Od euforije do depresije

Od euforije do depresije

27 jula 2014

Zlatko GallPiše: Zlatko Gall

Istina, sprdačina nazvana HNL netom je započela – i već nakon prve utakmice suđenjem na Poljudu ubila i nogomet i svaku nadu da će se močvara ikada isušiti – no sve je više dokaza da smo netom zakoračili u medijsku sezonu „kiselih krastavaca“. Žabokrečinu na političkoj i gospodarskoj sceni tek tu i tamo poremeti DORH širenjem optužnice nekog od remetinečkih uznika te „uskrsnuće“ kakvog lokalnog prevaranta, sitnog žmuklera, „nadahnutog“ torbara ili pak žutih plastičnih vrećica narodskog veseljaka i propalog poduzetnika.

Najkraće rečeno, ušli smo u onaj dio godine kad se mediji, gotovo opsesivno, okreću svojoj omiljenoj temi – turizmu. A njoj se već poslovično pristupa kao da su svi ključni akteri sezonski oboljeli od manično-depresivne psihoze.

Već nakon prvog „udarnog vikenda“ i kilometarskih kolona pred naplatnim kućicama i na graničnim prijelazima ušlo se, naime, u razdoblje manije koje su obilježile ushićenost i razdražljivost medija, hiperaktivnost na terenu „cimerfrajaša“ rasutih po lokalnim cestama, te dakako grandiozni „last minute“ turistički planovi i ideje.

Nepun tjedan poslije uslijedili su prvi simptomi duboke depresije i, nerijetko, prave panike. Em je srpanj podbacio, em su hoteli i kampovi prazni, izvanpansionska potrošnja je u banani, a šugave vremenske prilike, neverini i pijavice varljivog ljeta razjebat će i ono malo nade da će sezona zakrpati proračun i popuniti obiteljske budžete za zimsko preživljavanje.

Bipolarno afektivni poremećaj (valjda se to tako kaže) hrvatskog turizma nije, naravno, od jučer, baš kao što to nisu ni alibiji kad sezona i očekivanja odu do vraga, a bogme ni recepti za njezino spašavanje i produženje.

Turizam i kultura

Na scenu tada stupa čarobna sintagma turizam i kultura. A ona je ove godine, zbog Splita i Ultra festivala, htjeli mi to glasno priznati ili ne, dobila i neko novo značenje. „Ultra nam je otela srpanjske goste“, žale se ne samo na Hvaru, već i na nekim drugim turističkim adresama gdje su duboko uvjereni da bi, da nije bilo poljudskog „hype“ hepeninga, barem dio od onih 150 tisuća partijanera potrošio štogod eura i kod njih.

Čast Outlooku, Seasplashu, Gardenu… koji su i prije Ultre u mala dalmatinska mista ili istarske „fortice“ dovlačili strane partijanere i fanove, no zbog „pouka Poljuda“ danas se zacijelo i u turistički pasivnim krajevima uz pivo pred samoposlugom ili u kafićima raspravlja o „turističkoj strategiji“ koja bi i njihovoj lokalnoj zajednici donijela štogod sezonske turističke zarade.

Na razini kavanske strategije ili suhe teorije svima je, naime, jasno da se „destinacije“ ne pune samo kulturnim spomenicima, alkarskim pripetavanjima, ribarskim feštama, pseudopovijesnim igrokazima, srdelama i soparnicima ili pak čistim morem i suncem, već i atraktivnim kulturnim događanjima ili „entertainmentom“ top kvalitete. No, to je teorija, a praksa je ipak nešto drugo.

Ne bih raspredao o kulturnjačkim dosezima i turističkoj magnetnoj privlačnosti onih nekoliko obilato financiranih i korporativno sponzoriranih festivalskih „kapitalaca“ koji su, nerijetko, i sami tek u funkciji promocije depandanse sezonske kulture u inače kulturno pasivnoj provinciji, no u praksi su kultura i turizam, odnosno „zabava“ i „šušur“ najčešće tek floskule.

Ili nazivnik pod koji se guraju tanušni provincijski „kulturni“ programi ljetnih manifestacija naguranih pod nazivnik „niskih vrhunaca“ te „zabavni sadržaji“ koji su samo alibi za ljetne estradne tezge.

Između Ultre i Paklenice

No, s druge strane, čak i tamo gdje se dogodi pravo kulturno čudo poput onoga u Starigradu gdje je nastao čudesni i turboatraktivni Starigrad Paklenica Film Festival, kao da za bogomdanu priliku organskog srastanja kulture i turizma baš nikoga nije briga.

Početkom kolovoza u Paklenicu će opet doći ugledni filmaši, kritičari, „viđene face“, ali od one sorte koju ne zanimaju „crveni tepisi“ i šminkeraj, već opušteno druženje uz sjajne glazbene filmove, kvalitetne radionice i čudesan ambijent. I zacijelo će opet inače uspavani gradić koji bi rado htio maznuti svoj dio „backpackerskog“ ili nekog drugog turističkog kolača toj turističko-kulturnjačkoj publici pokazati figu.

Pa će se, kao i lani, u konobi u velebitskoj vukojebini minutu nakon 23 sata ukazati kakva nadležna inspekcija prijeteći kaznom jer su u polumraku terase nakon fajrunta do ponoći ostali gosti čavrljati uz čašu vina.

I eto nas usred tipičnoga hrvatskog turističkog apsurda u kojem su u istom loncu i lukrativna Ultra i hvarske nedoumice bi li bili umirovljenički „resort“ ili partijanerska destinacija.

U kojoj i dalje vladaju ekstremi koji povijesne jezgre pretvaraju u javne zahode i mjesta za bučne poslijeponoćne pijanke ili pak zatiru svaki pokušaj zabave i noćne živosti koja s turizmom mora ići ruku pod ruku. U kojoj ćemo i dalje svaku sezonu dočekivati s euforijom, a ispratiti u dubokoj depresiji.

(Slobodna Dalmacija)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *