Ovo je bojkot!

Ovo je bojkot!

28 novembra 2014

Jurica PavičićPiše: Jurica Pavičić

Da su se javnom ponudom dijelila nalazišta zlata u Klondikeu ili južnoafrički rudnici rubina, valjda ne bi bilo takve navale kakvoj smo svjedočili u ponedjeljak u Splitu. Čak devedeset i dvije tvrtke – od braniteljskih zadruga do sportskih klubova, te od pekara do vinara – natjecali su se za 42 plavo-bijele kućice Božićnog sajma na splitskoj Rivi.

Ni papreni najam do čak 46 tisuća kuna, ni rizik kišnih ili vjetrovitih blagdana nisu obeshrabrili naše poduzetne sugrađane koji na Baldasarovim drvenim štandovima tijekom blagdanske sezone kane nuditi punč i čaj, Hajdukove kalendare i imotske torte, kroštule, keramiku i šećernu vunicu.

Kao ždrijeb mundijala

Kako svjedoče novine, otvaranje ponuda u ponedjeljak popodne bilo je napeto poput ždrijeba svjetskog prvenstva. “Pobjednici” su slavili, a “poraženi” mrko kleli gradske službe.

Jedan dio poduzetnog Splita – ukratko – spreman je isprsiti nemale novce, riskirati snijeg i kišu… ne bi li se izborio za svoj biznis par kvadrata drvene potleušice bez interijera i nužnika. Postoji – međutim – i drugi dio poduzetnog Splita.

To su ljudi koji se ne moraju javljati na banovinske natječaje jer prostore već imaju. Ti prostori imaju i interijer i WC, nisu od drva nego od solidne gradnje, i ne ovise o južini i buri. Ti prostori udaljeni su od kućica na splitskoj Rivi samo pedesetak ili stotinjak metara.

Pa ipak – njihovi vlasnici ili korisnici nekako baš ne prepoznaju tržišne perspektive centra grada u prosincu i siječnju. Očito ih – naime – ne prepoznaju jer su s prvim mračnim popodnevima, s prvim novembarskim ledenim kišama i s posljednjim letom Germanwingsa i Austrian Airlinesa s Resnika zatvorili vlastite poslovne prostore u centru grada i na njih nalijepili kartoncin s providno neuvjerljivim objašnjenjem da je lokal „zatvoren zbog preuređenja“ ili „zbog godišnjeg odmora“.

Dok điru skloni Splićani budu tijekom šest zimskih tjedana pili čaj, kuhano vino ili jeli fritule u Baldasarovu Drvengradu, samo nekoliko koraka podalje veliki će dio njihovih sugrađana uživati u višemjesečnom „godišnjem odmoru“ ili pak obavljati misteriozna „preuređenja“ nakon kojih će lokal u travnju osvanuti točno onakav kakav je i bio.

Gašenje grada

Situacija o kojoj pišem nije nova, i ponavlja se već godinama. Turistička sezona u Splitu dulja je nego na ostatku Jadrana, i svake godine dulja.

No, koliko god duga, ona u jednom trenutku prestane, a nekako mi se čini da se taj „klik“ svake godine dogodi kad se promijeni sat. Split nije grad adventa, raskošnih interijera, opernih balova i velebnih muzeja, a i ono umjetničkog blaga što ima u Galeriji umjetnina i arheološkim muzejima manjkavo prezentira.

Ukratko – Split je grad u kojem gost ima štošta raditi dok je danjeg svjetla, ali kad danjeg svjetla više nema, s njim se ugase turisti, pa se ugasi i grad. Stara jezgra koja je do pred koji tjedan izgledala kao mješavina Venecije, Miamija i Zrća najednom se u desetak dana pretvorila u scenografiju horora ili De Chiricovu sliku: kroz prazne kalete teturaju rijetki zombiji, a iz svakog petog lokala žmirka blijedo svjetlo.

Ljeti, deseci se naših sugrađana „sjete“ da bi mogli i oni nešto ponuditi hordama ultraša i bekpekera. Sezonski ugostitelji otvaraju restoran u svakoj buži, povlače za rukav poznate u Banovini, grebu se za kvadrate štekata po ionako tijesnim trgovima, a konobari se s turistima i građanima laktare po uskim koridorima kroz koje prolaze dostavna kolica, kuferi, špageti s pedočama i jumbo pizze.

Ugostitelji i trgovci na špiritijeru sjete se tri ili četiri mjeseca konkurirati stvarnim ugostiteljima i stvarnim trgovcima, no kad dođe taj okrutni novembar, kad popodne skrati i kad Get zalije lebićada, onda im najednom popusti „poduzetnički refleks“, te grad i njegove rijetke posjetitelje prepuste drugima na brigu.

Pešćurina

Ugostitelji i trgovci koji ljeti otvore lokale, prigrabe štekate, a potom ih zimi zatvore na više mjeseci za grad su u pravom smislu riječi – nepogoda. Nepogoda su jer zimi demotiviraju stanovnike da dolaze u centar, pa time pridonose utrnuću života.

Nepogoda su jer nelojalno konkuriraju pravim i doličnim poduzetnicima, trgovcima i ugostiteljima koji također žive od špice sezone, ali preko zime upošljavaju ljude, plaćaju davanja, te održavaju lokal zbog domaće publike. Sezonski ugostiteljski maroderi su – ukratko – objektivan ekonomski, socijalni i urbanistički problem.

No, osim što su objektivni problem, takve ugostitelje i trgovce ja – ako me pitate – doživljavam i kao osobnu uvredu. Onog časa kad, naime, zatvore u studenom firmu zbog petomjesečnog „godišnjeg odmora“, meni ti i takvi ugostitelji i poduzetnici poručuju da ih ja kao građanin ovog grada – uopće ne zanimam!

Oni mi jasno daju do znanja da su tu zbog furešti, da su njima prilagodili orar, ponudu i cijene, te da onog časa kad furešti odu, i grad Split za njih prestaje biti zanimljiv. Onog časa kad u studenom zatvore radi virtualnog „preuređenja“, nama ti ljudi simbolički daju pešćurinu.

Građanska akcija

Grad Split – da je iole ozbiljno vođen – imao bi instrumente da takvoj praksi stane na rep. Mogao bi pri diobi štekata davati prednost onima koji rade cijelu godinu, mogao bi uvesti pravila u komunalni red, mogao bi uvjetovati najam vlastitih poslovnih prostora cjelogodišnjim radom.

Gradske su se vlasti, međutim, opredijelile da po tom pitanju ne naprave ništa, pa stoga jedino nama građanima preostaje da napravimo nešto. A za to imamo jedan jednostavan, simbolični instrument: bojkot.

Naime – ako neki restoran, kafić ili trgovina smatra da mi nismo dovoljno dobri za njega zimi, onda taj isti restoran, trgovina ili kafić ne treba biti nama dobar ni – ljeti.

Taj jednostavni bojkot primjenjujem osobno već nekoliko godina. Ne želim ništa kupiti, popiti ili pojesti ni u jednom splitskom lokalu koji ne radi zimi. Ne želim, jer na taj način kažnjavam one koji bi uzeli pupu od kruva, a ostavili koru, te podržavam one poduzetnike u gradu koji su dovoljno pizde da i za mršavih mjeseci upošljavaju ljude, kupuju namirnice, kuhaju i poslužuju.

Nemam iluzija da će takav bojkot uroditi kolosalnim rezultatima, jer po cijenama velikog broja ugostitelja u centru jasno vidite na oni ne računaju na to da „domoroci“ uopće postoje.

No, ako takvom građanskom akcijom makar za milimetar zakočimo „dubrovnikizaciju“ Splita, te ako malo usporimo proces pretvaranja živoga grada u kartonsku kulisu iz doktora Caligarija – opet smo nešto napravili. Ako već od politike nismo dočekali da djeluje, možemo djelovati mi, koristeći onu posljednju moć koja nam je u kapitalizmu dana. A to je – moć kupca.

(Slobodna Dalmacija)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *