У БЕЧУ ОДРЖАН САСТАНАК О КОМЕ СВИ ЋУТЕ: Одлучивало се о судбини многих земаља

U BEČU ODRŽAN SASTANAK O KOME SVI ĆUTE: Odlučivalo se o sudbini mnogih zemalja

29 juna 2020

Pandemija kovida 19 je sve usporila, ali i otvorila nove prostore političke imaginacije, pre svega za velike – Sjedinjene Američke Države, Rusiju, Kinu i Evropsku uniju. U trci za nove pozicije najbučniji su Amerikanci, najkonfuzniji EU-Evropljani, najnetrasparentniji Kinezi, najstereotipniji Rusi. Jedan skup u Beču protekle sedmice, sa najavljenim produžecima još ovog leta, indikator je trke ka novom geostrateškom rasporedu. Diplomatija je ovog trenutka jedina globalna privredna grana u usponu.

Sergej Rjabkov i Maršal Bilingsli, viceministri inostranih poslova Ruske Federacije i Sjedinjenih Američkih Država, sastali su se u Beču kako bi razgovarali o produženju vojnog bilateralnog Novog START ugovora (Strategic Arms Reduction Treaty), koji su pre tačno deset godina u Pragu potpisali tadašnji državni predsednici Obama i Medvedev.



Ugovor ističe petog februara iduće godine. Vremena za pozitivan razvoj je sve manje, ali se svejedno nikome ne žuri. Ruska strana ne deluje kao da je pod stresom zbog bliskog termina, američka se namerno predstavlja kao megaopuštena. „Ko kaže da vreme ističe, ima neki taktički cilj”, izjavio je Bilingsli prošle srede u Beču.

Nova runda razgovora očekuje se već u julu. Samo polako i pažljivo, bez drame, „sachte, sachte”, reklo bi se na nemačkom, neka diplomate putuju s koferima punim pozitivnih utopija. Barem da neko putuje ovih dana, kad se prelazak preko prve granice planira kao let na Mesec!

DIPLOMATSKO DAJ-ŠTA-DAŠ

Sjedinjene Američke Države su se do sada povukle iz niza ugovora sa Rusijom o međusobnom razoružanju i kontroli naoružanja. Prvi je 2002. pao Ugovor o ograničavanju antibalističkih raketnih sistema, takozvani ABM (Anti Ballistic Missile Treaty), potpisan sa Sovjetskim Savezom 1972.

Prošle godine se Vašington, na inicijativu Trampa, povukao iz bilateralnog Ugovora INF o uništavanju raketa srednjeg i kratkog dometa (Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty), koji su Gorbačev i Regan potpisali u decembru 1987. Ove godine u maju su Amerikanci najavili povlačenje iz skoro tri decenije starog “Ugovora otvorenog neba” (Open Skies Treaty) kojim članice dopuštaju međusobnu kontrolu nacionalnog vazdušnog prostora u bezbednosne svrhe. „Otvoreno nebo” nije bilateralan ugovor, ima 35 članica (ni Austrija ni Srbija nisu unutra), ali njegova izvorna ideja jeste. Potpisan je 1992. između NATO alijanse i država bivšeg Varšavskog pakta, u suštini Sjedinjenih Američkih Država i Rusije.

Šta je ostalo od mreže ugovora koji dve supersile obavezuju na disciplinu, kontrolu i samokontrolu u oblasti nuklearnog naoružanja? Još samo Novi start, ugovor o smanjenu strateškog nuklearnog naoružanja, a i on ističe za sedam meseci. U glavnim crtama, Novi start svakoj strani dopušta posedovanje po 800 lansirnih rampi, 1.550 nuklearnih bojevih glava i 700 bombardera.

Kvaka je u tome da, za razliku od strateških, taktički sistemi ne podležu ograničenjima iz Novog starta, što su do sada obe strane koristile za inovaciju i usavršavanje taktičkog nuklearnog arsenala. Zato je kod procene tog ugovora neophodan smisao za realnost – on ne eliminiše pretnju atomskog sudara dve sile, ali unosi red i transparentnost u njihove neprijateljske namere. Novi start je daleko od dobrog, ali s njim je bolje nego bez njega.

IMA LI NEKOG U BELOJ KUĆI?

Rusija već dugo insistira na produženju ugovora za barem pet godina. „Stojimo na početku apsolutno opasne situacije za čitav svet”, tako je Putinov portparol Dmitrij Peskov iz Moskve komentarisao početak pregovora u Beču protekle sedmice. Ako je situacija tako opasna, kako to da obe strane nastupaju opušteno na javnoj sceni? Tako što svako ima svoju računicu, „taktičke interese” kako je rekao Bilingsli, a u njima je Novi start praktično minorna stavka.

Rusi preko pregovora pokušavaju da saznaju da li u Vašingtonu još uopšte sedi neko u vidu ravnopravnog, pouzdanog partnera s kojim je moguć smisleni i obavezujući dijalog. „Rusi ne veruju Amerikancima”, komentarišu austrijski i nemački mediji. Stvar je terminološki odjednom okrenuta na glavu – još pre nekoliko meseci je takav tip analiza polazio od obrnutog stava da „Amerikanci ne veruju Rusima”.

Pored opšteg evropskog animozitieta prema Trampu (prezir je obostran), za aktuelno preokretanje paradigme o poverenju je najzaslužniji bivši Trampov savetnik Džon Bolton, koji u svojoj upravo izašloj knjizi tvrdi da SAD „nemaju nikakvog interesa za produženje Novog starta”. Niti su ga imale, nemaju ga, neće ga ni imati. Osim toga, nuklearni potencijali oba partnera su se sasvim fino razvijali i rasli poslednjih deset godina, a da, pravno gledano, nijedna strana nije pogazila slovo Ugovora.

Rusija je razvila moderne prenosne i lansirne sisteme, uspešno eksperimentisala sa hipersoničnim Avangard raketama i podmorničkim torpedima. U intervjuu austrijskom listu Prese (24. 6.) Bilingsli je zamerio Moskvi da „pod zaštitom modernizacije stvara ekstremno provokantnu atomsku doktrinu, koja predviđa upotrebu nuklearnog oružja već u ranoj fazi rata”. Jasno, Amerikanci bi prvo malo ubijali konvencionalno da se zagreju, dok Rusi očito imaju plan da odmah krenu sa konkretnim.

Ali ni Amerikanci nisu bili pasivni proteklih godina, jer se isti tip „modernizacije” nuklearnog kapaciteta odvijao i kod njih. I Pentagon usavršava odbrambene raketne sisteme, krstareće projektile i hipersoničnu tehnologiju, a podmornički lansirni sistemi se opremaju malim nuklearnim glavama, takozvanim „mini nukes” koje stanu u bolju bombonjeru.



A GDE JE KINA?

Rusi su u Beču testirali operativnost, uopšte postojanje centralne državne vlasti u Americi. Amerikanci su u Beču testirali mogućnost da za pregovarački sto o produženju Novog starta dovedu Kinu. Zato je atmosfera na skupu bila dobra uprkos mračnoj stvarnosti, jer Bilingsli nije došao da antagonizuje Moskvu, već da traži njenu podršku. Amerikanci su došli da ruskoj strani prenesu saznanja svojih obaveštajnih službi o kineskom nuklearnom programu.

Na jedan bizarni način, Moskva i Vašington su toliko dugo bili ravnopravni neprijatelji, da se taj odnos familijarnosti sad pretvara u neku vrstu prijateljstva i moralne koalicije protiv Kine – tako barem američka strana procenjuje situaciju sa Novim startom. Sa diplomatskog susreta u raskošnoj Palati Donje Austrije, Bilingsli je na svoj Tviter stavio slike kineskih zastavica aranžiranih za pregovaračkim stolom pored praznih stolica. Poruka je jasna – tu bi sada trebalo da sede kineski predstavnici, a njih nema, zato što ignorišu sve pozive da se od bilateralnog napravi trilaterala.

„Kinezi imaju trista nuklearnih bombi, vi imate 20 puta toliko. Da malo ne preterujete u proceni kineske nuklearne opasnosti?”, pitao je novinar i bivši glavni urednik lista Prese Kristijan Ulč američkog diplomatu Bilingslija. Pitanje treba uramiti, ne zato što je loše, ili što izgleda kao da novinar navija za Peking. Više zato što pokazuje psihološku nespremnost nevojničkog uma da se izbori sa količinom smrti koja se krije u globalnim nuklearnim potencijalima.

Posle 100 nuklearnih bombi, svaki mlaki patriotski um gubi računicu. Da li je „krstarećih” i mini-bubica 100, 1.000, 10.000, 100.000 ili nekoliko miliona, stvarno postaje bespredmetno. Tako i treba razumeti pitanje novinara američkom diplomati, kao: ”Šta ste navalili da Kinezima kvarite volju za njihovih par nuklearnih glava, ima tu i prečih stvari, recimo onih globalnih 90 odsto atomskih bombi koje su u američkim i ruskim rukama.”

Bilingsli u odgovoru: „Momentalna slika nije tako važna kao brzina promena koje su u toku. SAD su u međuvremenu svoj nuklearni arsenal redukovale za 85 odsto, dok su Kinezi u ekspanziji.”

NA DORUČKU KOD „TREĆEG ČOVEKA”

Bez obzira na to kako izgleda aktuelni raspored snaga između prisutne ruske i američke, kao i odsutne kineske diplomatije, jedan pobednik se već sad zna – Beč. U momentima krize, države lako padaju u istorijske mustre uspešno odrađene nacionalne konjukture. Za Beč je to diplomatija, onako kako se prvi put u modernom dobu pokazala na Bečkom kongresu 1815. i kako je dovedena do visokog sjaja u drugoj polovini prošlog veka, kad su se ovde sastajali Hruščov i Kenedi 1961, kad nigde drugde nisu ni hteli ni mogli.

Imperijalnu maksimu „drugi vode ratove, Habsburzi se žene”, demokratska Austrija je u nastavku transformisala u „drugi vode ratove tamo daleko, kod nas pregovaraju o miru”. Austrijska neutralnost, upisana u temeljnom državnom aktu, više je neutralnost programskog i strukturnog tipa, nego tematskog. To znači da je Beč neutralan između velikih, ali nije neutralan kad se radi, na primer, o Kosovu ili BiH.

Neutralnost je za Beč uslužna delatnost, moralno vrlo profitabilna grana austrijske dilomatije. Kad se veliki okupljaju na pregovore u Beču, to je simptom da je gotovo sa multiplarnošću, i da se sudbina sveta kroji u rukama dve, aktuelno tri i po svetske sile: Amerike, Rusije, Kine i Evropske unije. Ko se računa za pola svetske sile? Odgovor je očito za svakog različit.

Kad se Beč kao lokacija pregovora ima u vidu, onda ipak treba biti optimista u odnosu na produženja Novog starta. Jer kad god Amerikanci nešto hoće od Rusa u koncilijantnom maniru, pozovu ih na diplomatski susret u Beč. Rusi su emotivni, vole Austrijance više nego što Austrijanci vole njih, vole Beč, vole bečku umetnost, imaju domaćinski odnos prema tom gradu.

Prvi moralno prihvatljivi, evropski uspešan nastup sovjetske diplomatije odvijao se u Beču, u kome su Rusi delili vlast sa saveznicima 1945-1955. Austrijanci, razumljivo, nemaju lepa sećanja na to vreme, ali Rusi imaju, kao uostalom i Amerikanci, Englezi i Francuzi, iako manje. Beč je u to vreme bio zemaljski Star Treck-centar, delegatski prostor pod upravom velikih sila.

Amerikancima je poznata ruska nostalgija prema Beču, posebno jer je i oni dele. I zato, kad pozovu Ruse u Beč, stalo im je do dogovora. Preciznije: spremni su da nešto daju da bi nešto dobili. Kad se dve strane – Kini kao trećoj se za sada ne treba nadati – ponovo nađu ovde u julu, pregovaraće se u tri tematske celine: verifikacija i transparentnost; doktrina i kapapciteti; izazovi u svemiru.

Prve dve teme su jasne. Treća se odnosi na to kako i u kom nacionalnom ključu izgraditi nuklearne skladišne kapapcitete u svemiru, kad se zemaljski popune.

(Vesna Knežević / RTS)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *