Pazi, ide Maras

Pazi, ide Maras

24 oktobra 2014

DAVOR KRILEPiše: Davor Krile

Kažu kako su države u prošlosti znale organizirati velike javne radove, meliorirati desetke četvornih kilometara močvara, navodnjavati stotine kilometara pustinje… Države su nekad pokretale new dealove, gradile desetke tisuća kilometara željezničkih pruga, te podizale radničke gradove u prašumskim brlozima (tamo gdje su se još preksinoć kotile medvjedice, precizirao bi Krleža).

Države su nekad znale investirati u svemirske programe, slati ljude da lete na Mjesec, te graditi u desetak godina respektabilne industrije od nepismenih čobana i seljaka. U takvo što mladog čovjeka u ne tako mladoj hrvatskoj državi danas je sve teže uvjeriti. Naša ljubljena domovina, jedina koju imamo, sve češće je puki sinonim za paralizu, nefunkcionalnost i nemoć.

Vagon u tuđoj kompoziciji

Motor čija je snaga kroz stoljeća impresionirala mase i tjerala ih da na svaki njegov mig reagiraju sa strahopoštovanjem baš u našem slučaju kao da je izgubio zamah i kompresiju. Lako bi bilo da samostalni rad njegovih klipova i ventila, besprijekorni šum karika i zujanje njegovih radilica nismo sanjali još od sedmoga stoljeća, ne htijući biti puki vagon u tuđoj kompoziciji.

Čini se da ključni problem nije samo u dotoku goriva i kroničnim teškoćama s permanentnom vožnjom na rezervi: povjerenje u njega sad primarno potkopavaju akutne sumnje putnika u vozačke sposobnosti aktualnih šofera.

Sve veći broj građana opravdano vjeruje u to da oni ne znaju ni čemu služe autoceste što smo ih teškom mukom sagradili, a kamoli da se velike odluke nikad ne ostavljaju za zadnju godinu proćerdanog mandata. Najnoviji slučaj s pokušajima ministra poduzetništva da pokrene investicije eksproprijacijom zaboravljenih bankovnih računa građana posebna je i antologijska priča, dostojna udžbenika suvremene političke tipologije.

Tri je pune godine ministar Gordan Maras smišljao gdje će naći novce za formiranje fondova za poticanje poduzetništva i ni u jednom mu trenutku – dok su se gasile tisuće radnih mjesta u malim obrtima i tvrtkama – nije palo na pamet da ih priskrbi otpuštanjima stranačkih uhljeba, odricanjima od nabave luksuznih službenih limuzina, rezanjima vlastitih ili troškova svojih koalicijskih kolega što su se udobno ugnijezdili u pamuku proračunskoga deficita. Nakon trogodišnjeg intenzivnog razmišljanja, do našega profesora Baltazara nekako je doprla vijest o tome kako su Irska i Australija svojedobno posisale lovu s mrtvih bankovnih računa i predizborna lampica naglo je zasvijetlila.

Cifra od 800 milijuna kuna za kojima nitko neće plakati mogla bi mu kratkoročno priskrbiti titulu ekonomskoga genija aktualne administracije, a i visok rejting na budućoj stranačkoj listi te – akobogda – još jedan dužnosnički mandat.

Ova revolucionarna zamisao za gospodarski spas nacije prirodno se grana u još nekoliko srodnih pravaca: kad se posuše zaboravljeni bankovni računi, ministar poduzetništva može prijeći na javne fontane. Kad se pokupi sitniš iz fontana, još uvijek preostaju zaboravljene dječje kasice s puno žutih novčića. Ponestane li dječjih kasica, tu su brojne kapelice uz ceste u koje naši pobožni ljudi, usprkos neimaštini, još uvijek znaju ubaciti pokoju kunu.

Nema toga zakutka koji državni dužnosnik neće prevrnuti u potrazi za infuzijom koja bi mu omogućila privremeni spas, a ministar poduzetništva – po resornoj definiciji – najpoduzetniji je među njima. Da je bio upola od toga poduzetan u svojoj temeljnoj misiji, već bismo na svakom kantunu imali po obiteljsku firmu ili zanatsku radnju.

Kritičari su Marasovu perverznu ideju sasjekli u prvome redu iz ideološkog kuta koji ovdje nije krucijalno važan. Korespondira li državna zapljena neaktivnih bankovnih računa građana s komunizmom, nacionalizacijom i revolucionarnim pravom posve je irelevatno ako je već na prvi pogled jasno kako je posrijedi drakonski slučaj kokošarenja i spuštanja ministarskog posla na nivo ovisničkog sakupljanja tuđih opušaka.

Za takvim nečim u situaciji kakva je naša mogu posegnuti samo politički pubertetlije, ljudi operirani od svake vizije i svake ideje što s resorom kojim se, na nesreću, bave.

Ima li razlike

Čovjek lako pogubi kriterije u ovoj oštroj konkurenciji, u svoj toj masi sivih apartčika koji godinama loše glume da su netko, no valja se radi vlastita samopoštovanja prisjetiti kako su ne tako davno ljudi na njihovim mjestima pomicali galaksije, preskakali epohe i ubrzavali evoluciju, a da ni njihovih statusnih simbola ni zvonkih titula nisu imali. Imali su gotovo samo srce i svijest o tuđim potrebama, kao i o generacijama koje dolaze.

U malo čemu se slažem s bilo kakvim, pa tako i ekonomskim radikalima. Njihove doktrine obično su mi hladnije i beživotnije od Antartike, ali nedavni prijedlog za hitno ukidanje Ministarstva poduzetništva ne mogu ne poduprijeti.

Nakon što je tri godine protokolarnog prenemaganja i ugodnog života pokušao opravdati idejom da se mrtvo poduzetništvo pokuša oživiti mrtvim bankovnim računima, mislim da ministar i te kako zaslužuje mrtvo ministarstvo. Što se poduzetnika tiče, mona tko primijeti razliku.

(Slobodna Dalmacija)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *