koncentracionih logora za arapsko stanovništvo. Nadalje, član Komisije je i Đuzepe Zakarija (Giuseppe Zaccaria), koji je domaćoj javnosti poznat kao glasnogovornik kompanije ‘Fiat Srbija’ u Beogradu. Također, u komisijama se nalazi i gospodin Gideon Grajf (Gideon Greif), koji je javno tvrdio da je ‘Jasenovac bio monstruoznije mjesto od Aušvica’, te je poznat po višestrukim javnim istupima s ciljem politizacije pitanja zločina nad Srbima za vrijeme Drugog svjetskog rata, što je u nekoliko navrata činio u izravnoj koordinaciji sa ministrom Ivicom Dačićem, što dovodi u pitanje njegov akademski kredibilitet“.

U ovom srazmerno kratkom izvodu sadržane su gotovo sve „odlike“ jednog neprihvatljivog, drskog, a idejno i sadržinski ispraznog anonimnog javnog gibećenja nepoćudnih, a pod institucionalnim kišobranom Memorijalnog centra Srebrenica. Da li je ova „ustanova uspostavljena zakonom od strane države Bosne i Hercegovine“ osnovana sa takvim mandatom? I ona valjda, a ne samo dve inkriminisane komisije, „troši budžetska sredstva koja pripadaju svim građanima BiH“? Uzgred, članovi dveju komisija ne primaju nikakve honorare sa svoj rad.

„KRIVICE“ IZRAELIJA I GRAJFA

Ovog iznuđenog odziva na saopštenje Memorijalnog centra, i pored svega što se u njemu neosnovano iznosi, verovatno ne bi bilo, da se njegov kolektivni autor nije krajnje bezobrazno i ignorantski izrazio o „naučnom kapacitetu i kredibilitetu“ članova komisija „da nepristrasno istražuju pitanja“ koja su im poverena. Sa kakvog se to neupitnog pijedestala „naučnog kapaciteta i kredibiliteta“, a da dodam, i ostvarenih rezultata, pisci ovog pamfleta nedostojnog ustanove čijim se autoritetom pokrivaju, negatorski okomljuju na trojicu ljudi koji u svakom pogledu zaslužuju puno poštovanje?

Neću „braniti“ Rafaela Izraelija i Gideona Grajfa od opadačkog diskreditovanja i difamiranja kakvom su izloženi u saopštenju Memorijalnog centra Srebrenica, jer „nije šta ti kaže, nego ko ti kaže“. Uostalom, njima nikakva odbrana nije ni potrebna. Mora se ipak zapaziti, kao simptomatično, da se uglednom izraelskom i svetskom islamologu, za saopštenje „izvjesnom“ Izraeliju, autoru više desetina vrednih studija o raznim temama, od islama u Kini do onog na Balkanu, na dušu stavljaju oštre ocene u vezi sa izraelsko-arapskim sukobom, zbog kojih je bio kritikovan u delu (a nikako, kako piše u saopštenju, „od većine“) javnog mnjenja u Izraelu, gde se, inače, slobodno o svemu debatuje i polemiše.

Da nije on, ipak, kojim slučajem naučnicima od kapaciteta i kredibiliteta iz Memorijalnog centra nepodoban zbog odnosa prema zbivanjima na prostoru bivše Jugoslavije i u BiH, iskazanim u publikacijama Od Bosne do Kosova. Reislamizacija Balkana (2002) i Divljaštvo u srcu Evrope: Bosanski rat 1992-1995 (2013), napisanim u koautorstvu sa odličnim poznavaocem ratnih prilika iz prve ruke Albertom Benabuom? Ili je, možda, Memorijalnom centru baš stanje izraelskih Arapa na srcu?

Gideonu Grajfu se, kako čitamo, zamera to što je javno tvrdio da je „Jasenovac bio monstruoznije mesto od Aušvica“. Zar je to toliki greh i zar je on ovim poređenjem negirao razmere zločina u Aušvicu, a što se u naslovu pod kojim je tekst saopštenja Memorijalnog centra obznanjen, kao namera proteže na sve članove obeju komisija?! Ne zaboravimo, profesor Grajf je jedan od najzaslužnijih izučavalaca Holokausta, a posebno se istraživački godinama bavio Aušvicom, iz čega je nastala potresna, najvećim delom na svedočenjima logoraša zasnovana studija Plakali smo bez suza (1999).

Reklo bi se da Grajf o užasima Aušvica govori kao poznavalac, a kasnije je proučio i Jasenovac, pa mu se, eto, nametnulo poređenje „u korist Jasenovca“. Ili je, možda, kriv što je objavio monumentalnu monografiju Jasenovac – Aušvic Balkana (2018)? Jadan Grajf, u šta se upustio! Pored zabrinutih za  „ugled“ Jasenovca, u novije vreme napadaju ga i neki Srbi, jer, navodno, nekritički uvećava procenu broja žrtava u ovom monstruoznom masovnom gubilištu.

BEPEOV GREH

Ni nasrtaj na Grajfa možda ne bi bio dovoljan povod za ovaj osvrt, ali način na koji se saopštenje Memorijalnog centra obračunava sa nedavno preminulim italijanskim novinarom i publicistom Đuzepeom Zakarijom (1950-2020) nije smeo ostati bez odgovora. Da je kojom srećom živ, otmeni i širokogrudi gospodin Zakarija bi samo, uz setan i nadmoćan osmeh, odmahnuo rukom i pripalio novu cigaretu… Mi, njegovi poštovaoci i prijatelji na to nemamo pravo.

Za ovog izuzetnog čoveka u kolektivnom uratku neprikosnovenih arbitara iz Memorijalnog centra rečeno je, posprdno i tendenciozno, samo da je „domaćoj javnosti poznat kao glasnogovornik kompanije Fiat Srbija“. Kakav ahlaksuzluk i poganluk! Da imaju i malo obzira, oni koji o njemu u „domaćoj javnosti“ (kojoj?) ne znaju takoreći ništa, bar malo bi ustuknuli pred Bogom, ako već ne pred ljudima. Ali, baš zato što je bio istaknuti poslenik sedme sile, Zakarijino „stradanje po saopštenju Memorijalnog centra“ ima i jednu širu, opštiju dimenziju i smisao.

Upravo novinari kakav je on bio trn su u oku proizvođačima, širiteljima i održivačima medijske magle i manipulacije javnim mnjenjem, zasnovanim na ciljnom i selektivnom propagandnom ratu. Spadao je među, nažalost, srazmerno malobrojne, ali tim dragocenije predstavnike svoje profesije, koji, pored velikog znanja i iskustva, poseduju dve presudne vrline: moralni integritet i naviku da misle svojom glavom.

U  bogatoj dopisničkoj karijeri, ovaj tipični italijanski južnjak, nepopravljivi mediteranac, a istinski svetski čovek, izveštavao je čitaoce nekolikih vodećih apeninskih listova sa gotovo svih najvrelijih tačaka planete. Bio je u Bukureštu kad je srušen Čaušesku, u Čehoslovačkoj, Mađarskoj i Poljskoj, gde se menjalo lice savremenog sveta, kretao se jerusalimskim sokacima u vreme najžešće intifade, pratio (i skoro poginuo) zalivski rat u Bagdadu, stigao sve do Istočnog Timora. I uvek je strasno želeo da vidi, svedoči i, iznad svega, razume ono što se događa, da prodre ispod pojavne površine stvari, da otkrije zapretanu meru ljudskosti u opštoj obezljuđenosti.

Nikada nije pristajao na jednostavna objašnjenja složenih fenomena i na bilo kakav vid „političke korektnosti“. Njegove žive i analitičke reportaže uvek su se, stoga, čitale istovremeno kao uzbudljive priče i promišljeni, prodorni politikološki eseji. A iznad svega, verovalo mu se. Đuzepe Zakarija, za prijatelje Bepe, slovi kao srpski prijatelj i naturalizovani Dorćolac, čovek koji je najvećim komplimentom smatrao kad mu kažu da ima manire starih Beograđana, dok je za Srbe tvrdio da nisu anđeli, ali da su „poslednja evropska nacija sa dušom“.

Samo ovo dosad navedeno iz Bepeove privatnosti dovoljno je da na nekim stranama bude besprizivno žigosan i otpisan kao saučesnik u zločinačkom poduhvatu i đavolji advokat. Međutim, on je na prostor bivše Jugoslavije došao i sa njega izveštavao pune tri decenije. Prispeo je lišen bilo kakve posebne naklonosti prema bilo kome, pa ni prema Srbima. Štaviše, doneo je u svom novinarskom prtljagu i ponešto predrasuda iz sredine kojom je u to vreme hučao talas antisrpske medijske hajke. Zakarija je među prvima izvestio o kampanji „etničkih silovanja“, što su na vest o njegovoj smrti u italijanskim glasilima neki jedino i pomenuli, po istoj logici po kojoj su u saopštenju Memorijalnog centra našli za shodno da ga predstave samo kao promotivnog agenta „Fiata“ u Beogradu.

U knjizi Mi, ratni zločinci (1994), za koju je 1995. godine dobio višestruko zasluženu „Hemingvejevu nagradu“, osvetlio je tamnu stranu jugoslovenskih ratova iz devedesetih. Njome se kao izvorom služio i Tribunal u Hagu, što izgleda prvosveštenicima „haške istine“ iz Memorijalnog centra nije poznato, ili ne smatraju primerenim. Svojim korektnim držanjem, Bepe je, takoreći jedini među stranim novinarima, stekao poverenje čak i tako nepoverljivih ličnosti kao što su bili Slobodan Milošević i njegova supruga Mira, pa su mu dali zajednički intervju.

On bi sa Mirom Marković razgovarao u Beogradu, saopštavao joj pitanja, a ona mu je, posle telefonskog konsultovanja sa Miloševićem, tada haškim pritvorenikom, na idućem sastanku davala odgovore. Tako je nastala neopravdano potisnuta i zanemarena knjiga koja je, pod naslovom, Crvena veštica (2005), objavljena u Italiji, a već naredne godine, s nešto ublaženim zaglavljem Sećanja crvene udovice, izašla i na srpskom jeziku. U ovom nesvakidašnjem svedočanstvu ima ekskluzivnih podataka koji se jedino u njemu mogu naći, pristup odiše ljudskim razumevanjem za nesvakidašnje sagovornike, ali će čak i najsumnjičaviji čitalac uzalud tražiti bilo kakvu pristrasnost ili posebne simpatije. Uostalom, nije li naslov dovoljno rečit?

Bepeov „greh“ sastojao se, dakle, samo u tome što je nastojao da bude objektivan, a sve što je video, doživeo i saznao govorilo mu je da crno-bela slika tragičnog bosanskog rata naprosto nije verodostojna, a da se moćnim medijskim sredstvima nastoji, i dobrim delom uspeva, takvom prikazati, na štetu Srba. U njemu je progovorio refleks čestitog novinara, ali i časnog čoveka… Bilo je, srećom, još ovakvih primera u većinom bezbrojnoj i horski naštimovanoj povorci stranih medijskih izveštača i komentatora sa jugoslovenskog prostora tokom razbijanja zajedničke države i sukoba koji su pratili njeno raspadanje.

PREDUSLOV SLOBODE

Setimo se, ovom prilikom, samo čuvene britanske novinarke Nore Belof (1919-1997), institucije u svojoj profesiji, prve žene dopisnika uticajnih engleskih listova posle Drugog svetskog rata, tokom kojeg je služila u obaveštajnoj službi. Odvažno je izveštavala, pored ostalog, iz De Golovog Pariza i Staljinove Moskve, napisala zanimljivu biografiju Josipa Broza Tita Titovo promašeno nasleđe (1985), izazvala je buru izveštajima o torturi nad pripadnicama pokreta otpora u Alžirskom ratu i… odjednom, pod stare dane, bez ikakve prethodne naklonosti prema Srbima, stala u njihovu odbranu od besramnog ocrnjivanja u zapadnoj štampi i političkoj javnosti.

Pitao sam je jednom da mi objasni šta se to s njom dogodilo. Nikada neću zaboraviti aksiomatski odgovor: „Nikada nisam podnosila ideološku laž i uvek sam se borila protiv nje. A danas su Srbi žrtve ideološke laži“. Kratko, jasno i poučno! Poslednjim snagama, pred sam kraj života, dovršila je svoju testamentarnu knjigu Jugoslavija – jedan rat koji se mogao izbeći (1997, srpski prevod 1999). Pročitajte je, ako je još možete pronaći, jer je pomno uklonjena iz opticaja. Teško je naći pošteniju, uravnoteženiju i mudriju dijagnozu jugoslovenskih ratova, pisanu bez pristrasnosti prema bilo kojoj od zaraćenih strana, ali i bez milosti za laž.

Tu je, najzad, ali svakako ne na poslednjem mestu  (hronološki zapravo na prvom), i poznati francuski novinar, reporter i književnik Žak Merlino. Bez ikakvih prethodnih znanja o jugoslovenskom osinjaku, ali sa zavidnim ljudskim i profesionalnim iskustvom, krenuo je 1992, grlom u jagode, pravo u Sarajevo. Sudario se sa dramatičnim raskorakom između onoga sa čime se tamo sreo i medijskom slikom koja je o ratnoj stvarnosti, posredstvom agencija za obradu javnosti, dizajnirana u zapadnim medijima.

Krenuo je u istraživanje metoda i mehanizma manipulisanja javnim mnjenjem, koje je tada bilo u punom zamahu širom planete, a paradigmatično se ispoljilo u slučaju rata u Bosni i Hercegovini. Nastala je tako otkrivalačka i lucidna knjiga koja je uzburkala javnost Istine o Jugoslaviji nisu sve za priču (1993, srpski prevod 1994). Autor je, naravno, razapet na krstu tadašnje „političke korektnosti“, ali je stekao trajan moralni ugled i duševni mir sa kojim danas spokojno gaji masline u korzikanskom seocetu Kalkatođo. Sa istim takvim mirom u neke lepše predele uzneo se na Uskrs i Đuzepe Zakarija, naš Bepe. On više nije, a nije nikada ni  bio, u istoj galaksiji sa anonimcima iz Memorijalnog centra Srebrenica, čije saopštenje po njoj šuplje odjekuje.

Vredi, na kraju, podsetiti se Uvodne reči Žaka Merlinoa iz njegovog manifesta slobodne misli i časti novinarske profesije. On je unapred odgovorio svim saopštenjima iz svih laboratorija Velike Manipulacije: „Dozvoljeno je izopštiti jedan narod. Nazvati ga gomilom nasilnika i ekstremista koji nisu ništa bolji od nacista. Dozvoljeno je protiv tog naroda podići čitavu planetu, pripremiti mu suđenje nalik Nirnberškom procesu, razraditi plan za vojnu intervenciju i strategiju bombardovanja odabranih ciljeva. Dozvoljeno je proterati tu zemlju iz Ujedinjenih nacija i podvrgnuti Srbe potpunom ekonomskom embargu. To je dozvoljeno, pošto je to i učinjeno.

Ali, dozvoljeno je i smatrati da kod tolike ostrvljenosti nedostaje razboritosti. Da nikad krivicu ne može snositi čitav jedan narod. Da jedna nacija ima svoju istoriju i svoje pamćenje. Da postoje medijske manipulacije. I da su osećanja, kad prevladaju razum, veoma rđav savetnik. To je dozvoljeno, pošto je to predmet ove knjige. Ona je suprotna svemu što pothranjuje mišljenje međunarodne javnosti. Ona se izlaže kritici onih koji neće hteti da promene svoje mišljenje. Ona ima nedostatke svojstvene svakom slobodoumnom i spokojnom pristupu koji se suprotstavlja strasti i bezumlju. No, razmišljanje suprotno opštim tokovima predstavlja dragocenu tradicionalnu odliku francuske misli, nasleđenu još od Voltera. Zar sumnja nije preduslov slobode?“

Zar je izučavanje Drugog svetskog rata zabranjeno posle Nirnberga? A Nirnberg i Hag ipak nisu isto, premda bi neki po svaku cenu želeli da uspostave takvu jednačinu. Zato, sačekajmo izveštaje komisija!

(Sve o Srpskoj)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *