Ovaj čovek je neuništiv!

Ovaj čovek je neuništiv!

16 septembra 2013

DAVOR KRILEPiše: Davor Krile

Ovaj čovjek je neuništiv! – spontano se otme usklik iz grla svakom pravom domoljubu nakon niza spoznaja o tome kakve je sve pravosudno-političke Scile i Haribde i kakve sve egzistencijalne tentacjune u svom životnom vijeku i špijunskoj karijeri preživio slavni Josip Perković. Ne postoji dostojan pandan tako otpornoj ljudskoj i špijunskoj materiji, osim eventualno u filmskom svijetu. Nekako najbliži mu je lik Brke koji tumači Bata Stojković u Šijanovu filmu “Tko to tamo peva”, onaj Perkovićev kolega-amater što preživi ono što nitko preživio ne bi: i pucanj namijenjen vepru i pad s mosta u hladnu rijeku, usprkos džepovima punim kamenja.

Dobro, sad, Josip Perković zbog stanovitih nesporazuma trenutno ne može biti germanofil poput Brke, ali s njim svakako dijeli nesvakidašnju granitnu otpornost. Kakav se, uostalom, drugi dojam može steći o čovjeku čije je uklanjanje iz obavještajne zajednice, kako doznajemo ovih dana, još daleke 1993. godine osobno naložio dr. Franjo Tuđman, onaj isti otac nacije koji je na nagovor Gojka Šuška tog istog Josipa Perkovića imenovao kreatorom tajnih službi u samostalnoj Hrvatskoj i načelnikom SIS-a?

Po svjedočenjima starog HDZ-ova anđela Vice Vukojevića, Tuđman je tada bio najodlučnije naložio obračun s bivšim jugoslavenskim obavještajcem koji mu je aktivno pomagao i u organizaciji prvog sabora HDZ-a, ali je ovaj nekim čudom nastavio misteriozno i poprilično nonšalantno vladati špijunskom hijerarhijom. Ni otac državnosti mu nije mogao ništa, nekmoli Europa!

Prolaze godine, smjenjuju se na vlasti domoljubi i veleizdajnici, sinovi nacije i njezini izrodi, prosci i lašci, lupeži i poštenjaci, Hrvatine i hrvatožderi, no Josip Perković traje povrh svih indicija i zahtjeva za istragama, traje, božemiprosti, kano klisurina: ni Račan, ni Mesić, ni Sanader s Karamarkom, ni Zoran Milanović, niti Ivo Josipović ne uspijevaju rutinski udovoljiti potrebi za raščišćavanjem sumnji koje ga prate, usprkos grandioznoj volji, želji, žudnji za pravdom i natčovječanskim naporima. Ako Josip Perković nije primjer čovjeka jačeg od sudbine, onda ne znam kome ta titula bolje pristaje. Svi su mu vlastodršci tako strašno željeli dohakati, a on ih je sve predriblao kao Šekularac i bio im manje ili više blizak suradnik.

Jeftini pokušaji profitiranja

I stvarnost u Hrvata, kako vidimo, često zna neodoljivo podsjećati na hrvatsku Wikipediju. Čuli ste već vjerojatno za slavnu internetsku enciklopediju čiji administratori nemaju previše otpora prema historijskom materijalu i bjelodanim činjenicama: Vjekoslav Maks Luburić, na primjer, tamo je predstavljen kao čovjek koji se vrlo angažirano posvetio spašavanju pravoslavne siročadi u 2. svjetskom ratu, smještajući ih u institucije koje su o njima brinule o državnom trošku, dočim je Ante Pavelić po istim izvorima bio reformator koji je poboljšao status Srba u NDH, naročito u urbanim sredinama. Nije nezamislivo da već koliko sutra tamo osvane i digitalni zapis po kojemu je Josip Perković jedan od najpredanijih boraca za prava hrvatske političke dijaspore u doba nenarodnog režima.

Uostalom, poznato je kako je kumovao da Gojko Šušak među prvima u emigraciji dobije SFRJ putovnicu za spektakularan povratak kući, što mu na neki način poništava svaku krivnju za eventualnu upletenost u bilo koje smaknuće.

Što se, pak, tiče jeftinih pokušaja HDZ-a da profitira na Perkoviću i najavljeno povlačenje spornog zakona o njegovu neizručenju prikaže svojim trijumfom, riječ je o prilično bizarnom činu, manipulaciji kojom se pokušava slaviti vlastita dvodecenijska jalovost. Na takvo što smo od njih, nasreću, naviknuli. Jednako kao što su Perkovića duga dva desetljeća skrivali u njedrima sustava da bi danas pokušavali profitirati na jeftinoj antiudbaškoj retorici i kolebanjima aktualne Vlade, i u nizu drugih slučajeva su demonstrirali jednako lomnu političku vjerodostojnost.

Nedosljedni državotvorci

U Račanovo vrijeme su divljali po rivi grozeći se mogućnosti izručenja generala Haagu i prijeteći državnim udarom, da bi ih spremno locirali, identificirali i transferirali čim su došli na vlast. Prije tri godine ćirilica u Vukovaru Karamarku i društvu bila je itekako nužna, poželjna i prihvatljiva, da bi danas postala puka slama za potpaljivanje emocija ratnih stradalnika i destabilizaciju političkog sustava.

Daleko od toga da im s druge strane stoje sve sami ljudi od principa i manekeni dosljednosti, ali je nagnuće samozvanih državotvoraca da se ponašaju po principu “ako mi nismo na vlasti, onda ni država nije važna“ neizlječivo i nenadmašivo. Ako Perković ikad bude morao pred njemačko pravosuđe, trebali bi ga ispratiti barem kao što su svojedobno ispraćali Slobodana Praljka i drugove: uz recital Zlatka Viteza i Matoševe pjesme. Ipak je riječ o njihovu prekaljenom kolegi i suborcu. Da nije bilo njega, možda im ne bi bilo ni stranke.

(Slobodna Dalmacija – Split)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *