О држави и антидржави

O državi i antidržavi

29 oktobra 2015

nebojsa-katic_067890Piše: Nebojša Katić

Postoje države koje poštuju svoje građane i koje im kroz svoje birokratske procedure olakšavaju i pojednostavljuju život. Postoje i države koje svoje građane sistematski maltretiraju. Ove druge nazivam antidržavama, a bojim se, na bazi iskustava, da je i Srbija jedna od njih.

Tokom boravka u Beogradu pokušao sam da produžim ličnu kartu i izvadim novu, biometrijsku. Prijatelji su me uveravali da je procedura izdavanja nove lične karte pojednostavljena, da je postupak mnogo brži nego ranije i da, uz malo sreće, neću dugo čekati u redu. Ovako ohrabrujuće informacije su učinile da osetim i ponos što se u Srbiji bar neke stvari pomeraju nabolje.

Po informaciji koju sam telefonski dobio iz stanice milicije, potrebno je bilo samo da platim dažbine i da sa starom ličnom kartom dođem u policijsku stanicu na svojoj opštini. Kako već posedujem novi biometrijski pasoš, nikakva dodatna dokumenta neće biti potrebna, jer je sve već u bazi podataka MUP.

Osetio sam veliko olakšanje, budući da se sećam muka kroz koje sam prošao kada sam vadio novi pasoš. Sećam se i koliko su vremena rodbina i prijatelji izgubili pribavljajući za mene potrebna dokumenta, budući da nisam rođen u Beogradu.

RED ZA LIČNU KARTU

Prošlog petka sam otišao u policijsku stanicu, ali, kao za pakost, red je bio veliki i vratio sam se neobavljenog posla. Danas sam pokušao ponovo i već posle dvadesetak minuta čekanja sam stigao na red. Izašao sam brže nego što sam ušao.

Zaista korektna i ljubazna službenica mi je objasnila da moram doneti uverenje o državljanstvu kao i izvod iz matične knjige rođenih. Kako je moj biometrijski pasoš izdat u konzulatu u Londonu, a ne u Srbiji, za imaoce takvih pasoša važe neka druga pravila.

Tačno je da posedujem važeću biometrijsku ispravu (pasoš) i tačno je da sam prilikom vađenja tog pasoša morao da pribavim sva dokumenta koja mi se sada ponovo traže, tačno je da su me u Londonu, u konzulatu, slikali i da su mi uzeli otiske prstiju, tačno je da moj pasoš važi još četiri godine, tačno je da u Srbiju ulazim i izlazim sa tim pasošem. Pa šta?

U perverznom univerzumu koji se prepoznaje pod nazivom srpska administracija moguće je da ja zapravo nisam ni rođen, već se samo pravim da jesam, da ja zapravo nisam ja nego sam on, neko ko se vešto skriva već šezdeset godina pod lažnim imenom. Moguće da ja i nisam državljanin Srbije iako imam važeći pasoš. Ne postoji racionalni univerzum u kome je moguće smisleno objasniti logiku koju sam opisao.

Epilog moje male avanture je da ličnu kartu neću produžavati niti ću ikada više stati u red za nju. Kada sam u Srbiji, pokušaću da funkcionišem samo sa pasošem. Ako to ne bude bilo moguće, u Srbiji ću biti stranac.

Ne, ne šalim se, niti ishitreno reagujem iritiran besmislenim procedurama i brojnim lošim iskustvima. Ovo je samo poslednja kap u već prepunoj čaši besmisla sa kojom se prečesto suočavam u susretu sa srpskom administracijom. Otuda i žestina reakcije koja se nekome može učiniti neproporcionalnom.

Svaka druga reakcija bi značila da pristajem i prihvatam da me moja država šikanira, da me ponižava, da se preko mojih leđa ruga zdravom razumu, da od mene pravi budalu i da troši moje dragocene vreme. Kao neko ko ima sreću da ima dvojno državljanstvo, sebi mogu dozvoliti luksuz ovakve slobode.

ZAŠTO GRAĐANI TO TRPE

Kako znam da država ne mora funkcionisati na način na koji funkcioniše Srbija? Znam, jer imam iskustvo sa britanskim sistemom.

Kada u Britaniji produžavate pasoš, procedura je jednostavna. Sa Interneta ili u pošti uzimate formular koji popunjavate, a zatim taj formular uz dve slike i stari pasoš šaljete poštom instituciji koja se bavi izdavanjem pasoša. Dve nedelje kasnije, novi pasoš će vam stići poštom. Na isti način se produžava i vozačka dozvola. Vađenje prvog pasoša ili vozačke dozvole takođe obavljate poštom i vaše prisustvo i čekanje u redu nije obavezni deo procedure. (Kurioziteta radi, Britanija je tek odnedavno počela da izdaje vozačke dozvole sa slikom. Na mojoj prvoj vozačkoj dozvoli slike nije bilo.)

Nisam pominjao ličnu kartu, budući da u Britaniji taj dokument ne postoji, niti postoji bilo kakav dokument koji je zamenjuje, niti ste u obavezi da imate pri sebi bilo kakav identifikacioni dokument. Kada glasate, na primer, niko ne proverava vaš identitet – potvrdite svoje ime i adresu kako bi vas pronašli na spisku i glasate. Kraj. (Ne daj bože da bi nekom palo napamet da vam sprejom obeležava prste.)

Postavlja se pitanje kako uopšte funkcioniše sistem u kome se dokumenta šalju poštom? A šta ako se dokument izgubi, a šta ako…? Kako funkcioniše sistem bez lične karte? Šta se događa ako na primer nemate pasoš i ne vozite, dakle nemate nikakav identifikacioni dokument sa slikom? Zaista ne znam, ali znam da sistem funkcioniše odlično.

Pretpostavljam da su kreatori sistema krenuli logikom da su građani u velikoj većini čestiti ljudi, te da sistem mora imati poverenje u svoje građane i da im mora štedeti vreme i živce olakšavajući administrativne procedure. Manjina prevaranata, bitangi i kriminalaca je prisutna u svakoj državi i svakom sistemu i ti profili će uvek naći načina da izigraju sistem, kakve god se procedure uvodile. Poenta je da sistem ne bude krojen tako da se zbog manjine maltretira većina, pa da zato svako bude tretiran kao potencijalni prevarant.

Podjednako važno, iste administrativne procedure važe za političku i inu elitu, baš kao i za „obične“ građane. Siguran sam da britanski ministar na isti način vadi svoja dokumenta kao i ja. Siguran sam i da bi srpski ministri bolje razumeli mane sistema koji su kreirali kada bi sami čekali u redovima, bivali vraćani kući po dodatni besmisleni papir, pa zatim ponovo stajali u redu.

Konačno, i najvažnije – kako je moguće da građani bez protesta podnose da žive u antidržavi ne čineći ništa što bi prisililo vlasti da se sistem promeni i da im se život olakša? Da ne zaboravim, bespredmetno je ovde potezati laku argumentaciju tipa „gde je Britanija, a gde smo mi“. Britanija je tamo gde jeste, a Srbija je tu gde jeste, velikim delom i zato što građani pristaju na to. Za takvo stanje nisu krive ni strane sile, ni Turci, ni Vatikan.

(Blog Nebojše Katića)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *