ОВАКО ЕРДОГАН ВИДИ СВЕТСКУ ПРАВДУ

OVAKO ERDOGAN VIDI SVETSKU PRAVDU

15 novembra 2021

Piše: Darko Tanasković

DOK su na funkciji, državnici obično ne pišu knjige koje bi se mogle shvatiti kao njihov politički program i time ih obavezivati u praktičnom delovanju i donošenju odluka.



To neki čine pre izbora na najviša mesta, a mnogi pošto ih napuste, u vidu memoara. Za svoga aktivnog mandata domaćoj i stranoj javnosti, kao i partnerima u međunarodnoj zajednici, sledeći dinamiku političkog života i promene u konjunkturi međuodnosa relevantnih faktora i okolnosti, obraćaju se govorima, izjavama, intervjuima i, sve češće, posredstvom poruka na društvenim mrežama.

Za to vreme, širim i celovitijim iznošenjem i obrazlaganjem političkih koncepata programskog karaktera bave se drugi, obično njihovi bliski saradnici od poverenja, neretko iz akademskih krugova.

Tako je doskora bilo i u Turskoj, gde je bivši ministar inostranih poslova i premijer, inače univerzitetski profesor međunarodnih odnosa Ahmet Davutoglu, Erdoganov dugogodišnji saborac, u zamašnom traktatu „Strategijska dubina“ (2001) zaokruženo geopolitički formulisao neoosmanističku platformu koja čini dubinsku konstantu spoljnopolitičkog nastupanja Turske u međunarodnim odnosima.

Posle Davutogluovog političkog razlaza sa „Sultanom“ i prelaska u opoziciju, što nikako nije značilo i napuštanje doktrine neoosmanizma, najuticajniji sadašnji Erdoganov savetnik, takođe univerzitetski profesor, Ibrahim Kalin, preuzeo je ulogu tumača i racionalizatora turske spoljne politike, kao i civilizacijskih koordinata na kojima počivaju njene ideje vodilje.

Posebno zapažena bila je u tom smislu njegova razuđena studija „Ja, drugi i onaj“, s podnaslovom „Uvod u istoriju odnosa islama i Zapada“ (2016). I onda, neočekivano, Erdogan je odlučio da pod svojim imenom objavi programsku raspravu „Moguć je pravedniji svet“, koja se ovoga septembra pojavila u izlozima knjižara i već istoga meseca doživela drugo izdanje.

Ne treba sumnjati da će brojem izdanja knjiga turskog predsednika uskoro dostići ranije nezamisliv uspeh Davutogluove „Strategijska dubine“. Kako i ne bi, jer sve što (za sada) neprikosnoveni turski lider izgovori ili uradi, a nekmoli kad još odluči i da napiše, privlači izuzetnu pažnju i izaziva radoznalost domaće i strane javnosti. Ovome se ne treba čuditi, s obzirom na to da Redžep Tajip Erdogan praktično o svemu bitnom suvereno odlučuje u svojoj velikoj, snažnoj i geostrategijski višestruko značajnoj državi i da vodi istovremeno ambicioznu i doslednu, ali neretko i taktički promenljivu i nepredvidljivu spoljnu politiku iznenađujućih poteza.

Nema sumnje da će njegova vizija pravednijeg svetskog poretka biti sa posebnom pažnjom dočekana i promišljana na Balkanu, jednom od prioriteta turske spoljne politike, a osobito sada, kad je turski predsednik, posle perioda izvesne pripremne rezervisanosti, odlučio da se i lično neposrednije uključi u proces rešavanja problema i prevazilaženje sporenja između triju konstitutivnih naroda, čije zaoštravanje do pucanja razapinje krhku strukturu, uslovno rečeno, „dejtonske BiH“.

Knjigom „Moguć je pravedniji svet“ predsednik Turske kao da je hteo da odgovori na pitanje koje je njegov učeni savetnik Kalin 2017. godine postavio autorskim tekstom u jednom majskom broju lista „Dayli Sabah“, naslovljenim „Da li je moguć skladan svetski poredak?“. Erdogan odgovara da jeste, ali pod uslovom da se, pre svega, uspostavi više ravnopravnosti i pravde u međunarodnim odnosima i u tom cilju korenito reformiše Organizacija ujedinjenih nacija.

Cela knjiga posvećena je iznošenju i argumentovanju dijagnoze prevaziđenosti i disfunkcionalnosti svetskog poretka u čijoj osnovi počiva OUN, sa unutrašnjom strukturom uslovljenom odnosom snaga u svetu po završetku Drugog svetskog rata. Erdoganu najviše smeta dominantna i od Generalne skupštine nezavisna uloga Saveta bezbednosti, sa pet stalnih članica, čije pravo veta smatra štetnim, nepravednim, pa i sramotnim anahronizmom kojim se praktično uzurpira, ali i blokira delovanje svetske organizacije.

Na više mesta u ovom pledoajeu za reformu OUN, uključujući i „Zaključak“, Erdogan ponavlja slogan „svet je veći od pet“: „Ne može se i dalje održavati jedan privilegovani sistem koji, gledajući na svet sa visine i ne polažući nikome računa i ne preuzmajući odgovornost, u svom nacionalnom interesu sprovodi pet stalnih članica“ SB.

Jasno, da jasnije ne može biti! Glavnini argumenata kojima se u ovoj programskoj knjizi sistematično ukazuje na nelogičnost i neodrživost sadašnjeg stanja u OUN, koju je 1945. godine osnovala 51, a koja danas broji 193 države, načelno se ne može osporiti osnovanost.

Oni su, uostalom, uglavnom poznati, ali ih je Erdogan tako metodološki sređeno i ciljno izoštreno formulisao i obrazložio da u njegovoj interpretaciji deluju izrazito uverljivo.

Rasprave o potrebi reformisanja OUN vode se odavno, ali do sada nisu proizvele bilo kakvo suštinski bitno dejstvo. Postojeća struktura i nadležnosti Saveta bezbednosti, a naročito pravo veta pet njegovih stalnih članica, u središtu su višegodišnjih sporenja. Veći broj objektivno snažnih i mnogoljudnih država i makroregionalnih lidera pokazuje neskrivene ambicije da se između njih i SAD, Velike Britanije, Francuske, Kine i Ruske Federacije uspostavi ravnopravniji odnos, čime bi im se omogućilo da srazmerno svom svekolikom gabaritu i potencijalima utiču na sudbinu sveta.

Ma koliko se u svemu drugom razilazile, pa i sukobljavale, stalne članice SB, u principu prihvatajući da „treba razmišljati“ o koracima koji bi poboljšali rad svetske organizacije, učinile je reprezentativnijom i efikasnijom, ispoljavaju visok stepen prećutne jedinstvenosti u pogledu odbrane svog privilegovanog statusa i odlučujuće moći uticaja koju im daje pravo veta.

Uz Indiju, Brazil, Nemačku, Japan, Indoneziju, Nigeriju, Saudijsku Arabiju i još nekoliko zemalja, Turska je očigledno zainteresovana da joj reformom OUN, a posebno strukture, sastava i nadležnosti SB, kao i njegovog asimetričnog odnosa autonomnosti prema Generalnoj supštini, bude omogućeno da u „pravednijem svetu“, za koji se zalaže njen predsednik, postane jedan od sedam ili deset najuticajnijih „igrača“ na planeti.

Svojevremeno je kao rok za dostizanje te mete bila utvrđena 2023. godina, stogodišnjica stvaranja Ataturkove Republike, pa je „Sultanova„ žurba razumljiva, iako je jasno da će biti potrebno pomeriti ovaj simbolički rok. Moglo bi se, recimo, razmišljati o hiljadugodišnjici bitke kod Mancikerta ( tur. Malazgirta), u kojoj je vojska seldžučkog sultana Alp Arslana 1071. godine teško porazila vizantijske snage cara Romana Diogena, a čija je 950. godišnjica nedavno u Turskoj izuzetno svečano obeležena.

O političkoj upotrebi ovog događaja i datuma, u ravni transistorijskog sučeljavanja islamskog i hrišćanskog sveta, analitički je tu skoro u nas ubedljivo pisao Danko Strahinić („Pravoslavlje“, 1308, 15.09.2021).

Kao osnovne principe od kojih bi trebalo poći u reformisanju OUN, Erdogan navodi „pravdu“, „pravičnu reprezentativnost“, „transparentnost“, „odgovornost“ („polaganje računa“) i „sprečavanje sukoba“, dok bi konkretni predlozi za preuređenje svetske organizacije trebalo da ispunjavaju sledeće uslove: (1) da teže sveobuhvatnom i korenitom rešenju; (2) da ne budu rukovođeni uskim interesima, već opštim principima; (3) da se usmere ka strategijskom horizontu i ne iscrpljuju se u marginalnim pojedinostima, i (4) da reformski koraci obavezno budu vremenski oročeni.  

Sve ovo, nema sumnje, razumno i prihvatljivo zvuči. Pitanje je, međutim, da li je realno ostvarljivo i kako bi se, recimo, sama Turska reformistički ponašala, odnosno koliko bi bila voljna i kadra da sledi Erdoganove principe i (pred)uslove ili, možda tačnije, kako bi ih tumačila i kakvim idejama potčinjavala. Ponešto o tome moglo bi se naslutiti iz logike obrazloženja kojima turski predsednik objašnjava i opravdava svoje zalaganje za korenitu reformu OUN.

Očekivano je i razumljivo da svaki politički predstavnik, a pogotovo predsednik jedne države svoje civilizacijske i političke stavove zasniva, objašnjava i brani na osnovu pretežne percepcije stanja sveta i međunarodnih realnosti,  svojstvene tradiciji i mentalitetu svoje zemlje i naroda, kao i konkretnih državno-nacionalnih interesa i njihove strategijske projekcije. U Erdoganovom slučaju, uslovno rečeno, „turkocentrična“ i „islamocentrična“ dimenzija argumentacije primetno prožima i senči njegov deklarisano principijelan diskurs zasnovan na univerzalnim vrednostima, do mere koja ne može, a da ne izazove određenu skepsu.

U vezi sa potrebom reformisanja SB, turski predsednik, na primer, lamentira nad činjenicom da je pet hrišćanskih zemalja privilegovano pravom veta, dok islamski svet, sa svojih preko milijardu i po ljudi, uopšte nije zastupljen.

Uopšte, karakteristično je da „Sultan“ na svet gleda „halifski“, u konfiguraciji muslimansko-hrišćanske dihotomije, pri čemu se nepravde sadašnjeg svetskog poretka mahom selektivno ilustruju pojavama koje, u Erdoganovim očima, predstavljaju nepravde (u)činjene muslimanima, sa sugerisanjem zaključka da savremenim svetom vlada duboko ukorenjena i raširena „islamofobija“ (napomenimo da je njegov uticajni savetnik Ibrahim Kalin bio koautor poznatog američkog islamologa Džona Espozita u knjizi „Islamofobija“, 2011).

Diskriminatorski odnos prema muslimanima turski predsednik šire aktualizuje i kontekstu dveju tema kojima posvećuje više stranica svoje knjige – terorizma i indiferentnosti, odnosno pasivnosti OUN pred masovnim stradanjima muslimana u raznim delovima sveta.

Najčešće se osvrće na građanski rat u Siriji, ranije u Iraku, zatim u Palestini, delovima Afrike i u Mjanmaru.

Za čitaoce na bivšem jugoslovenskom prostoru biće svakako zanimljivo da je među tim „tipološkim“ ilustracijama i rat u BiH, u istoj ravni sa Ruandom. Neosetljivost prema „pokoljima“ počinjenim u Bosni i nesposobnost da ih spreči „sraman je dokument u arhivi svetske organizacije, prekorno veli Erdogan.

Zapažamo da je u ovom slučaju upotrebljena množina reči „pokolj“ („katliam“), dok je termin „genocid“ („soykirim“) razervisan samo za stradanje Bošnjaka, tj. za Srebrenicu: „U srcu civilizovane Evrope, na očigled celog sveta, tokom tri i po godine divljački je pobijeno na stotine hiljada ljudi. U Srebrenici se dogodio  jedan od najsramnijih genocida u istoriji. U Srebrenici, proglašenoj zaštićenom zonom, holandski vojnici su ekstremno radikalnim nacionalistima predali 8372 ljudi, mahom žena i dece, koji su se u nju bili sklonili. Da li se Zapad oglasio povodom ovih događaja? Nije“.

A da li se Turska oglasila povodom zločina nad srpskim civilima u Podrinju 1992. i 1993 godine, u ratnom Sarajevu ili u „Oluji“ i na KiM? Nije!

Erdogan naročito insistira na dvostrukim standardima u vezi sa odnosom međunarodne zajednice prema terorizmu, koji, uz migracije, smatra jednim od najvećih svetskih zala, za koji, ovako kako je institucionalno ustrojena, međunarodna zajednica ne može da nađe odgovor. I opet, načelno se sa njim svako mora složiti. Šejtan, međutim, leži u sagledavanju i kvalifikovanju konkretnih manifestacija terorizma.

Autor pledoajea za pravedniji svet razložno konstatuje da problem nije isključivo terorizam sam po sebi, već, možda i više, dvoličan i neiskren odnos prema ovoj zloćudnoj pojavi, kao i da se međunarodna zajednica ne može usaglasiti o jedinstvenoj definiciji terorizma i kvalifikovanju konkretnih pokreta, organizacija i akata kao terorističkih. Ni sa ovom tvrdnjom nije teško saglasiti se. U svetu u kojem su jedine stabilne konstante međunarodnih odnosa sebični ili korporativni interesi, licemerje i cinizam, primena dvostrukih merila je neizbežna, od čega nije izuzeta ni Turska, ali nikako samo Turska.

Erdogan, tako, zamera zapadnim državama to što organizacije poput Al-Kaide i Islamske države tretiraju kao „loše teroriste“, a kurdske PKK, Narodne zaštitne jedinice (YPG), zatim ekstremno levičarsku Revolucionarnu narodnu oslobodilačku partiju ( DHKPC) i Gulenov pokret „Hizmet“, posle pokušaja vojnog puča 2016 zvanično preimenovan u Fethulahčijska teroristička organizacija (FETÖ), kao „dobre“.

Nema li u ovom paušalnom poređenju pomalo tendenciozne „turkocentričnosti“, objektivne nesamerljivosti i neproporcionalnosti?

Jesu li ova ograničavajuća svojstva uverljiva preporuka za konstruktivnu ulogu u borbi za „pravedniji svet“? Jer, poredak takvog (idealnog) pravednog sveta trebalo da bude skrojen prema univerzalnim merilima, podjednako prihvatljiv i dobar za sve.

Ne treba sumnjati u iskrenost Erdoganovog zalaganja za izgrađivanje takvog poretka i reformu OUN, pa i u iskrenost i duboku uverenost o  ispravnosti njegovih dvostrukih merila koja on ne doživljava kao takva, a koja ishode iz dubokih, endemskih zasada pogleda na svet koji je svojevremeno sažet u formuli „tursko-islamske sinteze“, a spoljnopolitički se aktualizuje kao pragmatični neoosmanizam sa izraženijim panislamističkim uklonom. Može li se, međutim, danas uopšte zamisliti, recimo, izgledan projekat reformisanja OUN koji bi dobinski polazio od platforme panslavizma, pangermanizma ili hrišćanskog ekumenizma?

Erdoganova sklonost dvostrukim merilima u zalaganju da se dupli standardi uklone iz međunarodnih odnosa nije neka ekskluzivna originalnost njegovog pristupa. Ona je specifičnom nekritičnošću počela da intenzivnije boji tursku spoljnu politiku kako se ona postepeno sve više udaljavala od vrednosnog snopa kemalističkih „šest strela“. Prisećam se, ovim povodom, jednog davnašnjeg razgovora sa  predsednikom Turske, neuništivim političkim vukom Sulejmanom Demirelom, 14. maja 1998. godine, na svečanosti uručivanja Ataturkove nagrade za mir znamenitom, za neke i kontroverznom, anglo-američkom orijentalisti i islamologu Bernardu Luisu (1916-2018), autoru klasične monografije „Rađanje moderne Turske“ (1961).

Zli jezici su, inače, spekulisali da je Luis nagradu „zaslužio“ naučnim poricanjem osnovanosti korišćenja terminom „genocid“ za osmanske pogrome nad Jermenima 1915. i 1916. godine.

U vezi sa razbuktalom krizom na KiM, Demirel mi je tada izričito rekao da su za Tursku državni suverenitet i teritorijalni integritet svetinje, da mu je poznato da „oni tamo“ žele nezavisnost, ali da bi po njegovom mišljenju, najbolje bilo da „Kosovo“ ustavno dobije status republike, poput Crne Gore, od koje čak ima i više stanovnika, ali da svakako nije na Turskoj da o tome daje savete, a pogotovo da odlučuje. Važno je samo da se sve reši dijalogom, mirno i bez sukoba.

Sećam se, kao da su izgovorene danas, njegovih reči : „Jermeni bi želeli nezavisnost Nagornog Karabaha, čemu se mi protivimo, jer podržavamo teritorijalni integritet Azerbejdžana. Kako bismo, kao ozbiljna i dosledna država, mogli da se drugačije odnosimo prema Jugoslaviji i Kosovu?“.

Znamo šta se kasnije zbilo. Turska je ostala ozbiljna i dosledna država. I dalje se zalaže za mir, stabilnost i pravedniji svet. Erdoganov programski pledoaje najnoviji je, dosad najozbiljniji i na turski način, najdosledniji prilog tom zalaganju.  

Nikako ga ne treba, štaviše ne sme se, zanemariti ili potceniti, ali se i mora čitati cum grano salis

(Sve o Srpskoj)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *