Noćna mora građanske Srbije

Noćna mora građanske Srbije

5 aprila 2014

zeljko-cvijanovic-vPiše: Željko Cvijanović

1.

„Zar će nas ovo voditi u Evropu“, s naporom danas othukuje gotovo sve što sebe zove Građanskom Srbijom, najčešće u drugoj i trećoj generaciji potomak, sledbenik ili bar pragmatični korisnik ideološke baštine iz koje je zatrto poslednje što se zaista moglo nazvati imenom Građanske Srbije. Taj zločin istorija meri desetinama hiljada zakotrljanih glava, ali nikad, nijednog trenutka za bezmalo sedamdeset godina od tada, Srbija se nije saglasila o tačnom i konačnom broju. A to nije moglo značiti drugo nego da ubice Građanske Srbije i njihovi potomci, osim što su preuzeli njeno ime i mesto, za to vreme nikad nisu ispustili kontrolu nad društvenim tokovima.

Tako kazuje istorija – videli smo u koji je mrak krajem Drugog svetskog rata zaronila prava Građanska Srbija, ali šta nam kazuje naše vreme, gde je izronila? Izranjala je dugo, taman koliko treba da se obavi operacija zamene identiteta, da se preuzme nešto manira i navika svojih žrtava, uz preuzeta dobra, biblioteke, kuće, čak i žene. Izašavši na površinu, pomalo karikirana i prenaglašena, ova Građanska Srbija bila je sigurna da je građansko sve ono što nije bilo seljačko, potom da je građansko sve ono što nije nacionalno i na kraju da je građansko sve ono što je vladajuće. Ta revolucionarna Građanska Srbija nije bila metamorfoza one prethodne, još manje igra dvojnika, bila je to najobičnija banalna kazna za predratnu Građansku Srbiju, udavljenu u sopstvenim zabludama, opadanju i izdajama. Uverena da je prosuta krv kruna nad krunama legitimiteta, nova Građanska Srbija veoma brzo je bila uverena da je kontrola društva, bez obzira na partije, na izbore, na prevrate i revolucije – njihovo stečeno i nasledno pravo.

Tako se istorijska kazna, koja se očitovala u metamorfozi pojma Građanske Srbije, sebično poigrala celim jednim narodom: od motora društva iz druge polovine 19. i prvih decenija 20. veka Građanska Srbija postala je tek pristojnije ime za skrivenu oligarhiju, ono što Slavoljub Lekić naziva „superstrukturom“.

2.

Građanska Srbija danas je zabrinuta, ustvari zabrinutija je nego što je ikad bila od vremena Slobodana Miloševića. Uostalom, nije li danas, posle naprednjačke pobede, ponovo oživljena teza o povratku u 90-te zapravo lozinka po kojoj se prepoznaje to što se zove Građanskom Srbijom. Kada se rani Milošević rugao inteligenciji, govoreći da glas jednog radnika ili seljaka vredi isto koliko glas akademika, to nije bio cinizam komunističkog aparatčika. To je bilo očitovanje svesti o dubokoj nesaglasnosti većeg dela elite sa narodom, koju je morao osetiti već onog momenta kad se suočio sa odbranom Ustava iz 1974. u samoj Srbiji. Uostalom, Miloševića je na vlast samo simbolički donelo Kosovo Polje, suštinski to je bila narasla svest o tome da je omča o vratu Srbije bio Ustav iz 1974, poslednje što je Građanska Srbija ikada smatrala konstutcionalnim aktom u najširem smislu te reči. Otuda nije čudo što je njegovo nastojanje da taj ustav izmeni postalo casus belli obračuna s njim, o čemu, četvrt stoleća kasnije, jedino uverljivo svedoči Sonja Biserko, jedan od korifeja Građanske Srbije, dok svedoči u korist hrvatske tužbe protiv Srbije u Hagu i tvrdi kako je Miloševićev Ustav iz 1990. godine „prvi secesionistički dokument“, koji je označio kraj prve faze priprema da se uništi Jugoslavija.

Prema Vesni Pešić, sledećem korifeju Građanske Srbije, padom Miloševića pobedio je taj pogled na svet, bez obzira što je pobedu na leđima izneo Vojislav Koštunica, za Pešićevu proizvod „srpskog pravoslavnog konzervativnog nacionalizma“. Dakle, nije, prema Pešićevoj, tada izgubio samo poraženi Milošević već i pobednik Koštunica. Koštuničino građansko, nezamislivo bez nacionalnog, koje je svoje pretke, umesto u internacionalizmu i titoizmu, tražilo u srpskoj demokratskoj tradiciji, nije imalo ništa sa građanskim Vesne Pešić. Od 2000. godine trajala je politička borba između građanskog Koštunice i Pešićeve, naravno sa drugim akterima na toj strani i uz presudnu pomoć stranaca i većeg dela elita. Tačka preloma i pobede Pešićeve bio je Boris Tadić, politički najtragičnija figura ere Petog oktobra, s početka svog prvog mandata 2004. godine nazvan „Koštunicom sa laptopom“, s početka svog drugog mandata, 2008, već bez minimuma distance prema građanskom Vesne Pešić.

Konačno, trijumf Aleksandra Vučića 2014. je, moglo bi se pokazati, manje istorijski po njegovoj pobedi nego po tome što je na sceni do nevidljivog smanjio uticaj frakcija Demokratske stranke, nekad jezgra Građanske Srbije, i počistio njene rezervne točkove Čedu Jovanovića i Mlađana Dinkića, pa i samog Koštunicu. Nepremostivi problem Srbije, međutim, i najmračnijna politička tekovina Borisa Tadića bili su u tome što je Vučić mogao da pobedi samo na političkoj platformi Građanske Srbije, što je samo na njoj mogao da počisti „autentične“ predstavnike te škole mišljenja. Šta god o toj platformi mislili, ni na kakvoj drugoj ta pobeda nije bila moguća. Da je Vučić nekim slučajem pobedio na bilo kojoj drugoj platformi, Građanska Srbija ne bi ovoliko strahovala, nego bi mirno, podržavana strancima, čekala povratak klatna na svoju stranu. Ovako, njen strah se može seći u kocke. Zašto?

3.

Sudeći još prema predizbornim izjavama iz Demokratske stranke i posebno prema onome što se da pročitati kod javnih intelektualaca koji joj što ideološki, što interesno, što po pripadnosti „superstruktri“ inkliniraju, Građanska Srbija je zabrinuta za demokratiju u Srbiji. „Odbijam da verujem da će se naše društvo grupisati u dva tabora, mirnu većinu i robusnu vlast“, piše književnica Vida Ognjenović, član Političkog saveta DS, prema kojoj je Građanska Srbija u stanju „blage političke demencije koju prati zamućen pogled u stvarnost, sporost reagovanja i opraštajuće prizivanje prošlosti“.

Na sličan način govori se o neregularnosti izbora, o neravnopravnosti u medijima, o sužavanju slobode u društvu. Ali hajde da vidimo šta tu nije u redu. Svojim trijumfom 2008. Građanska Srbija, danas toliko zabrinuta za stanje demokratije, otvorila je krug političkog nasilja. Jer šta je drugo ako ne političko nasilje kada se jedna vlast sruši nacionalnu politiku, saglašavajući se sa odvajanjem dela sopstvene teritorije, pri tome ne ulazeći samo u političku borbu sa onima koji žele da je brane nego izmeštaući svoje protivnike iz prostora elementarne društvene normalnosti. Rečju, kada Dačića gotovo na silu naterate da podrži tu političku platformu, kada, uz ne manje sile i pretnje naterate vrh srpske poslovne zajednice da sve to fiinansira i kada Koštunicu pretvorite u političkog ekstremistu zato što odbija da uđe u to, kakvoj se demokratiju u budućnosti možete nadati? Kada sa toliko bezbrižnosti lomite ustav zemlje, treba li da se nadate rastu autoritarizma ili demokratiji? Kada opljačkate budžet zemlje preko partijskih i klijentističkih firmi jer vam legitimitet za to daju teritorijalni i drugi ustupci koje činite strancima, da li je to potez koji vodi rastu patologije ili rastu vrline u društvu? Kada zatvori sve medije za gotovo svako drugačije mišljenje i kada u njima vodite besprizorne kampanje protiv protivnika (dovoljno je setiti se izborne kampanje iz 2012, obrasca demokratije), vaše očekivanje da ćete proći u njima bolje od svojih oklevetanih protivnika kada te medije ne budete više kontrolisali, pa još kada polažete moralno pravo na to, nije li to očekivanje dobra kod Hotentota, koji veruje da je dobro kad mi njima spalimo kuću, a loše kad je oni spale nama. Ko je, na kraju, između 2008. i 2012. godine formirao političku scenu tako da stranke na njoj, ako žele dobro da prođu, moraju prvo da zadovolje strance, pa tek onda birače. Šteta je što intelektualac kalibra Vide Ognjenović ne razume da svako nasilno usmeravanje procesa u društvu stvara još više, a ne još manje nasilja, i da se opravdanje za ćutanje pred nasiljem ne može tražiti u tome što se ono trenutno ne događa nama.

Tačno je, naravno, da izborna kampanja nije bila fer, a koja je bila od 2008? Tačno je da je Vučić manipulisao borbom protiv kriminala, ali zar to nisu već učinili Tadić i Miki Rakić? Istina je da je Građanska Srbija kreirala zemlju tako da je njome moguće vladati samo tako da se ne dira u sistem, što će reći da su sve poluge nasleđene i nijedna nova, a sad što ih Vučić povlači suviše često, to svakako nije dobro, ali moramo se zapitati čije je to nasleđe?

Kako nema ničega što Vučić danas radi političkim predstavnicima Građanske Srbije, a da oni već nekom nisu radili, otuda se, kao glavni trend iskazan rezultatom izbora, ne pokazuje Vučić kao nada Srbije kao što ni zbog novih međunarodnih okolnosti još uvek ne možemo biti sigurni ni u Vučića kao nadu zapadnih sila. Umesto svega toga, jedan trend je očigledan: mnogo više nego bilo čija nada, Vučić je kazna Građanske Srbije. Treba li uopšte reći koliko zaslužena.

4.

Može da izgleda paradoksalno, ali koliko god na istoj političkoj platformi, Vučićeva i vlast Građanske Srbije su vlasti suštinski različitih fizionomija. Da za jednu vlast politička platforma jeste važna, ali ne i jedino važna, možda je najbolje posvedočila Vesna Pešić, koja, naravno, podržava kada Vučić i Dačić potpišu Briselski sporazum, ali samim tim oni za nju nisu nikakvi Evropejci (to je neokrnjeni monopol Građanske Srbije), već su i dalje Azijati. A Azijati, kaže ona to su oni koji ponekad i odu u Evropu i tamo nešto nauče. Ali nikad Evropu ne dovode kući. A to će reći da za Vesnu Pešić zapravo postoji neka vrsta organskog evropejstva.

Otkud sad ta priča sa toliko kulturrasističkog prizvuka? Jednostavno, ako niste organski Evropejac, a nekakav jeste, makar i kao Azijat, tada valjda možete biti samo pragmatični Evropejac. Pragmatizam, opet, nekada ovde reč na ceni, postaje veoma opasan. Jer lako je biti pragmatičan kad je na stolu samo jedna ponuda. Ukrajinska kriza, međutim, ponudu je malo usložnila, odnosno već postoje dve ponude – evropska i ruska. Da bi stvar bila još komplikovanija, postoje i dve pretnje – evropska odavno, a, čini se, odskoro i ruska.

Otuda, naprednjaci, kao evropski pragmatici za ukus ovdašnjih organicista, imaju malo previše iskošene oči, pa se otuda na njih nije preterano pouzdati u ovakvom skliskom času. Zato ih se ima prebaciti u evropsko organsko stanje, što će reći u stanje sveta koji ni posle Staljingrada ne bi prešao na Rusku stranu, pa im se u tome malo pomaže okupljanjem Građanske Srbije oko kojekakvih pretnji, spiskova izdajnika i sličnih trica. Držim da je to jalov posao za dovođenje naprednjaka u organsko stanje, ali nije jalov za novo okupljanje Građanske Srbije, moralno i politčki potpuno bankrotirane. A ona, ako već ne nalazi da je zlo i kada ja tebi i kada ti meni zapališ kuću, neće naći za zlo ni to što za Srbiju nema Evrope. Uostalom, štagod, samo da „superstruktura“ ostane neokrnjena. I tu je zapravo linija fronta, sve što se u Srbiji desi dobro i što se desi loše biće kolateralne štete i koristi te bitke. A naprednjaci, možda u tome urade i nešto dobro, utoliko pre što budu imali manje svesti o tome. Elem, jedna duboka promena u Srbiji je počela.

(Standard.rs)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *