Obilić i Princip u principu

Obilić i Princip u principu

17 septembra 2013

cedomir-anticPiše: Čedomir Antić

Rasparava o značaju i prirodi Principovog dela i uticaju legendarnog Miloša Obilića bila bi zanimljiva da u našoj javnosti već mnogo puta nije ponovljena. Mislim da odgovornost za ta neprekidna i sve besplodnija razmatranja istog u svojoj suštini leži u činjenici da u izvesnim zapadnoevropskim državama, koje nesumnjivo imaju pretežan uticaj na Srbiju, ovo pitanje predstavlja zgodnu, stalnu aktuelnost i političku panaceju (lek koji leči sve bolesti). Pre stotinu godina u Evropi su se nalazile sve svetske sile. Danas, uz malo mašte, možemo zamisliti da se na evropskom kopnu nalaze tek dva (EU i Ruska Federacija) od pet svetskih džinova. Početkom 21. veka čini se da su velike evropske države protraćile 20. vek. Decenije neprijatnih opravdavanja, introspekcija i kajanja prekraćuje postojanje univerzalnog vanevropskog krivca. Srbija je zgodna zbog grešaka i zločina njenih vlada i građana, ali u tome ona svakako nije bila usamljena. Srpska posebnost je čudan položaj u kome se nalazi. Negativan i pristrastan odnos prema Srbiji u naše vreme može da izmiri kako bivše neprijatelje iz svetskih ratova, tako i globalno suprotstavljene religije i neprijateljske ideologije. Srbija je manje-više tako izložena od 1917. godine. Jugoslavija u tom kontekstu nije bila greška, već pribežište… Srbija u moderno vreme igra ulogu koju je, u vekovima posle svoje propasti, na Zapadu dobila Vizantija. Samo oko nje, oko te „evropske drugosti“, saglašavali su se katolički konzervativci i francuski prosvetitelji; Marks i Hitler.

Gavrilo Princip svakako nije započeo svetski rat. Svetski rat je podstakla Nemačka nakon što je napala Rusiju i Francusku. Politički atentati 1914. nisu bili usamljena pojava. Italijanskom nacionalisti koji je pokušao da ubije cara Franca Jozefa podignut je na italijanskoj teritoriji, nadomak granice, za inat još živom caru, spomenik! Carevu ženu, čudnovatu caricu Elizabetu, ubio je u Švajcarskoj brutalno, običnom turpijom, anarhista Luiđi Lukeni. Evropska javnost je uticala na svoje vlade, a ove su naterale nemoćnu Portu da oslobodi belgijskog anarhistu Žoresa koji je prvi put u istoriji parkirao jedan automobil bombu, odlučan da ubije osmanskog sultana. Sultan je preživeo, mnogo sveta je izginulo, a belgijski fanatik je oslobođen…

Srbija bi svakako bila žrtva Austrougarske sve i da nije bilo Sarajevskog atentata. O tome svedoče godine carinskog rata, pretnja ratom za vreme 1908, 1912, i 1913. godine… Zvanična Srbija je tokom 19. veka u više navrata pokušavala da se stavi pod okrilje Beča i Berlina. Od Karađorđa do kralja Milana većina vladara je nudila Beču takav sporazum, ali sve do konca 19. veka Beč nošen sopstvenim slabostima nije bio spreman ni da okupira Srbiju, ni da je pusti da se nesmetano razvija. Možda je Srpska vojska mogla da se preda 1914. godine? Masakri u Mačvi, teški zločini u Toplici i hiljade ubijenih širom Bosne i Hercegovine, pokazuju da srpski narod nije mogao da se nada tretmanu koji su imali Rumuni i neki drugi narodi, koje su oni, čiji su potomci osmislili i sproveli holokaust, smatrali za civilizovane.

Šta reći o Obiliću. „Ko mu se ne divi?“ Nije etičke i estetske parametre Obilićeve slave postavio Njegoš, kao što argumente za odbacivanje ne definiše danas neki savremeni srpski modernizator ili na drugoj strani autošovinista. Obilić je bio legendarni ubica sultana osvajača. Princip je pucao u okupatora i autokratu. Zar nisu to učinili Brut, Hermodije i Aristogejton… Zar nije Mucije Scevola uhvaćen u pokušaju da ubije etrurskog kralja Larsa Porsenu pa je hrabrost dokazivao vadeći užareni komad uglja iz vatre. Porsena je konačno osvojio Rim, narod je izginuo, sveštenicima u znak poniženja odsečene brade… Rimljani su kasnije odlučili da poraz zaborave, a da nisu bili mlad i ratnički narod možda bi se i oni pravili većim Etrurcima od Porsene. Tiranoubistvo je pre stotinu godina bilo jedan od evropskih ideala… Danas nije, ali Sarajevski atentat se nije dogodio 1995. ili 2012. godine.

Ako je uspomena na Kosovsku bitku toliko loša i ako je tako mnogo štetila Srbiji, zašto onda albanska istoriografija već decenijama pokušava da bitku prisvoji? Odakle ta čudna težnja da legendarni junaci bitke – o čijoj je istoričnosti krajem 19. veka, u vreme najvećeg nacionalnog oduševljenja, presudila srpska istoriografija – budu u naše vreme albanizovani? Govorimo o uticaju nacionalnog mita i kosovskog nasleđa na našu sadašnjost? Hajde da vidimo kako su se sa svojim mitovima suočili susedni narodi? O Srbima kao „najstarijem narodu“ ne predaje niti jedan profesor istorije u nekoj od škola širom Srbije. Da li su rumunska ili grčka istoriografija na taj način marginalizovale teze o kontinuitetu antičke civilizacije u svojim nacionalnim državama? Da li su se hrvatski istoričari tako racionalno odredili prema iranskom ili gotskom poreklu, albanski prema ilirskom „nasleđu“, da ne govorimo o Bošnjanima iz Arabije, malenoj Prevalitani…?

Konačno o gubicima. Srbi ne bi izbegli ni Prvi ni Drugi svetski rat da su vodili drugačiju politiku. Hitler bi komadanje Jugoslavije svakako odložio, ali njegova ideologija, program i obećanja data saveznicima posle osvajanja Francuske, činili su uništenje države i genocid nad Srbima neizbežnim. Ostaje pitanje da li bi gubici bili ovako teški. Ratovi su užasni, odvratni i štetni, ali nije tačno da bi Srba danas bilo više da nije došlo do ratova. Možda bi Srbi bili bolji, pošto bi preživeli i imali potomstvo najhrabriji i najpametniji koje uvek odnesu velika ratovanja. Poređenja broja stanovnika u Srbiji i srpskim zemljama sa drugim evropskim narodima od srednjeg veka do danas, koliko su nam poznati, pokazuju da Srba ima čak i nešto više nego što bi se očekivalo da ih bude. Populacija se obično obnovi, pa čak i poveća, u godinama koje uslede velikim ratovima. Kuge, gladi, seobe, beznađa, neuspešne modernizacije često odnose veći danak u broju stanovništva. Dobar primer predstavlja demografska sudbina srpskog naroda posle 1961. godine.

(Napredni klub)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *