
Nove snage s partijskim knjižicama
13 maja 2014Možda je Slavko Linić u pravu kad tvrdi da nema ništa problematično u kreditu što ga je tvrtka Branka Šegona dobila od HBOR-a. Vrlo je upitno je li Povjerenstvo za sukob interesa uopće bilo nadležno i kvalificirano odlučivati o tome odudara li taj kredit od standardnih pravila HBOR-a. Možda je, na čemu Linić inzistira, sve u redu i s predstečajnom nagodbom u Spačvi. Moguće je da premijer Zoran Milanović pogrešno tumači dokumentaciju o ovom postupku. Nadalje, možda je u SDP-u nezadovoljstvo Milanovićem toliko nabujalo da on broji zadnje tjedne na čelu stranke i Vlade. I još je niz »možda« vezanih za SDP, Milanovića i Linića. Odgovori na neke od tih dvojbi vjerojatno će stići u idućim mjesecima. Ali, postoje i dvije stvari koje su se već sada iskristalizirale.
Kao prvo, Milanović je jednostavno morao smijeniti Linića. Učinio bi to na njegovom mjestu valjda svaki premijer u Europi. Neovisno o tome što Linić nije bio loš ministar i što je odradio solidan posao. Nažalost, s vremenom se Ministarstvo financija pretvorilo u carstvo spletki. Oni koji su tamo trebali usko surađivati, radili su jedni drugima iza leđa, čak su novinarima dostavljali kompromitirajuće materijale o svojim protivnicima. Dakle, u iznimno važnom i osjetljivom resoru, reklo bi se to nekad u komunizmu, međuljudski odnosi bili su temeljito poremećeni. Linić nije znao ili nije htio to riješiti. Nije, znači, bio u stanju upravljati Ministarstvom financija. Stoga je jedino logična bila Linićeva smjena, intrige zavađenih frakcija u Katančićevoj više se nije smjelo trpjeti.
No, Milanovićev ovotjedni potez svejedno je izazvao uznemirenost u SDP-u i tu dolazimo do druge neosporne činjenice koju je dosad iznjedrila situacija s Linićem. Mediji se intenzivno bave prebrojavanjem SDP-ovaca koji se suprotstavljaju Milanoviću. Frapantan je pritom podatak da su to gotovo redom nekadašnji članovi Saveza komunista. Osim Linića uvijek se navode Zlatko Komadina, Vojko Obersnel, Josip Leko, Tonino Picula… Svi su oni bili vlasnici crvenih partijskih knjižica, koje su kasnije zamijenili članskim iskaznicama SDP-a. Nedavno se u talijanskoj Demokratskoj stranci, nastaloj transformacijom komunističke partije, dogodio prevrat koji je za posljedicu imao i promjenu u Vladi. Matteo Renzi je s 39 godina postao najmlađi premijer u povijesti Italije, a Demokratskoj stranci pristupio je 2009.
Protiv Milanovića se, međutim, nije pobunio neki SDP-ov Renzi, nego ljudi koji su rušenje Berlinskog zida doživjeli kao osobni poraz. Jedan Picula politički preokret 1990. dočekao je u Centru za idejno teorijski rad SKH. Za Komadinu je, recimo, drug Tito i danas čovjek »koji je gradio tvornice i bolnice«, a u socijalizmu su »svi imali sve«. To su, eto, nove socijaldemokratske snage u Hrvatskoj. Njima je smjena Linića bila okidač da ustanu protiv Milanovića, koji se tek 1999. pridružio SDP-u, deklarira se kao liberal i ne sanja o svjetskoj proleterskoj revoluciji.
(Novi list – Rijeka)