Pisma meni

Pisma meni

16 oktobra 2014

VedranaRudanPiše: Vedrana Rudan

Svaki dan dobivam pisma. Moji dragi čitatelji spominju mi mamu, pokojnu, manje oca. Neki od vas sigurni su da sam ustašica, drugi mi ne mogu oprostiti moje napaljeno četništvo i još misle da mrzim pedere. Za treće sam “carica”, “kraljica”, “Tito”, “babuskara”, “stara babuskara”, mrziteljica svega što je hrvatsko, židovsko, ljubiteljica Srba, trebalo bi me jebati…

Ovo da bi me trebalo jebati do mene stiže tri puta dnevno. Zašto bilo tko misli da je jebanje jednako kažnjavanje? Ili misle da je jebanje jednako usrećivanje, ubijanje frustracije? Neki su sigurni da mi fali dobar kurac. Što je “dobar kurac”? Očito, čitaju me mladi. Samo su mladi opsjednuti kurcem. Meni taj komadić mesa ili komad mesine, ne znači mnogo. Otkrila sam vam se do kraja. Vjerujte mi, da imam “dobar kurac” stavila bih ga na Njuškalo a onda za dobivenu lovu kupila nizak tlak.

Zašto pišem? Želim provocirati, želim da me se čuje, čita, da budem “bitna”. Jesam li bolesna? Koliko je pametno u šezdeset i petoj, za koji dan, uz jutarnju kavu čitati pizdarije koje su odgovor na pizdarije koje si sama napisala? A znate što me u trbuh gađa? Kad pročitam komentare turbo pametnih ljudi. Osjećam nelagodu kad naletim na tekst čitatelja ili čitateljice koji u meni izaziva strahopoštovanje. Ovo nije lažna skromnost, svaki put pomislim, koji kurac ti radiš na mojoj stranici? Ne mislim da sam jako bolesna, bolesna sam onako i onoliko koliko i oni koji mi pišu. Uglavnom i oni, to jest vi, i ja smo turbo nadrkana bića.

Zašto smo ludi? Zato jer smo gubitnici. GUBITNICI. Naše glasanje preko fejsa je krik nemoćnih koji imaju dojam da njihovo vrištanje dopire do ušiju moćnih. Jebe se moćnima i za mene i za vas. Živimo u bešćutnom vremenu, u ludoj državi u kojoj novine pišu, jučer sam na to naletjela, da je bivši ministar Kalmeta i trenutni gradonačelnik Zadra mafijaš. Neviđeni kriminalac. Pa ipak, baš mu se ništa dogoditi neće. A meni je Privredna banka Zagreb u nedjelju u 07.05′ ujutro poslala poruku. “Podsjećamo Vas da imate dospjelo nepodmireno dugovanje prema PBZ d.d. s osnove kredita. Molimo da svoju obvezu podmirite što prije. Vaša PBZ d.d.”

Jebote! Koji ton? Otišla sam na banku, popizdili su jer sam im dvanaest dana dugovala 500 kuna. Da nisam danas uplatila ovršili bi me i jebali tjednima. A Kalmeta? Tko će njega ovršiti, njemu oteti ukradeno, njemu pisati prostače poruke bez “poštovani” i “hvala” na kraju? Meni pisanje daje osjećaj moći a vaša slanja mene u kurac daju vama osjećaj moći. Na dobitku ste i vi i ja.

Zašto sam napisala tekst koji nisam namjeravala? Zato jer sam na fejsu objavila pismo koje mi je poslao jedan od mojih čitatelja. Ostavila sam na vas dojam, u pravu ste, da sam preosjetljiva pisačica koju baš svaki kurac može izbaciti iz ravnoteže. Da li je baš tako? Kako koji dan. Vrlo često sama sebi idem na živce, u svojoj glavi slažem pisma koja bih slala babi poput mene da ja nisam ta baba.

Napisala bih joj da sere zato jer joj vrijeme ističe i ne kuži da u svojim godinama ne bi trebala mlatiti po tipkovnici nego… Ta druga ja koja bi pisala meni ne zna na što bih ja morala trošiti svoje posljednje dane. U tome je zajeb. Ja sam dvije ja koje jedna drugoj svakoga dana jebu mater, lude jedna i druga. Ja Druga volim, obožavam mlatiti po tipkovnici. Opaka sam ovisnica. A kad je tako onda bih morala otmjenošću dame na pragu sedamdesete dostojanstveno popušiti sve kurce koje mi neki od vas nude i pičiti dalje, još jača, još ambicioznija, još gluplja.

Ako ste skužili što je ovim tekstom pisac htio reći, svaka vam čast.

(Blog Vedrane Rudan)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *