Nova levica

Nova levica

30 juna 2013

Vladimir KecmanovicPiše: Vladimir Kecmanović

U tekstovima objavljenim u ovoj rubrici više puta sam pomenuo lažno levičarenje kao jednu od karakteristika vremena u kom živimo.

Pominjao sam i igru koju je anglosaksonska desnica briljantno odigrala u drugoj polovini prošlog veka, korišćenjem svih raspoloživih kapaciteta moćne industrije zabave za korumpiranje levičarski nastrojenih ikona hipi pokreta i pretvaranje armije njihovih opasnih sledbenika u armije konzumenata koje će surovom kapitalističkom sistemu obezbediti bar još koju deceniju blagostanja.

I koja će – na krilima šou i marketinškog biznisa nezaustavljivo hrleći ka istoku, bez ispaljenog metka srušiti Berlinski zid, a s njim i famoznu Gvozdenu zavesu.

Teza da sovjetsku imperiju nije srušila trka u naoružavanju, nego konzerva “koka kole”, možda jeste preterana, ali je bliska istini onoliko koliko ovozemaljska misao suštini bliska može da bude.

Ideje i piplmetri

Pretvaranje iskrenih hipi levičara u stubove desno ustrojenih društava, međutim, nije porazilo samo istinsku levicu, nego je, udruženo sa pobedom nad sovjetskom silom, bilo kakvu misao ili ideju koja nije u skladu sa vladajućom ideologijom, učinilo nemoćnom i politički irelevantnom.

Opsesivnu želju velikih dvadesetovnih diktatora da prvo uspostave apsolutnu kontrolu nad svojim podanicima, a da, zatim, svojim podanicima učine sve ljude sveta, njihovi nekada demokratski antagoni su, dočepavši se gotovo apsolutne moći, i dopustivši da ih gotovo apsolutna moć gotovo apsolutno iskvari – na pragu da ostvare.

Josif Visarionovič Džugašvili, poznatiji kao drug Staljin je, kada su mu, kao problem, pomenuli rimskog papu, prezrivo pitao:

“A koliko taj papa ima divizija?”

Današnji Staljini, na pomen ideoloških protivnika, mogu da se, u stilu druga Kobe, iscere i pitaju:

“A koliko ti protivnici imaju minuta na CNN-u? Koliko na BBC-ju?… Koliko ljudi ih čuje? Šta kažu piplmetri?”

NVO “levičarenje”

U bivšim komunističkim zemljama, poražena, vladajuća levica je devastirana. Prirodno. I – uglavnom – zasluženo.

Ono zapadnih levičara što nije pokleklo pred izazovima hipi komercijalizacije, nakon pada Berlinskog zida se ispostavilo kao pobedničkim društvima nepotrebno.

Dok je postojala sovjetska opasnost, bili su prihvatljivi kao dokaz širine demokratskih društava.

Nakon pobede su postali suvišni.Jedan deo tih levičara je ostao dosledan sebi. I postao marginalan.

Drugi deo je prihvatio da za potrebe vladajućih oligarhija, uz adekvatnu finansijsku nadoknadu, glumi levičare, skrećući pažnju sa suštinskih na marginalne probleme.

Pridružili su im se lažni levičari iz postkomunističkih zemalja. Koji, preko raznih kapitalističkih fondacija povezani sa kolegama iz inostranstva, zainteresovani za nevolje manjinskih grupa, a neosetljivi na brutalno izrabljivanje gotovo celokupnog stanovništva – glume zapadne “levičare”.

Ukoliko je neko, na primer, pripadnik nacionalne manjine ili homoseksualac, ili i jedno i drugo, ovi “levičari” će biti spremni da ga barem deklarativno brane od maltretiranja agresivnih predstavnika većine. I ta odbrana je, čak i ako je samo deklarativna – kao što u većini slučajeva samo deklarativna jeste – za pohvalu.

Ukoliko isti čovek umre od gladi, njegova tragedija levičare neće interesovati čak ni na deklarativnom nivou. Jer se taj problem ne nalazi na spisku tema koje su im zadate.A to je monstruozno.

Cipras

Ako izuzmemo Južnu Ameriku i Daleki istok, iskreni, autentični levičari su period od pada Gvozdene zavese do danas proveli u katakombama, ukoliko su “levičarske” prevare svesni, ili kao korisni idioti globalističke “kontrarevolucije”, ukoliko im je suština prevare promakla.

Globalna ekonomska kriza, međutim, nije mogla da ne dovede do stvaranja kritične mase ljudi spremnih da se slože kako je car go.

Pitanje je bilo ko će tu istinu prvi da uzvikne. I da li će je uzviknuti dovoljno glasno.

Za sada je najglasniji grčki levičarski lider Aleksis Cipras.

A to što je u pitanju Grk – i nezavisno od ekonomskog kolapsa u toj zemlji – nije nimalo slučajno.

Kao što nije slučajno što njegove ideje na najbolju reakciju nailaze u drugim državama Južne Evrope: Španiji, Portugaliji, Italiji…

Reč je, naime, o zemljama sa snažnom levičarskom tradicijom, koja nije, kao što je slučaj u Istočnoj Evropi, kompromitovana praksom levih diktatura.Naprotiv, desne diktature koje su zavladale na tim prostorima doprinele su očuvanju crvenog kulta.

Amerika i Engleska…

Naravno, donekle romantičarski odnos prema levici koji se gaji na jugu Evrope, nosi i ozbiljne opasnosti.

I naravno – da bi stvar uspela, neophodno bi bilo da se ideja zapati u najrazvijenijim zemljama – za početak, barem, u evropskim okvirima, pri čemu bi činjenica da su nabrojani centri nove levice u sastavu Evropske unije trebalo da predstavlja olakšavajuću okolnost.Ukoliko ne bude tako i ukoliko Marksovi sledbenici ponovo ne poslušaju svog ideologa, pa umesto u najrazvijenijim, “revoluciju” preduzmu u manje razvijenijim delovima sveta – opet će da bude mrka kapa.

Kako god, pred Ciprasom i drugovima su veliki izazovi. I velike opasnosti. A najrealnija opasnost leži u izvesnom pokušaju globalnih kapitalista da ih, po proverenom receptu, pretvore u šarenu lažu i marketinški proizvod.

Ukoliko se tome odupru i uspeju da postanu ozbiljan politički faktor – onda će biti životno ugroženi.

I opasni. Ali, ovo u čemu živimo je, nažalost, do te mere nepodnošljivo da bi bilo licemerno alternativu opterećivati negativnim projekcijama.

Ma koliko te projekcije delovale realno.

I ma koliko ideja levice bila iskompromitovana praksom realnog socijalizma, ovo u čemu živimo, a što je užasno, drugu ozbiljnu alternativu nema. Pa je i pošteno i mudro ne preterivati sa sumnjama u tvrdnje novih iskrenih levičara da su se emancipovali od siledžijske prakse svojih lenjinističkih prethodnika.

Za početak, odrekli su se neprijateljstva prema religiji. Kojeg se, gle čuda, prilično striktno pridržavaju levičari koji rade na kapitalističke baterije.

I koje, uzgred budi rečeno, nije nastalo kao posledica lenjinističkog neprihvatanja Marksovih smislenih teorija, čega nije da nije bilo i što je bilo pogubno po boljševičku praksu. Nego – prilično striktnog pridržavanja nepromišljenih, kojih, takođe, nije da bilo nije.

“Religija je opijum za narod”, rekao je učitelj Karl.

Cipras kaže da nije.

Malo li je?

(Glas Srpske)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *