„ПАЛМЕР УПОЗОРИО БАКИРА ДА НЕ ОЧЕКУЈЕ ПОМОЋ ОД АМЕРИЧКЕ ВОЈСКЕ“

„PALMER UPOZORIO BAKIRA DA NE OČEKUJE POMOĆ OD AMERIČKE VOJSKE“

31 marta 2021

Piše: Darko TANASKOVIĆ

ZA gospodina Bakira Izetbegovića bilo bi svakako veoma povoljno da su, kojim slučajem, objektivna i delatna politička snaga stranke na čijem je čelu i brojnost i uticajnost onog (pretpostavljenog) dela građana BiH koji mu pruža podršku srazmerni pažnji koju on u javnosti često izaziva svojim izjavama. Ali, avaj, naprotiv!

Dobija se utisak da u ovoj korelaciji postoji rastuća disproporcija i da se Izetbegović sve učestalije i nervoznije oglašava, a da njegove dramatične i problematične izjave, posle zvučnog odjeka koji trenutno proizvedu, politički padaju u prazno.



Štaviše, nameće se pitanje: čime se ovaj iskusni lider rukovodi kad odlučuje šta će, kada i kako javno reći? Ima li on uopšte neke savetnike?

Teško je, naime, pretpostaviti da je Izetbegoviću baš svejedno hoće li mu iskazi biti primereni situaciji, konzistentni, ozbiljno argumentovani i, što bi trebalo da bude najvažnije, politički produktivni ili će neizbežno doprinositi eroziji njegovog političkog i opšteg ugleda, a i nanositi štetu stvari za koju se zalaže. Ipak, ova obraćanja javnosti zaslužuju kritički odziv i nije ih moguće ignorisati, premda ima mišljenja da im se pridaje nezasluženo i nepotrebno mnogo pažnje.

Kako iskrenost nije glavno obeležje političkog diskursa, može delovati paradoksalno, ali Izetbegoviću je povremeno svojstvena jedna posebna vrsta komunikativne neposrednosti, pa i čestitosti, po sistemu: što na umu, to na drumu. Rekli bismo čak da su ovakvi izlivi iskrenosti u novije vreme sve učestaliji.

Ako ne donose korist na putu ostvarivanja ciljeva za koje se Izetbegović zalaže, pomažu da se nasluti šta se sve vrzma po glavama onih koji se i dalje uporno zalažu za unitarnu i tzv. „građansku“ BiH i na kakvu se logiku i „inovativna“ sredstva u tom demokratskom džihadu računa, u zemlji i van nje, a više van nje…

Nedavno je, u maniru pravedničke ljutitosti i verbalne odlučnosti, Bakir Izetbegović opet uzburkao bosanskohercegovačku i komšijsku javnost. Prvo je oštro odgovorio Ambasadi Ruske Federacije u BiH na upozorenje da bi praktično zbližavanje BiH sa NATO paktom Moskva smatrala neprijateljskim činom i da bi usledila adekvatna reakcija.

Izetbegović je ovo, u krajnjoj liniji, korektno ukazivanje na posledice određenih konkretnih poteza, osudio kao mešanje u unutrašnje stvari, pa i pretnju, i dostojanstveno ustvrdio da će BiH i dalje, uprkos nezadovoljstvu Rusije, nastaviti svoj atlantski put.

Ne sećamo se da su već rutinske javne ocene i stavovi o raznim pojavama u društvenom i političkom životu BiH, pa i o pojedinim političkim odlukama ličnostima, koje stižu iz zapadnih ambasada i od zvaničnika EU i SAD, kod lidera SDA nailazile na takav stepen osetljivosti, a kamoli žustre osude zbog „mešanja u unutrašnje “ stvari.

Gostujući kod Senada Hadžifejzovića u poznatoj emisiji „Face“, ruski ambasador Igor Kalabuhov je, uz pravu lekciju u ponašanju karakteristično provokativnom i umišljenom „vundermenšu“ beha novinarstva, kako ga je nazvao, razložno i smireno, reklo bi se i dobrohotno, objasnio i argumentovano obrazoložio da on u Sarajevu zastupa gledišta i interese Ruske Federacije i da to čini onako kako misli da je jedino moguće i pošteno prema državi svoje akreditacije.

Mnogo veću pažnju od ove strele odapete prema ruskoj ambasadi privuklo je Izetbegovićevo izlaganje na sesiji Asocijacije nevladinih intelektualaca „Krug 99“, o kojem je na njenom portalu izvešteno pod naslovom „Unutrašnje i spoljne silnice u restituciji građanskog uređenja BiH“.

Zanimljiva je u datom kontekstu, i sporna, reč „restitucija“. Jer, da bi nešto bilo „restituisano“, preduslov je da je nekada postojalo. Da li se, možda, misli da je „građansko uređenje“ u BiH bilo živo tokom komunističko-socijalističkog, „tamnovilajetskog“ perioda njenog srećnijeg bivstvovanja u jugoslovenskoj federaciji? No, naslov sigurno nije Izetbegovićev, već je jamačno pridonos nevladinih intelektualaca.

Oštricu svoje kritike Izetbegović je usmerio ka „mehanizmu vitalnog nacionalnog interesa“, za koji je rekao da, doduše, postoji još u nekim državama (Severnoj Irskoj, Severnoj Makedoniji i Belgiji), ali da nigde nije tako rigidan i ne primenjuje se u obimu kao u BiH. Pored toga što bi komparativna analiza odgovarajućih odredaba osnovnih pravnih akata pomenutih dražava, naročito Belgije, pokazala da Izetbegovićeva paušalna ocena baš i ne stoji, to i nije najbitnije.

Kao da sinu i idejnom nastavljaču čoveka koji je potpisao Dejtonski sporazum nije jasno da u svetu ne postoji nijedna država poput sadašnje Bosne i Hercegovine, tako da su argumenti zasnovani na usiljenom upoređivanju sa bilo čime u sferi međunarodnog i ustavnog prava bespredmetni.

Izetbegovićev poznati stav o nelegitimnosti „rigidnog“ mehanizma vitalnog nacionalnog interesa on u poslednje vreme ne podupire uopštenim komparativnim uvidima, već i (kvazi)lingvističkom ekspertizom.

Zatražio je, zna se, i da mu visoki predstavnik Incko dostavi originalni tekst Dejtonskog sporazuma, kako bi se utvrdilo da li je termin „konstitutivni narod“, na kome počiva mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa, dobro preveden sa engleskog jezika ili su, pak, tri naroda u BiH njeni „konstituenti“, recimo „sastavnice“, a ne konstitutivni kolektivni subjekti.

Dobro se setio! Posle samo četvrt stoleća.

Otkuda sad odjednom to jezikoslovno prosvetljenje?

Premda Izetbegović, kažu, poznaje engleski, možda je u ovoj stvari imao i nekog šaptača, odnosno savetnika, ali bolje bi bilo da nije, jer ga je naveo na tanak led, ako se nije sam nasankao.

Naime, prema najautoritativnijim rečnicima engleskog jezika, npr. «Merriam Webster» (postoji od 1828. i stalno se ažurira) leksem constituent je, kao istoznačan, naveden u objašnjenju značenja reči constitutive, a i posebno, kao jedan od njenih sinonima. Prevod reči constituent u pravnoj terminologiji na srpskom je „konstitutivni“. Možda je na „bosanskom“ drugačije?

Dakle, pucanj u prazno! No, i bez zamajavanja ligvističkim nečinjenicama, istovremeno pravna i životna činjenica jeste uhodano korišćenje terminom „konstitutivni narodi“, sa značenjem koje on ima u Dejtonskom sporazumu i u svim docnijim pravnim, javnim i političkim dokumentima povezanim sa njim i, što je još važnije, postojanje triju naroda koji sebe smatraju konstitutivnim i tako se ponašaju, pri čemu deo političke klase jednoga to za svoj podrazumeva, a želi osporiti dvama ostalima.

Za Izetbegovića i njegove istomišljenike objektivna trokontitutivnost i jeste najveći i nepremostivi problem, a ne kako je jedan termin preveden sa engleskog na domaće jezike. A preveden je, videli smo, kako treba.

Posle osporavanja konstitutivnosti, sledi lament nad nejedinstvom tzv. „probošnjačkog“, građanskog fronta, uz izražavanje želje da se pravaziđu „podele koje oduzimaju snagu onome što možemo nazvati nekim probosanskim frontom ili prograđanskim“.

„Ono što možemo nazvati nekim“ – kao da i sam Izetbegović nije baš siguran u oformljenost „onoga“, tj. iole čvrstog političkog bloka kojem bi SDA trebalo da se stavi na čelo u borbi za jedinstvenu, građansku državu, pošto kod Hrvata i Srba, kako kaže, „nema prodora građanskih stranaka“.

Kao i u nekim drugim prilikama, lider SDA izričito tvrdi da SDA, za razliku od SNDS i HDZ, nije nacionalna, već multietnička stranka, te da „ona nastoji na svoje liste stavljati Srbe i Hrvate, ali da glasačko tijelo često ne odgovori na način kako bi to stranka željela“.

Drugim rečima, mi ih (kao) pozivamo, ali oni neće da nam se pridruže. Neće, i gotovo!

Dakle, SDA bi intencionalno bila multietnička stranka. Faktički, ona to od samog nastanka nije, odnosno isto je onoliko multietnička koliko i rivalske srpske i hrvatske partije.

Problem, međutim, kako zapaža Izetbegović, nije samo u opiranju Srba i Hrvata da odgovore sirenskom zovu SDA-ovske multietničnosti , već nije lako ni sa deklarativno građanskim bošnjačkim strankama.

Izetbegović se gorko vajka da je, radi postizanja bilo kakvog dogovora sa SDP posle izbora 2018, bio prinuđen na viđanje sa njenim liderom Nerminom Nikšićem“ po nekim vikendicama, kao da se švaleramo politički“.

Ni od te političke švaleracije nije, međutim, bilo veće fajde i uspostavljanja znatnijeg uzajamnog poverenja unutar „onoga što se može nazvati neki“ probosanski ili prograđanski front. SDP, tako, optužuje SDA za licemerje i zakulisne radnje kojima je osujećen izbor Bogića Bogićevića za gradonačelnika Sarajeva, pa je ova „ljudska veličina“ i „simbol našeg identiteta i najbolje što možemo ponuditi u smislu ideala“ uvređeno odustao od kandidature.

Ako je taj bivši komunistički aparatčik, koji je izašao na glas isključivo zakivanjem jednog od poslednjih klinova u mrtvački kovčeg Jugoslavije, odista „najbolje što se može ponuditi u smislu ideala“, onda… No, to nije (premda u širem smislu i jeste) naša tema.

Pošto se, dakle, ništa pozitivno ne može očekivati sa srpske i hrvatske strane, gde „nema prodora građanskih stranaka“, pošto je unutrašnji probosanski i prograđanski front razjedinjen, odakle očekivati pomoć u „restituciji građanskog poretka“ nego od inostranih pokrovitelja.?

Hoće li se bar oni odazvati?

Pobeda Džoa Bajdena na predsedničkim izborima u Americi i oglašavanje promuklog hora dobro poznatih jastrebova iz devedesetih, ulilo je nadu i podiglo moral onih kojima je avijacija NATO saveza, logistička podrška i diplomatska kampanja velikih odlučujuće pomogla da nagoveštaje totalnog fijaska svoje politike prevedu bar u remi završnicu.

Ovoga puta nije realno očekivati da avioni polete iz Avijana i krstareće rakete sa brodova u Sredozemlju.

Hoće li se, i kako će se u sadašnjim prilikama odazvati stari tutori u Berlinu, Briselu i, pre svih, Vašingtonu?

Izetbegović je u oceni ponašanja međunarodnog faktora (to su, valjda, one „spoljne silnice“ iz naslova) iskren, realističan, pa i zabrinut. Svestan je promenljive konjunkture u svetskoj areni, kaže da ima i ovakvih i onakvih, više prevrtljivih, a manje doslednih prijatelja, pa, kao ilustraciju, navodi reči američkog izaslanika Metjua Palmera koji mu je, pored ostalog, rekao: „nemojte očekivati da će iza nekog brda da vam dojaše američka konjica, pa da riješi vaše probleme“.

Ovu više nego jasnu poruku, Izetbegović ipak utešno relativizuje: „Ne znam koliko je u pravu. Možda ni on ne zna na šta će biti spremna nova administracija“.

Premda niko, pa ni Palmer, ne može znati šta će se sve zbivati i kojim putem će se razvoj događaja kretati, ne bismo rekli da je baš preporučljivo suviše se oslanjati na nepouzdanost Palmerovih očekivanja.

U analitičkoj studiji „Srbija i Amerika u Bajdenovoj eri“, koju je izradio autorski tim iz Centra za društveni dijalog i regionalne inicijative, u odeljku „Svi Bajdenovi ljudi“, sažeti Palmerov portret je naslovljen „Vuk iz Vašingtona“, svakako i kao reminiscencija na njegov roman „Vuk iz Sarajeva“, ali verovatno ne samo zato.

U tekstu o Palmerovim svojstvima čitamo da je „malo ljudi u Vašingtonu koji tako dobro (kao on) poznaju naš region“, da je „jedan od činovnika koji će ponajviše uticati na kreiranje i sprovođenje američke politike u regionu“, kao i da „retko u javnim obraćanjima izlazi van okvira zvanične američke politike“.

Uzgred, Metju Palmer nema visoko mišljenje o bosanskohercegovačkoj političkoj eliti i smatra je neposobnom i nevoljnom da ispolji više inicijativnosti u zajedničkom nastojanju da se za BiH iznađe prihvatljivo komprimisno rešenje.

Ne verujemo da je to muzika za uši onih koji nisu spremni da prihvate bilo koju „istinu“, sem svoje, a to objektivno znači neprihvatanje složene bosanskohercegovačke realnosti.

O nespremnosti da prihvati tu složenu realnost dejtonske BiH i princip ravnopravne konstitutivnosti triju naroda koji je konstituišu, pa su samim tim njene konstituente ( da se malo poigramo variranjem Izetbegoviću drage terminologije!), rečito svedoči njegova izjava (21.03) koja je i privukla najviše pažnje, da je „Bosna i Hercegovina kao država znatno starija od Hrvata, Srba i Bošnjaka, kao današnjih naroda, pa je neprihvatljivo tražiti rešenja koja bi se temeljila isključivo na pravima tih kolektiviteta“.

Prema njegovom mišljenju, „unitarni i građanski model“ jedini je na kojem Bosna i Hercegovina kao država može da se temelji, pa je odbacio zahteve da se ona definiše kao složena zajednica koju čine tri konstitutivna naroda, na čemu insistira HDZ BiH.

Pred ovakvom „istoriografskom“ tvrdnjom ostaje se bez reči.

Da li se to Izetbegović šalio ili mu je opsesija unitarnom BiH do te mere suzila svest da iznosi ovakve apsurdne besmislice?

Naravno da je srednjovekovna bosanska država starija od Hrvata, Srba i Bošnjaka „kao današnjih naroda“, kad oni tada kao nacije uopšte nisu postojali! Ali, kako od te Bosne iz vremena“Kulina bana i dobrijeh dana“, od pre osam vekova, uspostaviti bilo kakav short cut državno-pravni kontinuitet sa dejtonskom BiH i izvesti zaključak o neminovnosti da se ona konstituiše po unitarnom i građanskom modelu?

Zar Izetbegović, kao savremen i realističan političar, i intelektualac, može uopšte prihvatiti neistoričnu i (zakasnelo) romantičarsku tezu o tome da su današnji Bošnjaci zaista u neprekinutom etničkom kontinuitetu potomci „dobrih Bošnjana“ iz perioda pre osmanskog osvajanja Bosne?

Evo šta je o proslavljanju 25. godišnjice „Povelje Kulina bana“ iz 1189. godine rezignirano napisao pokojni istoričar i veliki poznavalac srednjovekovne bosanske istorije Dubravko Lovrenović:

„Obično se obilježavanje Kulinove povelje svodi na obilježavanje državnosti BiH. Ako taj dokument promotrimo u tom kontekstu, vidjećemo da, nažalost, od te državnosti gotovo nema ništa, odnosno da je danas BiH razbaštinjena država, država bez unutrašnjeg i vanjskog konsenzusa, država koja je daleko od bilo kakvog smislenog procesa vlastite evropeizacije. BiH 20 i više godina ostaje jedina zemlja u Evropi i regionu bez ustava – naš ustav je tzv. Aneks 4 Dejtonskog sporazuma“.

Tako zbori istoričar, a političaru Izetbegoviću, zarobljenom u himeri unitarne, po mogućnosti muslimanske Bosne, kao da je glavna lektira i danas „Pjesma Bošnjaku“ Safvet-bega Bašagića iz 1891. godine, u kojoj ovaj zagovornik austrougarskog, Kalajevog projekta integralnog bosanstva poručuje:

„Znaš Bošnjače, nije davno bilo

Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta

Kad u našoj Bosni ponositoj

I junačkoj zemlji Hercegovoj

Od Trebinja to Brodskijeh vrata

Nije bilo Srba ni Hrvata

A danas se kroz svoje hire

Oba stranca ko u svome šire

Oba su nas gosta saletila

Da nam otmu najsvetije blago

Naše ime ponosno i drago.“

Izetbegović kao da bi hteo da za B(iH) uspostavi nekakvu „neobosnističku“ doktrinu „strategijske dubine“, čije su sastavnice istorijska i geografska dubina, a kakvu je za dugoročno neoosmanističko usmeravanje spoljne politike savremene Turske osmislio i teorijski zaokružio Ahmet Davutoglu. Ali, Osmansko carstvo je postojalo do dvadesetih godina prošlog veka, a Turska je velika i snažna država sa samo jednim konstitutivnim narodom i preko osamdeset miliona stanovnika. Dočim u Bosni i Hercegovini nije sačuvan čak ni original Povelje Kulina bana.

Zanošenje tlapnjama o relevantnosti davno minulih pojava za projektovanje praktičnih političkih rešenja današnjice i sutrašnjice ukazuje na to da je i dalje na snazi konstatacija Milorada Ekmečića iz već davnee 1974. godine, da je „srednjovekovni stećak pritisnuo um dela moderne bosanske inteligencije (i to eminentno političke inteligencije), i u hladu mramorova ona ponekad ne razabire gde je tolerantna granica racionalnog i političkog mita“.

Prenošenje bosanskog srednjovekovlja u horizont savremene politike ozbiljno je koliko i oduševljenje na „Kosovu“ novim grbom na dresovima fudbalske reprezentacije ove paradržave, na kome je uprošćeno prikazan tzv. „dardanski lavirint“, simbol drevnog naroda Dardanaca ili Dardana koji su živeli na prostoru rimske Gornje Mezije, a čiji bi Šaćiri, Džaka, Beriša i ostali albanski nogometaši bili, valjda, daleki potomci.

(Sve o Srpskoj)

KOMENTARI



4 komentara

  1. rade says:

    Tacno je da bosnjaci zele BiH samo za sebe,citavu i bez prisustva drugih naroda i religija.Plan im je bio da drugi narodi odu iz BiH u svoje kako oni kazu maticne drzave,Srbiju i Hrvatsku.Evropa i vatikan nikada nece dozvoliti da se formira jedna muslimanska drzava u evropi,i po njima je jedina mogucnost da se to sprijeci je da muslimani ne ostanu sami,sto znaci jedna cjelovita bosna.Upravo zato sto srbi nisu zeljeli da zive sa bosnjacoma,nego pored bosnjaka su i bombardovani i ocrnjeni.Dejtonski sporazum je bio samo prelazno rijesenje koje ce se vremenom uz pomoc visokih predstavnika pretvoriti u konacno rijesenje,unitarnu BiH.Stvari su se u svijetu zadnjih 20 godina toliko promijenile,ponovnim usponom Rusije,koja je stala na stranu Srbije.Kosovo je drugi i isto toliko veliki problem za evropu a pogotovo vatikan,jos jedna teritorija koja zeli postati muslimanska zemlja.Vatikan je iznajmio Nato da rijesi ovaj problem tako sto ce kosova oteti srbiji i pripojiti ga albaniji.Tako se nece stvoriti muslimanska teritorija,i u isto vrijeme nece biti evropske baze za mudzahedine koji su svakako bezbjedonosna prijetnja evropi.To je i jedini razlog zasto je kosovo oteto srbiji,nato da je htio unistiti srbiju pokusao bi oteti vojvodinu.Povratkom Rusije na medjunarodnu scenu oba vatikanska plana su propala.Ako se kosovo pripoji albaniji,republika srpska pravi referendum o otcjepljenju i opet nista nije rijeseno.Jedino rijesenje na koje Vucic uz pomoc Rusije ceka je otcjepljenje i pripajanje kosova albaniji,otcjepljenje republike srpske i pripajanje Srbiji,tako ce federacija BiH bosnjaka i hrvata u konfederaciju sa hrvatskom.To je jedino rijesenje.Pocetak ovog rijesenja je bio vasingtonski sporazum,koji je bio naprijed dogovoren izmedju Trampa i Vucica,Cilj je bio da se prebacivanjem ambasade tkz.kosova u Jerusalem prekine podrska islamskih zemalja pogotovo irana kosovu.U tome se i uspjelo.

  2. Kulak says:

    Zanimljivo je da su te balije kao i njihov čelnik taj tamo nekakvi bakir svesni činjenice da su oni niko i ništa i da sami ne mogu ništa.Još nisam čuo da je neki balija ili neki balijski čelnik rekao da oni sami nešto mogu i da će oni sami nešto da naprave.Uvek očekuju od nekog drugog da ih spasava.Kad balije snimaju filmove,onda glavne uloge tumače bosanske muslimanke koje govore engleski jezik.Uvlače se u stražnjicu onima koji ih ne šljive 1%,naprosto zato što su muslimani i strano telo na evropskom tlu.Balije su jednostavno glumci i UVLAKAČI,to im je sudbina.Jadni li su.

  3. Milutin says:

    Koji je treći konstitutivni narod u Bih. Hrvati, Srbi i (Srbi + Hrvati + ostali) muslimamske veroispovesti. Po tom načelu Bih obuhvata sve muslimane širom sveta jer Bošnjaci su religijska kategorija. I sam Muhamed je po tome bio Bošnjak u rasejanju. Srbi i Hrvati su u prevashodno narodi koji su primili hrišćansku veru. A u Bih ima ih mnogo koji su prešli u muslimansku veru. Ali Srbi i Hrvati su, kao i svi pre uzimanja hrišćanske vere bili pagani. Mnogobožci. Muslimamska vera, koja se rađa oko 700 godine posle Hrista, preuzela je mnoge hrišćane, posebno na bliskom istoku. Ali o Bošnjacima, u celoj poznatoj istoriji ni reči. Možda Izetbegović da svoje "istorijsko" viđenje ove problematike.

  4. Covid GEJts 2039 says:

    Bakir Analbegovic :-)))

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *