PATRIK BESON: Volim Srbe zato što je to narod koji sebe ne voli, a Kosovo je oduvek zemlja nesreće i drame

PATRIK BESON: Volim Srbe zato što je to narod koji sebe ne voli, a Kosovo je oduvek zemlja nesreće i drame

22 aprila 2013

Patrick-Besson01Knjiga „Najbolje od Patrika Besona 2“ promovisana je u subotu u Zepter Muzeju. Nova knjiga obuhvata dve priče „Puškinova smrt“ i „Brabanovi“. Pisac koji je potonjih decenija tokom jugoslovenskih ratova, bombardovanja ‘99. i medijske kampanje vođene protiv Srbije, pronalazio razloge i reči razumevanja i podrške za Srbiju, ponovo je u Beogradu, ovoga puta da promoviše knjigu, ali i da bi primio počast od predsednika Tomislava Nikolića. Iako je pre nekoliko godina prestao da piše knjige, i dalje je novinar francuskog L’Humanité. Za Danas govori o novoj knjizi i tome zašto je kada je većina evropskih intelektualaca podržavala antisrpsku kampanju, on bio protiv toga…

Verovatno da nije mogao da bude bolji dan da vas pitam šta mislite o budućnosti Kosova… (razgovor vođen 20. aprila)

– Nemam nikakvu ideju. To je oduvek bila zemlja ništavila, nesreće i drame. Teško mi je da izrazim bilo kakvu misao, a da ne povredim ničija osećanja… Dogodio se rat, lažni saveznici su proterali ljude i postavili neke druge… Kao kada su bilo kada u istoriji velike sile zavadile manje narode. Mogao bih o ovome do sutra da polemišem, ali ja čak nisam ni stručnjak za kosovske probleme.

Premijer Ivica Dačić naglasio je da Kosovo nije izgubljeno za Srbiju, ali da će od sada za njega morati da se bori drugim sredstvima. Ovo gotovo da podseća na Klauzevicevu doktrinu o nastavku diplomatije drugim sredstvima… Kakva bi to druga sredstva za Srbiju mogla da budu?

– Ne znam ni to. Vi ste Srbi, vi morate imati nekakvo mišljenje o tom pitanju. Ne znam šta je mislio, da li to ima neko dublje značenje, ili da li je baš mislio to što je rekao…

Bili ste među retkim francuskim i evropskim intelektualcima koji su podržavali Jugoslaviju, kasnije Srbiju… Zbog čega ste se zauzeli, ako ste naglasili da nemate posebne emocije prema zemlji i narodu?

– Iskreno, više se i ne sećam, toliko se toga izdešavalo. Ako bolje razmislim, bio sam uplašen da bi ljudi mogli biti poubijani, kao Jevreji nekada. Kada se toliko loše priča o nekom narodu, neko nekoga želi da ubije… Pitao sam se, zar nikoga nije briga ako narod bude istrebljen. Srbe volim jer oni ne vole sebe, nikad sa ponosom ne saopštavaju da su Srbi, uvek misle da su svi drugi bolji od njih. Kada takvom čoveku, koga niko ne voli i koji ne voli sebe, kažeš da ti je drag, on se uplaši. Misli da hoćeš da ga pokradeš, povrediš… A Srbija je jedna sasvim dobra zemlja, sa talentovanim ljudima. Osim očiglednih političkih, finansijskih i problema sa Kosovom, Srbi su zdrav narod, pun stvaralačke snage.

Kakav stav danas imaju francuski intelektualci?

– Prestali su da misle o tome. Imaju svoje probleme, zdravstvene, bračne, lošu kinematografiju, loše knjige, jeftinu umetnost… Ljudi humor doživljavaju kao uvredu, ne veruju nikome.

Smatrate li da novinarstvo može da promeni tok misli, javno mnjenje ili čak politiku..?

– Novinari su slabi ljudi jer nemaju para. Novine nisu njihove i moraju da se povinuju vlasnicima, onima koji imaju političku i novčanu moć. Oni su ugroženi i pozicija im je izuzetno delikatna, svuda. A tu nema hrabrosti, jer ako si hrabar novinar, nećeš dugo biti novinar. Ipak, to je svakodnevna bitka, kao što je bitka za posao, za hranu, studije, brak…

Hajde da pomenemo i knjigu zbog koje ste došli ponovo u Srbiju.

-To je velika knjiga od dve novele, „Puškinova smrt“ i „Brabanovi“. Prva govori o tridesetšestogodišnjem Puškinu koji je depresivan i umoran od svega, od bitke sa moćnicima, medijima, svojom ženom i njenim ljubavnikom. Genijalac koji ima dve sjajne, velike teme za priče, umoran da ih piše, prepušta ih Gogolju. Presedan u istoriji literature: jedan veliki um predaje ideje drugom. „Revizor“ i „Mrtve duše“ nisu Gogoljeve (mi danas ne znamo ni kako je čoveku bilo ime). Dakle, to je priča o neverovatnom daru jednog čoveka drugom.

Priča o Brabanovima… Kada sam se oženio drugom ženom, njena porodica me se plašila jer sam pisac i to agresivan u svom radu. Zato sam napisao priču o najgorem čoveku koga možete zamisliti koji uzima mladu i nevinu devojku za ženu. Kada porodica uda kćer, uvek se plaše zeta jer je to čovek koji je uzeo i odveo njihovo dete. Čovek koji uzme mladu ženu je uvek pomalo „devil“. Napisao sam ovu priču da se, videvši ovog čoveka, nijedna porodica mlade žene više ne plaši zeta…

Ostajete li pri odluci da više ne pišete knjige?

– Da. Dugo pišem i dosta mi je. I mojim čitaocima, nabokani su i ne trebam im više.

Šta vam znači odlikovanje srpskog predsednika?

– Zahvalan sam. To je priznanje za nešto što sam radio iskreno, od srca. Mada, prestao sam odavno da brinem o tome, šta neko o čemu misli…

(Aleksandar Malušev – Danas)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *