Nepodnošljiva lakoća promena u Vojvodini

Nepodnošljiva lakoća promena u Vojvodini

22 avgusta 2014

Aleksandar-Djurdjev-03Piše: Aleksandar Đurđev

Nezaboravna filozofska satira Milana Kundere napisana u prepoznatljivom duhu češke škole iza sebe je krila krupne političke poruke. Čitalačka publika u Jugoslaviji gutala je redove ispisane perom poznatog noveliste na pristojnoj geografskoj distanci, koja je ulivala dovoljno poverenja da satirične priče egzotičnih predela Istočne Evrope neće preskočiti ogradu naše brižljivo uređene avlije.

A onda je Kundera postao naša stvarnost.

Decenijama unazad, srpska politička scena služila je kao slobodno tržište ideja i ideologija, koje su reciklirane i preprodavane u različitim ambalažama. Nepodnošljiva lakoća manipulisanja učinila je svoje, te se vremenom glasačko telo umorilo od jednolične ponude i počelo da prepoznaje zamke političke elite. Političke partije su konačno izgubile poverenje građana koji nisu mogli da zaborave prazna predizborna obećanja, negativne kadrovske selekcije u državnim institucijama, korupciju i tendenciozno devastiranje privrede, sve u svemu, odsustvo bilo kakve vizije i strategije kod vodećih aktera ovdašnje politike. U očima birača, lokalni političari se vide kao nemoralni ljudi, spremni na svaku laž i manipulaciju kako bi odbranili postojeću ili se dokopali željene pozicije, što je formiralo svojevrstan konsenzus u našoj javnosti – da su politika i političari nešto sa čim se pristojni i lepo vaspitani ljudi ne mešaju.

Nemačka poslovica „Einmal ist keinmal“ poslužila je Kunderinom junaku da razjasni životnu nedoumicu. Greška može biti oproštena i ispravljena jedanput, ali ne i više puta. Naša politička svakodnevica, međutim, skoro da ne poznaje vrednosni sistem ili ideologiju koja bi bila obavezujuća. Postalo je potpuno uobičajeno da stranke i njihovi lideri mogu menjati svoje bazne ideološke i programske postavke, od izbora do izbora, a da za to ne dožive moralni prezir javnosti. Odgovornost zbog vođenja pogrešne politike ne pravda se argumentima nego pričom o Markovim konacima koja iznova, usled beskrajne količine trivijalnih informacija kojima su svakodnevno izloženi, treba da pridobije birače koji će, u stanju isprovocirane amnezije, pružiti novu priliku posrnuloj političkoj eliti da se vrati na sigurne jasle vlasti.

Izjava Bojana Pajtića, predsednika Demokratske stranke, da je „pre formiranja evropske Srbije potrebno stvoriti srpsku Srbiju, koja će biti poštena, pravedna i u kojoj će se ceniti fakultetske diplome“, ide direktno u prilog gorepomenutoj tvrdnji. Ovu izjavu Pajtić je razradio i proširio u autorskom tekstu pod nazivom „Deset teza o Srbiji“, koji pretenduje da bude programskog karaktera, gde između ostalog kaže: „Prošlo je skoro dvadeset pet godina od obnove višestranačja u Srbiji. Svi smo se izmenjali na vlasti i svi su sa svakim bili u koaliciji, a stanje u privredi, kulturi, obrazovanju i zdravstvu je gore nego pre četvrt veka. Zato svi treba da odemo. Demokratska stranka je izgubila izbore 2012. godine zato što je krenula u Evropu, a građane ostavila na peronu.“

Ovo su, na prvi pogled, stavovi koje svako ko drži malo do sebe može da prihvati. Jasno je da se mora uložiti veliki trud kako bi se naša država podigla i ojačala i tako postala uticajnija i respektabilnija. Teka tada možemo da razmišljamo o potencijalnim nadnacionalnim integracijama. Nikome nije potrebna država koja je zavisnik od tuđe finansijske pomoći i kredita. Poželjan partner se postaje tek kada i sami imate nešto da ponudite i pružite. Šta je onda problematično u izjavama Bojana Pajtića?
Bojan Pajtić

Problem je u orvelovskoj pozadini teksta, gde se pozivamo da „treba da odemo“ jer smo jednako zaglibili u političko blato, ali pošto među nama ima „jednakijih“, neki bi možda trebalo da preuzmu „teško“ breme ostanka. Dvosmisleni karakter poruke koja je poslata i decenijska zaostavština stranke kojom rukovodi čine pomenuti tekst paradigmom savremene političke manipulacije.

Zar nije, podsetimo se, upravo Pajtić tokom svog upravljanja Vojvodinom postavljao temelje koji su suprotni stvaranju „srpske Srbije“. Pokrajinska administracija je, upravo pod palicom Bojana Pajtića, utemeljila interesni stalež zamišljene paradržavne strukture. Za vreme njegove vladavine svesno je donesen Statut Vojvodine, koji je u suprotnosti sa Ustavom Srbije, ne bi li se podstakla antagonizacija između centralne i pokrajinske vlasti. To je period kada je favorizovana promocija neuspelog konstrukta lokalnog kvaziidentiteta, i ako su velikom većinom stanovnici Pokrajine duboko ukorenjeni u svoje nacionalne, konfesionalne i regionalne zajednice, a čija je interakcija dala jedan od najuspelijih primera suživota na prostorima širim i od ove države. Njegova lokalna vlada je, kada god je to bila u mogućnosti, pokušavala da internacionalizuje položaj Pokrajine, iako je poznato do čega je dovelo involviranje stranog faktora tokom tragičnog raspada SFRJ. O njenim ekonomskim i socijalnim rezultatima, jačanju krimogenih struktura kao i pogoršanom bezbednosnom stanju, svaki građanin Vojvodine bi mogao da da svoj negativni sud. Najmanje što se takvoj politici može pripisati je neodgovornost prema građanima koje predstavlja i destruktivnost prema državi u kojoj deluje.

Svoje mišljenje o ovoj politici birači su dali tokom ovogodišnjih parlamentarnih izbora na biralištima u Vojvodini, utvrđenim uporištima Demokratske stranke, gde je ova stranka doživela poraz katastrofalnih razmera. Kada se tome dodaju kontinuirani porazi na izborima za lokalne samouprave u ovom delu Srbije, jasno je da Pokrajinska vlada kojom upravlja prvi čovek Demokratske stranke nema više nikakav politički i moralni kredibilitet da bi nastavila svoj mandat.

Uprkos svemu, benificije koje donosi vlast u Vojvodini su dovoljan motiv za velike ideološke promene, koje je Pajtić najavio kada je postao lider stranke na nacionalnom nivou. Celokupno političko delovanje i nasleđe proteklih godina nestale su u jednom danu. Ponovo se vodi računa o interesima celokupne Srbije, kao u vreme političkog angažmana iz prve polovine devedesetih. Često posipanje pepelom zbog grešaka koje je stranka činila u prošlosti trebalo bi da najavi novu epohu DS kao nosioca nacionalnih interesa, uprkos činjenici da je Vojvodina poslužila kao pokusni kunić upravljačkih ambicija prvog čoveka Pokrajinske vlade. O moralnom pravu da predlaže nove forme za afirmaciju našeg naroda i zemlje, protiv čijih je interesa radio, da i ne govorimo.

Einmal ist keinmal.

No pasaran, Bojane!

(autor je jedan od osnivača Treće Srbije)

(Danas)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *