Писац, кажи нешто смешно

Pisac, kaži nešto smešno

21 juna 2018

Kralj Milan je svojevremeno imao ministra železnice koji se plašio da uđe u voz.

U današnjoj Srbiji, znamo, vozovi idu sporije nego u tadašnjoj Kraljevini Srbiji, ali smo zato strašno kulturni jer su se vladajuće oligarhije u poslednje dve decenije pobrinule da srpske kulturne institucije (i one na državnom nivou i one na lokalu) budu pune kompetentnih kadrova i eksperata za kulturu čija je najvažnija kvalifikacija – članstvo u stranci na vlasti.

Dok talentovani pijanisti odlaze iz zemlje, dok mladi slikari tetoviraju navijače i bildere, dok pisci i pesnici drežde po birou za zapošljavanje, o našoj kulturi, usled njihovog opravdanog odsustva, brine armija partijskih kadrovika.

I neki od njih, kako je to svojevremeno primetio Nikolaj Timčenko, baš kao i onaj Obrenovićev nesrećni ministar, gaje ozbiljan i opravdan strah od kulture. Toliko da se prosto boje da uđu u neku od kulturnih institucija, neki čak i otvoreno preziru kulturu i umetnike. Što ih, svakako, ne sprečava da u kulturnim institucijama rade i kreiraju kulturnu sliku jednog grada ili čak cele države.

Kako to funkcioniše u praksi?

Vrlo jednostavno. Partija dobije izbore. Partija podeli izborni „plen“ sa koalicionim partnerima. Partija dobije kao deo „kolača“ nekoliko kulturnih institucija koje nisu ni fil, ni šlag, svakako nisu jagode na vrhu. One su, gledano iz partokratske perspektive, onaj zagoreli patišpanj na dnu koji niko ne voli. Ali avaj, neko mora i u kulturne institucije. Nije se valjda džaba krečilo? Kada se zaslužni članovi uhlebe po važnijim društvenim institucijama, opštinskim telima, ministarstvima, upravnim odborima, itd… Onaj preostali deo zaslužnog članstva ide u kulturne institucije.

Nisi bio dovoljno vredan da te zaposle u vodovodu? Nema problema. Bićeš umetnički direktor pozorišta. Izgurali te iz kombinacije za šefa u elektrodistribuciji? Ništa ne brini. Eno upražnjenog mesta u biblioteci. Šta? Ne voliš knjige? Poslednju si pročitao u prvom razredu srednje? Pa šta? Direktor koga smo tamo postavili je poslednju pročitao u prvom razredu osnovne.

Kadrovici se prvo mršte, bune, pokušavaju da izvrdaju ali kasnije legnu na rudu. Jer, davno je rekao Bora Čorba, tu je „socijalno, zdravstveno i redovna plata“. Koga je briga da li istu primaš dok ne radiš ništa u Domu kulture ili dok krivinariš u Galeriji savremene umetnosti?

Dobro, dese se tu i komične situacije, čisto da se razbije monotonija. Na primer kada uglednom slikaru ekspresionisti „eksperti“ iz galerije obese slike naopako. Ili kada zamenik gradonačelnika ne zna koji je muzički festival otvorio. Ili kada većnik razgovara sa piscem, dobitnikom nagrade i oslovljava ga imenom drugog pisca koji je već deset godina mrtav. Ili, recimo, kada u Nišu, na dodeli nagrade „Ramonda Serbika“ živom klasiku srpske književnosti Dragoslavu Mihailoviću sponzor koktela posle dodele bude niški vodovod koji je donirao tri ajncera sa čašama punim česmovače.

Partijski kadrovi u kulturi generalno mogu da se podele na dve vrste. Na one koji sede, ćute i gledaju svoja posla, čekajući da prođe predugih osam sati na „poslu“ i na „entuzijaste“. „Entuzijasta“, to vam je partijski kadrovik koji o kulturi nema pojma, misli da je Crnjanski kapiten makedonske fudbalske reprezentacije, da je Mocart bio čuveni bečki poslastičar, a da je Vagner novo pojačanje Herte iz Berlina. Ali, uprkos tome, čovek se upinje da doprinese kulturi svog grada i svoje zemlje, ne zna, ali eto – „voli“. I pošto čovek „voli“ pozorište, film, književnost, u prosvetljenju nastalom ničim izazvanim imenovanjem na neku od silnih funkcija u kulturnim institucijama, on, logično, oseća potrebu da kulturi svog grada i svoje zemlje doprinese. Taj doprinos je, pogađate, u skladu sa time kako gospodin kadrovik doživljava kulturu i „kulturne radnike“ što je ponekad eufemizam za umetnika. Vodi u kafanu uglednog pesnika i između jagnjetine u mleku i kolenice u kupusu pita ga: „A je l’ stvarno da ste vi u mladosti bili alkoholičar? Čuo sam da su svi pesnici alkosi.“ U razgovoru sa slikarom sa internacionalnom karijerom oštroumno zapaža: „Pa vi ste sad svetski moler!“ i „Moglo je ovde malo manje crvene.“ Mnogo voli da se slika sa glumcima. Dovede celu porodicu. Sestriću objašnjava: „To je onaj brka što je u ‘Otpisanima’ igrao ustašu“.

A šta rade umetnici kada se susretnu sa pripadnicima ove neuništive endemske vrste? Pa ništa. Možete da slušate ta silna praznoslovlja, smeškate se i klimate glavom. Možete da se napijete, pa da vam bude svejedno šta sve to čovek lupeta. A možete da uđete i u polemiku sa gospodinom kulturnjakom. Ja sam pokušao to u par navrata i uvek sam se na kraju osećao kao Bora Todorović kome u „Vrućem vetru“ vispreni vlasotinački konobar kaže:

„Mani tej kerefeke… uzmi kilo ‘plemenku’ i sifon sodu“.

I tako… dani prolaze, idu godine… Neke od njih, s vremena na vreme, budu proglašene za „godine kulture“, neki od srpskih gradova se tu i tamo kandiduju za prestonicu kulture pa se posle kadrovici iščuđuju kako su prošli jedna Sevilja i Maribor, a nije Leskovac?

Dakle, sasvim je izvesno da imamo politiku u kulturi i da nam na tom polju odlično ide.

Kada ćemo imati, za promenu, kao mnoge normalne zemlje, kulturnu politiku?

E, to je pitanje od milion dolara.

(Dejan Stojiljković / Novosti)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *