Nesposobni i nepošteni

Nesposobni i nepošteni

9 marta 2014

Denis_RomacPiše: Denis Romac

Nakon kolapsa gospodarske politike Milanovićeve vlade, ovo je moralni kolaps vladajuće nomenklature. Odluka povjerenstva za sukob interesa prema kojoj je bivši Linićev pomoćnik Branko Šegon bio u sukobu interesa ruši jedino što je Milanoviću ostalo: prevladavajuće uvjerenje kako je ova vlada nesposobna, ali barem poštena.

No odlukom povjerenstva doznali smo ono što smo ionako već znali. Znali smo da je Šegon u sukobu interesa, što jedino Linić i Milanović nisu htjeli priznati. Ono što je Šegon napravio nedopustivo je, nečasno i nehigijenski. Poduzeća u vlasništvu državnih dužnosnika, odnosno njihovih najbližih, ne smiju poslovati s tom istom državom. No ovdje je bilo još gore: Šegon je dobio kredit od državne banke kakav nijedan drugi poduzetnik nije mogao dobiti, stekavši znatnu materijalnu korist i višestruko prekršivši zakon. Šegon će nakon svega morati platiti neznatnu novčanu kaznu. No kazna koju će morati platiti Milanovićeva vlada bit će puno viša.

Sve se ovdje, naime, odvijalo pod budnim okom Milanovićeva kabineta. Čak šestorica njegovih ministara sjede u nadzornom odboru banke koja je Šegonu dala povlašteni kredit.

Nedavna Milanovićeva odluka da smijeni Šegona mogla je biti jedna od rijetkih dobrih Milanovićevih odluka, da ne znamo što joj je prethodilo i, što je još važnije, što je nakon nje uslijedilo. Naime, Milanović nije smijenio Šegona zato što je mislio da je Šegon napravio nešto nemoralno i nezakonito. Štoviše, upravo je Milanović – a ne samo ministar Linić – neuvjerljivo branio Šegona i onda kada ga ništa više nije moglo obraniti.

Iako je i tada bilo posve jasno da Šegonova tvrtka nije ispunjavala kriterije za sporni povlašteni kredit, uz državnu subvenciju, niti je namjena kredita bila u skladu s propisima, Milanović je tvrdio kako je u Šegonovom slučaju »formalno sve u redu« te kako je riječ o »sivoj zoni«. Pritom je hvalio poduzetničke pothvate nestašnog pomoćnika, čiji je hotel »najbolji objekt na Korčuli«.

Milanović nije zatražio Šegonovu smjenu iz načelnih razloga, recimo radi očuvanja političke vjerodostojnosti Kukuriku koalicije i visokih političkih standarda u koje se svojedobno zaklinjao, nego radi obračuna s Linićem. Zbog toga ni taj korak nije Milanoviću donio dodatne bodove, niti je imao ljekoviti, katarzični učinak za vladajuće. Milanović je smijenio Šegona, ali samo da bi ponizio Linića.

No kao što nije pomogla Milanoviću, Šegonova smjena iz istih razloga nije previše ni odmogla Liniću. Ministar financija – u skladu sa svojom bizarnom praksom koja mu ne dopušta da odbaci »svoje« ljude ni onda kada oni prijeđu dopuštenu granicu i kada ga zloupotrijebe – do samog je kraja tvrdio kako je Šegon »čist«, no to mu nije znatnije naškodilo. Građani su u Liniću, kojeg smatraju najsposobnijim ministrom, prepoznali žrtvu Milanovićevih napada.

No upravo Linićev slučaj potvrđuje kako i najsposobniji političari trebaju korektiv te snažan i vjerodostojan sustav političkog nadzora. Zato je važan integritet demokratskih institucija. Jedna od takvih je svakako i povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, koje se pokazalo kao jedno od najugodnijih iznenađenja u Hrvatskoj u posljednje vrijeme. No i to je porazna vijest za vladajuće. I u tom slučaju, naime, čini se da kod nas najbolje funkcioniraju one institucije – poput povjerenstva za sukob interesa – u kojima nije bilo katastrofalnog Kukuriku kadroviranja, nego su njihovi čelnici na svoje položaje dospjeli »slučajno«, samo zato što znaju raditi svoj posao.

(Novi list – Rijeka)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *