Nepoznata istina o učešću Srba u Oktobarskoj revoluciji i građanskom ratu u Rusiji

Nepoznata istina o učešću Srba u Oktobarskoj revoluciji i građanskom ratu u Rusiji

24 maja 2013

OLYMPUS DIGITAL CAMERAIstorija rusko-srpskih odnosa ne sastoji se samo od izuzetnih istorijskih ličnosti i primera saradnje i uzajamne pomoći. Ima u njoj i spornih, ali gotovo zaboravljenih i veoma malo istraženih događaja. Ekspert „Ruske reči“, istoričar Mihail Vaščenko, priča o Ruskom građanskom ratu (1918-1922/3), učešću srpskih vojnih jedinica u intervenciji na teritoriji Rusije i vojno-pravnom statusu ove akcije.

Učešće Srba u Građanskom ratu u Rusiji

Učešće Srba u Građanskom ratu i u intervenciji u Rusiji još uvek nije do kraja istraženo. Srbi su se borili kako na strani interventnih jedinica Antante (o čemu će sada biti govora), tako i na strani Crvene armije (njima će biti posvećeno naše sledeće istorijsko istraživanje). U današem tekstu ćemo obratiti pažnju na eventualno zvanično učešće Beograda i vojno-pravni status takvih eventualnih akcija.

Istorijat srpskog učešća u Ruskom građanskom ratu počinje još 1916, kada su u Rusiji od ratnih zarobljenika iz Jugoslavije, uglavnom Srba koji su ratovali u austrougarskoj vojsci, formirane 1. i 2. dobrovoljačka srpska divizija, da bi iste godine od njih bio formiran Srpski dobrovoljački korpus. Bilo je planirano da se on iskoristi na frontovima Prvog svetskog rata protiv zemalja Trojnog saveza. Srpske divizije su učestvovale u bitkama na području Dobrudže protiv nemačkih, bugarskih i turskih trupa.

U februaru 1917, kada se posle revolucionarnih događaja u Petrogradu odrekao od prestola imperator Nikolaj II, a sutradan i njegov brat Mihail Romanov, vlast je prešla u ruke Privremene vlade. I ona je, međutim, u oktobru iste godine (po starom kalendaru) srušena i vlast je prešla u ruke Privremenog revolucionarnog komiteta koji su formirali boljševici i koji je predao vlast Drugom sveruskom kongresu Sovjeta. Posle pobede Revolucije u Petrogradu i Moskvi i kratkotrajnog uspostavljanja sovjetske vlasti na većem delu teritorije Rusije postepeno su počela da se formiraju žarišta otpora novoj boljševičkoj vladi. Protiv boljševika su ustali ljudi iz političkih i vojnih krugova koji su pripadali različitim, često međusobno suprotstavljenim ideološkim taborima. Bilo je tu monarhista, liberala-republikanaca, socijalista neboljševičke orijentacije (Esera) i anarhista, a takođe predstavnika nacionalističkih pokreta u baltičkim zemljama, Ukrajini, Zakavkazju i Srednjoj Aziji, kao i stihijski formiranih udruženja seljaka i kozaka, nezadovoljnih politikom boljševika.

Sovjetska vlast nije odmah uspela da se učvrsti u Povolžju, na Uralu, u Sibiru i na ruskom Dalekom Istoku. Posle takozvanog „trijumfalnog napredovanja Sovjetske vlasti“ po čitavoj zemlji krajem 1917. i početkom 1918. (tj. manje-više mirnog preuzimanja kontrole), tu vlast su već sredinom 1918. na velikom delu teritorije zbacile antiboljševičke snage. Složenu situaciju u Rusiji iskoristile su države i Antante i Trojnog saveza, koje su odlučile da se vojnim putem umešaju u događaje i uvedu svoje armije na teritoriju Rusije.

Kada se ovo počelo dešavati, srpske jedinice koje su se nalazile u regionima gde boljševici još nisu bili na vlasti krenule su da se različitim putevima (preko Ukrajine i severa evropskog dela Rusije) prebacuju na Solunski front. Međutim, nisu sve srpske jedinice uspele da se evakuišu iz Rusije.

Nemačka, Austrougarska, Velika Britanija, Francuska, Italija, Grčka, Rumunija, Poljska, Japan i Kina su učestvovale u vojnoj intervenciji od 1918. do 1921, zauzevši teritorije bivše Ruske Imperije (baltičke zemlje, Ukrajinu, Belorusiju, Zakavkazje, sever evropskog dela Rusije i ruski Daleki Istok).

Tako, na primer, u sastavu britanskih Snaga podrške Severnoj Rusiji (Severna Rusija ili Severna oblast je kvazidržavna tvorevina sa centrom u Arhangelsku, koja je postojala 1918-1920. uz podršku belogardejaca i stranih interventnih trupa) dejstvovao je i Srpski odred, formiran u Arhangelsku. On se sastojao od srpske brdske baterije i Srpskog rezervnog pešadijskog bataljona. Od jula 1918. odred je učestvovao u borbi protiv jedinica Crvene armije. U jesen iste godine Srpski odred je evakuisan iz Arhangelska zajedno sa ostalim stranim interventnim trupama.

Srpski odred na strani čuvenog Čehoslovačkog korpusa

Srbi se protiv boljševika nisu borili samo na Severu, nego i u drugim delovima bivše Imperije. U Sibiru su bili na strani čuvenog Čehoslovačkog korpusa, formiranog 1917. od zarobljenih Čeha i Slovaka iz austrougarske vojske, slično kao u slučaju sa srpskim dobrovoljačkim odredima. Odredi ovog korpusa kretali su se na ruski Daleki Istok sa ciljem da se prebace u Francusku i tamo nastave rat na frontovima Prvog svetskog rata (odustalo se od prebacivanja korpusa preko Arhangelska ili Murmanska zbog opasnosti od nemačkog napada, a i zbog toga što je rukovodstvo Čehoslovačkog korpusa sklopilo sporazume sa sovjetskim vlastima o odlasku korpusa na Daleki Istok preko teritorija koje su sredinom 1918. još uvek bile pod njihovom kontrolom). Međutim, kada je narodni komesar za vojna pitanja Lav Trocki izdao naređenje da se korpus razoruža, vojnici iz sastava korpusa podigli su ustanak u Povolžju, na Uralu i u Sibiru i doprineli dolasku antiboljševičkih snaga na vlast u tim regionima.

U rezoluciji „Skupštine jugoslovenskih grupa i organizacija“, održane 1918. u Čeljabinsku, kaže se da Srbi, Hrvati i Slovenci treba da pomognu čehoslovačkim jedinicama da „obnove Rusiju“, jer „samo uz pomoć slobodne Rusije mi možemo da se vratimo u našu oslobođenu otadžbinu“. Ta „Skupština“ je održana pod rukovodstvom srpskog konzula u Omsku Jovana Milankovića, koji je od decembra 1918. bio zvanični predstavnik Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pri vladi admirala Aleksandra Kolčaka.

I pored toga što su Kolčakovu vladu po hitnom postupku priznale zemlje Antante, Finska, Poljska i baltičke zemlje, teško je govoriti o njenoj legitimnosti čak i u poređenju sa Privremenom vladom koja je funkcionisala od februara do oktobra 1917. U nekom smislu se legitimnim organom vlasti mogao smatrati takozvani Direktorijum (Privremena sveruska vlada) koji je postojao od septembra do novembra 1918. i u čiji sastav su ulazili bivši članovi Privremene vlade. Admiral Kolčak je, međutim, u novembru 1918. pohapsio članove Direktorijuma i proglasio sebe za Vrhovnog vladara Rusije.

„Nama je žao što smo se upleli u borbu protiv Rusa“

Zvanično ni Srbija ni Kraljevina SHS nisu uputile svoje vojne jedinice na teritoriju Rusije. Kada je Antanta 1918. postavila pitanje učešća srpskih vojnih jedinica u intervenciji, srpska vlada je bila protiv, jer su takve jedinice bile potrebne pre svega za borbu protiv Nemačke, Austrougarske i Bugarske na Solunskom frontu. U prvo vreme su srpske zvanične vlasti izražavale žaljenje zbog učešća srpskih dobrovoljačkih odreda u Građanskom ratu u Rusiji, jer im je i sama misao da Srbi mogu ratovati protiv Rusa izgledala potpuno neprirodno. U „Memorandumu o učešću Srba u intervenciji u Rusiji“, koji je po nalogu Živojina Mišića napisao bivši pukovnik Dragutin Milutinović, komanidir jedne srpske dobrovoljačke divizije, stoji: „Nama je bilo žao što smo se upleli u borbu protiv Rusa, jer su i u Crvenoj gardi služili Rusi“.

Ipak, posle formiranja Kraljevine SHS vlada ove države dala je svoju zvaničnu saglasnost da se sve srpske dobrovoljačke jedinice u Sibiru pokoravaju francuskom generalu Žanenu koji je komandovao trupama Antante, i na taj način su ozvaničile učešće srpske vojske u intervenciji stranih armija. Tokom čitavog Građanskog rata srpske diplomatske i vojne misije su se nalazile u Samari, Omsku, Jekaterinodaru (danas Krasnodar) i Sevastopolju, sve do potpunog poraza bele armije.

Nameće se očigledan zaključak da je Kraljevina SHS zajedno sa drugim stranim državama učestvovala u Građanskom ratu na teritoriji Rusije kao agresor protiv državnog subjekta jedne strane u unutrašnjem ruskom konfliktu (tj. protiv Sovjetske republike) na strani sila koje, kao i sovjetska vlast, nisu bili legitimni naslednici ni carske ni republikanske Privremene vlade (ove vlade su upravljale Rusijom do 1917).

Rusija se nikad nije mešala u unutrašnje konflikte u Srbiji i Jugoslaviji

Zanimljivo je da ni carska Rusija ni SSSR nisu preduzimali slične akcije mešanja u unutrašnje konflikte u Srbiji ili Jugoslaviji. U Srbiji je rasprostranjeno mišljenje da je Crvena armija izvršila intervenciju u Jugoslaviji 1944, i da je „na svojim bajonetima dovela Titove komuniste na vlast“, ali takvo mišljenje je pogrešno. Prvo, Crvena armija je vodila ratna dejstva pre svega protiv jedinica Vermahta, tj. protiv nacističke Nemačke, koja je za SSSR bila agresor. I u zvaničnoj izjavi sovjetske strane stupanje Crvene armije na teritoriju Jugoslavije obrazloženo je neophodnošću „razvoja borbenih dejstava protiv nemačkih i mađarskih trupa u Mađarskoj“. I zaista, krajem 1944. i tokom 1945. sovjetske trupe su napustile Jugoslaviju i prešle u Mađarsku, posle čega se više nisu pojavljivale na jugoslovenskoj teritoriji. Drugo, u Jugoslaviji je posle oslobođenja formirana koaliciona vlada u kojoj su učestvovali političari Kraljevine Jugoslavije. Prelazak celokupne vlasti u ruke KPJ ostvaren je bez bilo kakvog učešća Sovjetskog Saveza i posledica je unutarpolitičke borbe u samoj Jugoslaviji.

(Mihail Vaščenko – Ruskarec.ru)

(Autor je doktor istorijskih nauka i naučni saradnik Instituta za slavistiku Ruske akademije nauka)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *