Нова стратегија, стари циљ

Nova strategija, stari cilj

12 decembra 2017

Piše: Ljuban Karan

Iako još uvek traju polemike u smislu da je Atlantski savet SAD samo izneo predlog koji tek treba da se usvoji, izmena u američkoj strategiji za Balkan će svakako biti, i samo je pitanje da li će one biti suštinske. Promena američke strategije, makar i u jednom segmentu koji se odnosi na Balkan, toliko je retka pojava, da se moramo upitati da li je stvarna i iskrena. U samom izveštaju ima detalja koji asociraju na neku vrstu izvinjenja, kao što je najava „istorijskog pomirenja sa Srbijom“, a znamo da se Amerika ne izvinjava. Kada razmišljamo o američkoj iskrenosti, ne zaboravimo da nam je neke stvari oko prevara i obmana objasnio nama dobro poznati portparol NATO-a za vreme bombardovanja Srbije Džejmi Šej. Na pitanje zašto je tako bezdušno satanizovao Srbiju i srpski narod lažima i izmišljotinama, hladno je odgovorio: „Bili smo u ratu i to je bio moj posao.“ Problem je što smo mi i sada izloženi ratu koji SAD sprovodi prema Srbiji, doduše specijalnom, ili, kako oni to zovu, „hibridnom“.

RUSKI UTICAJ

Sa stanovišta Srbije važna su sva tri glavna zaključka iz ovog izveštaja: veće američko prisustvo na Balkanu, posredovanje u pregovorima i najava istorijskog pomirenja sa Srbijom. Ovo je prvi dokument takve vrste sa Zapada, nakon mnogo decenija, u kome se Srbija ne prikazuje u krajnje negativnom kontekstu. Ipak, lako je uočiti da nova američka strategija, kao i stara, ima za cilj eliminaciju ruskog uticaja sa Balkana, s tim što je stara Srbiju tretirala kao platformu i oslonac za širenje ruskog uticaja, a nova Srbiju vidi kao potencijalnog američkog prijatelja i partnera.

Suštinska prevara je u tome što niko ne objašnjava šta je u stvari „ruski uticaj“ i kako ga eliminisati. Da li je to rusko prisustvo, gotovo nepostojeće sem u diplomatskim predstavništvima? Da li je to nekakva ideologija, ako znamo da tako nešto više i ne postoji? Da li je problem ofanzivni prodor ruskih kompanija i kapitala, ako znamo da je to simbolično? Da li su u pitanju energenti i sirovine kojima se i fizički brani pristup na Balkan? Da li rusko oružje i vojna industrija? Da li od svega toga pomalo? Svaka analiza pokazuje da to što Amerikanci uporno zovu ruskim uticajem, u stvari ne postoji i da je u pitanju izmišljotina i obična iluzija, jer ničega od pobrojanog nema, a što bi premašilo i zasenilo zapadne uticaje. Čak je i smešno kakav je odgovor dobio naš šef diplomatije Ivica Dačić za vreme boravka u SAD. Dok su mu pričali o ruskom uticaju na Balkanu, postavio je logično pitanje: „A šta je sa američkim uticajem?“ „Naš uticaj je dobar, a ruski je loš“, hladno rekoše američke diplomate.

Sa stanovišta SAD i NATO-a, nije problem srpska podrška Rusiji – ona je simbolična u geostrateškom sučeljavanju velikih sila. Problem je ruska podrška Srbiji, koja minira sve američke pokušaje potpunog ovladavanja Balkanom. Ako već ne mogu sprečiti Rusiju da nam pomogne (diplomatski u UN i kroz ekonomsku i vojnu saradnju), onda pokušavaju da nateraju Srbiju na samoubilački potez prekidanja svih veza s Rusijom. Zato su tako jaki pritisci SAD na Srbiju u vezi sa humanitarnim centrom u Nišu, iako savršeno dobro znaju da se ne radi o ruskom špijunskom punktu. Žele da diplomatskim igrama oko tog centra pokvare naše odlične odnose s Rusijom.

AMERIČKA „DOBRODUŠNOST“

Po tradiciji, u Srbiji ne nedostaje golobradih naučnika i analitičara i vremešnih proameričkih mudraca, čije je gledanje na „jak ruski uticaj“ u Srbiji identično američkim stratezima. Po navici ili direktivi, glasniji su i od samih američkih zvaničnika. Oni novu strategiju vide kao američku dobrodušnost jer nam daje poslednju spasonosnu šansu za promenu politike. Po njihovom mišljenju, promene u cilju „istorijskog pomirenja“ ostaju one dobro nam poznate: priznavanje nezavisnosti Kosova, ulazak u NATO i prekid svih veza s Rusijom. Ne shvataju da Srbija ne može napraviti takvu grešku jer nikakva obećanja ne mogu eliminisati oprez i nepoverenje prema novoj politici SAD. Tragovi njihovog otvorenog neprijateljstva prema Srbima su dugi više decenija, a po osnovu bombardovanja osiromašenim uranijumom osećaćemo ih dok Srbija postoji.

Nema neprijatelja Srbije u našim nesrećnim građanskim ratovima koga nisu snažno motivisali za sukob, a zatim ga naoružali, obučili i uvežbali za prljave akcije protiv Srba. Ako je bilo potrebno i direktno su se uključivali. Tako su postali direktni saučesnici u zločinačkim vojnim operacijama i zločinima, kako u Hrvatskoj, tako i na Kosovu i Metohiji. Nakon svega toga se čude zašto se u srpskim medijima o njima ne govori pozitivno, bar onoliko koliko se pozitivno govori o onima koji su nam sve vreme pomagali, i bezobrazno tvrde da je to rezultat kontrole medija.

HIBRIDNI RAT

Najnoviji potezi američke diplomatije pokazuju da „hibridni rat“ (termin „specijalni rat“ smatraju komunističkim) postaje primarni deo strategije na Balkanu, a ima naznaka da bi mogao zauzeti glavno mesto i u sveukupnoj američkoj strategiji. Ako stvar uprostimo do kraja, dovoljno je uočiti samo dve činjenice kako bi se shvatilo šta Amerika planira na Balkanu u neposrednoj budućnosti. Prva važna činjenica jeste da pomoćnik zamenika američkog državnog sekretara Hojt Ji naprasno dolazi za ambasadora u Makedoniju. Druga je da SAD jačaju vojno prisustvo na Balkanu. Dolazak Hojta Jia u Skoplje za Srbiju ne znači ništa dobro. Time se potvrđuju procene da Skoplje postaje centar za destruktivno delovanja prema Srbiji, kao što je to bila Budimpešta u vreme rušenja Slobodana Miloševića.

Jačanje američkog vojnog prisustva na Balkanu SAD i NATO prikazuju kao iznuđeno u funkciji mira, jer su se strasti balkanskih naroda ponovo uzburkale i preti opasnost od novih ratova. Znači, američke trupe se gomilaju kao preventivno delovanje. Međutim, ako se upitamo ko to stvarno može izazvati rat na Balkanu, videćemo da su to samo države i nadridržave koje su apsolutno pod američkom kontrolom i koje ni sitan potez ne mogu povući bez američkog odobrenja, a kamoli pokrenuti ratna dejstva. To znači da za održavanje mira na Balkanu Americi nisu potrebne nikakve vojne trupe jer svaki problem mogu rešiti običnim telefonskim pozivom. Tako jačanje američkog vojnog prisustva može biti samo u funkciji pojačane vojne pretnje i pritiska ili kao priprema za krajnju, ratnu opciju, ako se specijalnim ratom ne ostvare definisani ciljevi.

Iznenada najavljena smena (iako su izjave oko toga još uvek konfuzne) američkog državnog sekretara Reksa Tilersona ukazuje da bi američka strategija u celini mogla doživeti promene. Ako na njegovo mesto stvarno bude postavljen, kako se najavljuje, direktor CIA Majk Pompeo, tada su promene veoma verovatne u smislu prebacivanja strategijskog težišta sa konvencionalnih dejstava na ona specijalna. Konvencionalnim dejstvima poslednje dve decenije se nisu proslavili – gde su pobedili, kao da i nisu jer su samo stvorili probleme i sebi i drugima, a tamo gde je Rusija ozbiljno zalegla da očuva svoje interese, nisu postizali baš nikakav konvencionalni uspeh. Zato promena kompletne strategije SAD (a time i NATO-a), koja bi stavila akcenat na „hibridno delovanje“, ne bi bila iznenađenje.

HAŠKA PRIZMA

Ima li smisla kroz prizmu haških presuda promatrati američku strategiju na Balkanu?

Haški sud je institucija koja je poslužila kao katalizator za realizaciju američke politike na Balkanu. Još od njegovog osnivanja znalo se da je pod američkim uticajem, ali je trebalo poprilično vremena da bi se shvatilo kako je on, bukvalno, pod američkom kontrolom. Trenutak takvog saznanja bila je farsa od suđenja i oslobađajuće presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, kao i oslobađajuća presuda Ramušu Haradinaju. To smo saznali jer SAD u stvari žele da se vidi kako oni kontrolišu sve, pa i međunarodni sud. Da su njihovi iskreni saveznici i poslušnici potpuno zaštićeni bez obzira na krivicu, a da će njihovi protivnici i neposlušnici biti proganjani, i da će im suditi i kada su nevini. Haški sud je tako postao institucija za vrhunsku demonstraciju američke moći, a presude putokaz budućeg političkog opredeljenja za male balkanske države.

Ne treba da nas zbuni poslednja presuda šestorki iz Herceg-Bosne jer ona zasigurno ponovo odražava buduću američku politiku na Balkanu. Da li je u pitanju dodvoravanje Bošnjacima kako bi ih što više odvojili od turskog uticaja, da li disciplinovanje Hrvatske koja najviše svojim stavovima podriva celovitost BiH, da li nekakvo nastojanje da se krene ka uravnoteženju krivice za rat i zločine kako bi se pridobila Srbija, ili nešto drugo, videćemo. Jer poslednja dešavanja na Balkanu u vezi sa zločinima i zločincima su netipična u odnosu na prethodni period – ko je i zašto tek sada odlučio da uhapsi 13 Bošnjaka u Konjicu za zločine nad Srbima, iako su ti teški zločini dobro poznati i dokumentovani već dve decenije?

DISCIPLINOVANJE SAVEZNIKA

Ako su američke namere prema Srbiji iskrene i ako najava „istorijskog pomirenja“ nije prazna priča, SAD bi morale disciplinovati svoje satelite na Balkanu. To bi podrazumevalo ultimativno odricanje od agresivne politike i teritorijalnih pretenzija. Možda upravo zbog toga sada imamo i pismenu potvrdu onoga što smo znali, da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH sa ciljem etničkog čišćenja teritorija i pripajanja Hrvatskoj. Oduvek se, i u glavama umerenih Hrvata, a kamoli ekstremista, zapadna Hercegovina smatra najhrvatskijim delom Hrvatske. Zajednički zločinački poduhvat, u kome su Tuđman, Šušak i Bobetko, osuda za zločine, priča o međunarodnom sukobu i hrvatskoj agresiji, sigurno doprinose otrežnjenju u Hrvatskoj o pitanjima krivice za ratove i zločine. Jer oni su priču o „velikosrpskoj agresiji“ i „srbočetničkoj JNA“ ponovili, ne hiljadu puta, kako je to definisao Gebels, nego milion, i tako sami sebe ubedili u svoju nevinost i srpsku krivicu.

Ali ako već govorimo o BiH, tačno je da su Franjo Tuđman, Gojko Šušak i general Janko Bobetko sve vreme komandovali oružanim snagama HVO i kontrolisali političko rukovodstvo Herceg-Bosne. Međutim, tačno je i da su s njima imali žestokih problema. Nije njima smetalo što su isuviše ekstremni i što čine teške zločine nego što su imali plan da se obračunaju i sa samim Franjom Tuđmanom koga su uvek smatrali komunističkim generalom. Najekstremniji zagovornici protiv Tuđmana i vlasti u Zagrebu su fizički uklonjeni, kao što su ustaški terorista Miro Barešić, general HVO Blaž Kraljević, visoki politički vođa Ante Paradžik, ali i mnogi drugi.

Ako se pođe logikom da SAD svojevremeno nisu iz ljubavi nego iz sirovih interesa zaštitili ustaške zločince iz Drugog svetskog rata, moguće je da toj višedecenijskoj operaciji njihovih tajnih službi dođe kraj. Bez obzira šta mi mislili o njihovim razlozima, oni su ih štitili, zažmurili na njihove zločine i terorizam i preveli ih u „političku organizaciju“ koja se kolektivno priključila HDZ-u i Franji Tuđmanu. Ako im je namera bila da ustaše iskoriste za razbijanje Jugoslavije i formiranje nove Hrvatske, zašto ih nakon toga ne bi uklonili s političke scene? Kompromitovanje SAD preko ove prljave veze sa recidivima fašizma isuviše je veliko da bi opstalo jer su pritisci jevrejskih organizacija sve snažniji. Ima razloga da se i kroz tu prizmu promatra presuda šestorici zločinaca Herceg-Bosne.

Ipak, realnost je sasvim drugačija. Svima je u poslednje vreme privukla pažnju velika opsednutost hrvatskog političkog i vojnog vrha „hibridnim ratom“. Premijer i ministar odbrane uporno tvrde da je Hrvatska „hibridno napadnuta“. Nije teško pretpostaviti koga to optužuju. Nije slučajno da Hrvatska jedina u okruženju ima i „Institut za istraživanje kibernetskog sukoba“ kao ogranka hibridnog ratovanja. U stvari, kao NATO članica dobila je zaduženje i sprema se za hibridni sukob, za koji po navici unapred optužuje Srbiju. Tako bi jedan centar hibridnog delovanja bio u Skoplju, a drugi u Zagrebu.

Pravu sliku buduće američke strategije dobićemo tek nakon prvih političkih poteza Kondolize Rajs, čiji je dolazak sasvim izvestan, u svojstvu specijalnog izaslanika SAD za Balkan. Ovo je jedno od najzvučnijih imena američke diplomatije uopšte i od nje se očekuje da pronađe rešenja u američkom interesu. Iz vremena dok je bila državni sekretar poznata je po radikalnim potezima i da su joj pretnje i ucene osnovno diplomatsko oružje. Male su šanse da sada bude drugačije.

(Pečat)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Batina says:

    Ali su sada druga vremena.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *