OSLOBAĐANJE VOJISLAVA ŠEŠELJA: Šta su sve rekli, a šta su prećutali u Hagu?

OSLOBAĐANJE VOJISLAVA ŠEŠELJA: Šta su sve rekli, a šta su prećutali u Hagu?

14 novembra 2014

VOJISLAV SESELJPiše: Aleksandar Mezjajev

Odluku Pretresnog veća u predmetu profesora Vojislava Šešelja o privremenom oslobađanju optuženog vredi još jednom oceniti. Podsećam da su uveče 6. novembra sudije Antoneti (Francuska) i Latanci (Italija) većinom glasova doneli odluku o oslobađanju Vjislava Šešelja iz “humanitarnih” razloga. U odluci je ukazano da je treći sudija – Mandiaj Niang iz Senegala glasao protiv i “priložio svoje nesaglasno mišljenje”. Međutim, sve do 12. novembra nije bilo poznato zašto je sudija Nijang glasao protiv. I evo, posle 6 dana, tekst nesaglasnog mišljenja sudije Nianga je publikovan. U vezi sa tim javlja se čitav niz pitanja koja zaslužuju najveću moguću pažnju.

Kao prvo, ispostavilo se da mišljenje sudije Nianga nije “nesaglasno” (suprotno mišljenje), nego je samo “izdvojeno” (????? mišljenje). Nesaglasno mišljenje predstavlja takvo mišljenje sudija, koje se ne podudara sa glavnom odlukom koju je donela većina. Izdvojenim se naziva takvo mišljenje sudija koje, mada se i podudara sa glavnom odlukom, ali se bazira na drugim argumentima. Posle čitanja mišljenja sudije Nianga postaje jasno da je on saglasan sa oslobađanjem Šešelja ali ima neko neslaganje sa većinom sudija po pitanju toga kako to treba da bude urađeno (o tome niže). Na taj način se postavlja pitanje: radi čega je bilo potrebno stvarati pogrešno mišljenje da sudija Niang nije bio saglasan sa oslobađanjem optuženog?

Drugo pitanje koje se javlja posle publikovanja mišljenja sudije Nianga, jeste pitanje o tome zašto je za njegovu pripremu ili objavljivanje bila potrebna skoro cela nedelja? Čak i ukoliko pretpostavimo da sudiji nisu bili dovoljni ti dani kada se pripremala zajednička odluka suda, plus još jedan radni dan (7 novembar), a 8 i 9 je bio vikend, teško je poverovati da je sudija Niang čekao sledeći radni dan da bi završio svoj tekst koji se sastoji od svega tri stranice. Formalno, na poslednjoj stranici teksta stoji datum “11. novembar”. Da li to znači da je sudija Niang bio protiv odluke većine ali još ni sam nije shvatao zbog čega, pa je tražio dopunskih 6 dana vremena. Da bi to sve objasnio na tri stranice? Ta neobično duga priprema svega tri stranice teksta, kao i očigledna protivurečnost između naziva i sadržaja mišljenja sudije, dozvoljava nam da pretpostavimmo da je sudija M. Niang možda trpeo određeni pritisak u odnosu na to šta će biti napisano ili šta neće biti napisano u njegovom tekstu. Ili – ukoliko sudija Niang pokaže čvrstinu u odbrani svoje pozicije – kada će njegov tekst biti publikovan (to jest, mediji neće obraćati pažnju na njegov tekst). Takva pretpostavka se javlja prilikom pažljivog izučavanja ipak opublikovanog teksta.

Prva stvar koju treba istaći – to je priznanje sudije Nianga da je Tribunalu poznato sve o Šešeljevom zdravlju bez obzira na nesaglasnost poslednjeg da napravi dostupnom informaciju o njegovom zdravlju. Doslovno taj deo teksta izgleda ovako: “To nam je poznato uprkos njegovom odbijanju da dozvoli službeno objavljivanje svoje medicinske dokumentacije”.

Drugi važan aspekt izdvojenog mišljenja sudije Nianga jeste priznanje činjenice da je V. Šešelj “teško bolestan”, no nije mogao imati efikasno lečenje zbog protivurečnosti među lekarima (“Poznato nam je i to da on ne dobija najbolje lečenje, ne zbog toga što bi ono bilo nedostupno, nego zbog dubokog neslaganja između njega i onih koji mu to lečenje pružaju o tome kako bi ono trebalo da se vodi”).

Rizikujemo da pretpostavimo da je upravo ta informacija i postala osnovom za “trzavice” sa predstavljanjem ili publikovanjem izdvojenog mišljenja sudije. U svakom slučaju slična informacija ima ogromnu vrednost za pojašnjenje onoga što se realno događa u Haškom tribunalu uopšte i u predmetu V. Šešelja posebno. I tako, optuženi već dve godine boluje od teške bolesti ali se efikasno ne leči u vezi sa neslaganjem lekara! Takva informacija koja dolazi od sudije ima kolosalno značenje. Ranije se curenje informacija sličnog nivoa nije događalo.

Ta izjava je sama po sebi važna ali ona zahteva dalje istraživanje. O kakvim lekarima je reč? Kakva je uloga zatvorskog lekara? Između koga su postojale nesuglasice? Da li su to bile protivurečnosti između lekara koje je izabrao Šešelj ili lekara koje je odredio Haški tribunal ili zatvorski lekar? Kakve su bile preporuke svakog od tih lekara? Uzgred, sudija Niang nije upotrebio reč “lekar” nego čudnu za ovu situaciju reč care-givers,što u principu može da znači svakako ne samo lekara! Da li to znači da je u protivurečnost stupila pozicija lekara sa jedne strane i zatvorskih ili tribunalskih vlasti sa druge? Svako od tih pitanja traži pravilan odgovor!!! U predmetu Slobodana Miloševića mi smo imali primere kada su “najbolji lekari Holandije” (kako je o njima lagala svetsku javnost tužilac MTBJ Karla del Ponte) tvrdili da gubitak sluha pri postojanju teških oblika cerebralne cirkulacije, treba lečiti “najboljom postavkom zvuka u slušalicama”! Ta preporuka “najboljeg lekara” zvanično je publikovana među dokumentima koje je obelodanio sam Tribunal posle smrti Slobodana Miloševića! Tribunal se pritom žestoko obrušio na ruskog lekara M. Šumilinu koja je govorila o neophodnosti hitnog i specijalističkog lečenja vaskularne strane mozga i srca. Tužilaštvo MTBJ zvanično je utvrdilo da se “Šumilina možda nalazi u dogovoru sa S. Miloševićem kako bi pobegao iz tribunala pod izgovorom lečenja u Rusiji! Ali kako je pokazala obdukcija, upravo je dijagoza Šumiline bila istinita. Da li su “protivurečnosti” između lekara prilikom lečenja Šešelja o kojima govori sudija Niang slične sa “protivurečnostima” koje su postojale u predmetu Slobodana Miloševića? Sve je to suviše ozbiljno da bi se jednostavno začulo inpassingu izdvojenom mišljenju sudije Nianga i odmah bilo zaboravljeno! Izjava M. Nianga zahteva istragu. Sa imenima lekara i njihovim preporukama. Posebno na fonu izjava o tome da Tribunal sve zna bez obzira na odbijanje Šešelja da mu dozvoli da se upozna sa njegovom medicinskom informacijom.

Postoji još jedan aspekt. Sudija Niang je u svom izdvojenom mišljenju naveo svoje neslaganje po pitanju po kom niko nije ni tražio njegovo mišljenje – upravo po pitanju o statusnim konferencijama. Problem je u tome što se po okončanju sudskog procesa Sudsko veće samouklonilo od kontrole zdravlja optuženog. Prema međunarodno-pravnim standardima do završne presude u predmetu i upućivanja optuženog na mesto izdržavanja kazne, kontrolu nad stanjem zdravlja optuženog vrši Pretresno veće. Uzgred, to isto pravilo upisano je i u pravilima procedure samog MTBJ. To pravilo posebno se realizuje posredstvom sprovođenja redovnih – svakih 120 dana – statusnih konferencija, tokom kojih treba obavezno da se razmatra pitanje o stanju zdravlja optuženog lica. Međutim, u predmetu V. Šešelja sudije su izjavile da se statusne konferencije sprovode samo za vreme sudskog procesa. To je apsolutno nepravna i glupa tvrdnja. Kao prvo, Tribunal snosi odgovornost za zdravlje optuženih, nezavisno od toga da li je u toku sudski proces ili ne. Kao drugo, tvrdnja da se statusne konferencije održavaju samo u vreme sudskog procesa, dovodi do apsurdnog rezultata: sud je obavezan da kontroliše stanje zdravlja optuženog za vreme procesa svaka 3 meseca, ali nije obavezan da to isto čini u toku 3 godine dok se sastavlja presuda. Pravila tumačenja prava glase da ukoliko određeno tumačenje dovodi do apsurdnog rezultata, takvo tumačenje treba da bude odbačeno.

Međutim, Pretresno veće u predmetu Šešelja (u to vreme u sastavu sudija: Antoneti, Latanci i Harhof) odlično je shvatalo da mora da sprovodi statusne konferencije i posle okončanja procesa. Međutim, tada je akcenat stavljen na prećutkivanje tih problema. A problema je bilo mnogo. To je i pokušaj da se Šešelj smesti u korpus u kome nije bilo svežeg vazduha (samo iz klima uređaja) – što je kategorički zabranjeno bolesnicima od srčane astme. Kada bi u svim ćelijama bio jedan sistem dovoda vazduha, to bi teoretski mogli svrstati u objektivne okolnosti. Međutim, u zatvoru MTBJ su bila dva korpusa – sa dostupom svežeg vazduha i bez dostupa. Vojislav Šešelj je prvobitno smešten upravo u ćelije prvog tipa, međutim, kasnije je preveden u ćeliju drugog tipa. Radi pogoršanja zdravstvenog stanja. Uzgred, sva njegova obraćanja sudijama (u to vreme još je tekao sudski proces i statusne konferencije su se sprovodile) ostala su bez rezultata – sudije su izjavile da su im zatvorske vlasti “objasnile” da se to sve radi zbog “Šešeljevog dobra” i da su bile zadovoljne takvim “objašnjenjem”. Potom je došlo do ozbiljnih problema sa električnim stimulatorima koji su bili ugrađeni u srce Šešelja. A sve to su još tada skrivali jer je sve ili ukazivalo na neprofesionalizam pruženog lečenja ili na zlu umisao. Posle dijagnostikovanja raka sudije su se takođe uklonile od pitanja zdravlja optuženog, iako – kako je to postalo poznato posle izdvojenog mišljenja sudije Nianga – su oni sve znali o njegovom zdravlju. Uzgred, otkriće sudije Nianga predstavlja svedočanstvo laži od strane drugih sudija: jer oni su ranije govorili da sudije ništa ne mogu učiniti jer im sam Šešelj ne dozvoljava da pročitaju njegovu medicinsku dokumentaciju.

Mi nećemo razmatrati osnovni deo argumentacije sudije Nianga. Izjavivši da je on saglasan sa oslobađanjem Šešelja, Niang je istakao da nije saglasan sa tim uslovima koje je Pretresno veće istaklo u svojstvu garancija. Mi o tome nećemo raspravljati jer ne smatramo da je to glavni deo teksta sudije Nianga. Glavno u njegovom tekstu jeste priznanje toga da se u Haškom tribunalu događaju prljave stvari povezane sa lečenjem Šešelja. Potpuno je mogućno da sudija Niang smatra i sam da je to glavno, a sav ostali tekst je samo odvlačeći manevar pozvan da samo zamaskira realne ciljeve njegovog javnog neslaganja. U vezi sa tim, toliko dugo očekivanje obelodanjivanja teksta postaje lako objašnjivo.

(Fondsk.ru)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *