ПИСМО ИЗ ПРОВИНЦИЈЕ новим-старим демонима Сарајева

PISMO IZ PROVINCIJE novim-starim demonima Sarajeva

22 aprila 2018

Piše: Dževad Galijašević

U svijesti većine zapadnjaka istorija Bosne i Hercegovine i etno-religijskih odnosa u njoj, u najboljem slučaju, predstavlja samo gomilu neodređenih pojmova, beskorisnih saznanja i propagandistički kreiranih floskula i parola, oblikovanih u ratu za potrebe obavještajnog, vojnog i ekonomskog pohoda razvijenih zapadnih zemalja na Balkan, od američke, britanske, njemačke i francuske štampe i njihovih elektronskih medija. U zapadnoj javnosti taj pohod je pravdan potrebom nastavka obračuna sa „Crvenom imperijom SSSR“, Rusijom i komunizmom inspirisanom diktaturom u Srbiji, naročito.

Savremene ideološke predstave o „ruskoj prjetnji“ i navodno aktivnoj ulozi srpskog naroda u njoj, postale su, za zapadne vlade i medije, zgodan način da se identifikuju različite politike i grupe kao destruktivne a da se, istovremeno, ekstremistički režim u Sarajevu amnestira unapred od fundamentalizma i podrške terorističkim grupama.

Ta zapadna, anglo-amerikanizirana propaganda kao „fundamentalizam“, podmetnula je puku predstavu koju izaziva slika gomile dok uzvikuje „Smrt Americi!“, prikrivajući scene pucnjave po njihovoj ambasadi u Sarajevu, razne atentate, ubistva policajaca, vojnika, nevinih ljudi, poniženih žena i slike radikalnih vehabija koji hrle u džihad.

Zahvaljujući tom pristupu velikih zapadnih sila, jačanje islama u sarajevskoj politici postajalo je otvorenije, agresivnije, primitivnije, čak, i dugoročno značajnije, nego što to propagandne predstave i slogani iz zapadnih medija otkrivaju vlastitoj javnosti.

Kako su sarajevske vlasti sve snažnije promovisale i koristile islam tako je i primjena islama uticala loše na dinamiku i razvoj zemlje te ukupne međuetničke politike u njoj.

Zašto je Zapad sve to pogrešno interpretirao: zašto je razvijao politiku koja ojačava mržnju, održava i razvija opšte muslimanske stereotipe o islamofobiji i antiislamskom neokolonijalizmu; zašto je izgrađivao alibi i opravdanje za stalno negiranje i skrivanje radikalizma i ekstremizma te tako doprinosio procesu otuđenja muslimana BiH od etničke braće: očito iz posebnih geopolitičkih potreba i sebičnih ekonomskih interesa.

Ali zašto su nekadašnji glavni grad, centar kulture i demokratije u BiH, Sarajevo i istaknute Sarajlije, slijedili taj kurs i put, pokazujući nesposobnost suočavanja sa problemima, povinujući se vremenu i politici mnogih bivših komunista podstaknutih osrednjim i krvoločnim ideologijama, prkosno i agresivno demonstrirali da ne znaju i ne žele se stidjeti samih sebe takvih kakvi su danas i sjetiti se svoje veličine nekad.

Da ih i ne dotiče činjenica da su u tom gradu svi nesretni, da već odavno ne vole nikoga drugačijeg, čak ni istog ili sličnog; da su zaboravili stvarati bilo šta vrjedno a da se zbog onoga što čine svim narodima i ljudima u zemlji ne osjećaju nimalo krivim.

To kvazi-intelektualno središte demagogije, ekonomske moći, sudbine i emocija Bošnjaka, mirno je posmatralo kako mnoge slabiće među pripadnicima drugih naroda u njegovo ime dovlače stranci i njihovi predstavnici, u sramotnu, javnu ispovjedaonicu najgoru od svih, u kojoj „samo“ trebaju, u ime cijelog svog naroda, prihvatiti potpunu krivicu za sve što se dešavalo u ratu i poslije njega – čak i za ono što će se tek desiti.

Egzemplari te svijesti i stanja duha nisu samo političari. Ima tu i nesuđenih muzičara, koji se poput Bakira Hadžiomerovića s vremena na vijeme probude da bi radili ono što nikada nisu znali raditi a što uništava društvene osnove na kojima je konstituisana i postoji zemlja Bosna i Hercegovina. Govorim o onom Bakiru, što je punih pet godina zloupotrebljavao Federalnu televiziju za rušenje međunacionalnih odnosa brutalnim napadima na Republiku Srpsku zbog izgrađenih puteva, bolnica, škola…napadajući i srpsko-hrvatsko političko vođstvo u BiH – posebno Milorada Dodika i Dragana Čovića.

Vrijedni hroničari jedne trule propagandne matrice otkriće lažne optužbe i „zlatnog i Zlatkovog“ političkog kopilana pretočene u definiciju barem stotinjak krivičnih djela od kojih nikada, nijedno nije potvrđeno u bilo kom procesu, niti dokazano. Na opšte čuđenje, ovaj „elektronski pajac“, smiješno jadni komunista kao Avazov kolumnista u gomili bedastoće, koju je nazvao imenom himne Srbije „Bože pravde“, demonstrira proročansku moć i viziju novih akcija, sankcija, izolacija i udara po Republici Srpskoj.

Nekako tako, u proteklom ratu kome je poprilično kumovao, Alija Izetbegović je poručivao svome narodu da izdrži „još samo malo“, da će „NATO udariti“, da će iz Irana izmorenim vojnicima Armije R BiH doći taj famozni top „Sultan“ i da Turska „samo što nije napala Srbiju, Republiku Srpsku, Crnu Goru, Rusiju… ma i Bjelorusiju.

Ovih dana u istom tonu, raspisali su se sarajevski kvazi-intelektualci, moralni dronjci i propali političari, sa samo jednim ciljem: da dokažu kako Republika Srpska odbrojava svoje posljednje sate i da Njemačka, Evropska Unija i Amerika – „samo što nisu tu“.

Bošnjačke, tačnije, mržnjom otrovane sarajevske političke elite, tzv. nacionalne i one druge – njihove stranke, su zadnjih godina demonstrirale potpuno iste bratske politike: oni radikalno islamizirani, baš kao pijani i slavni, vječiti pomagači špijunsko-udbaških struktura – zagrljeni na istom poslu izgradnje karikaturalne seljačke države u kojoj bi baš oni, bahati, imbecilni i agresivni, garantovali ravnopravnost svim građanima.

Za tu odvratnu političku gamad i lezileboviće, Srbi i Hrvati uopšte nisu građani, oni su svi, baš svi, nacionalisti (a nacionalisti ne mogu biti građani), te zato ne žele da govore o njima niti o objektivnoj društvenoj situaciji koja je dovela do njihove etničke homogenizacije i pune saradnje i to oko ljudski skromne ideje nacionalne samobitnosti i određenog stepena autonomije u javnim poslovima.

Kada cjelokupnu situaciju na tako sraman način monopolizira jedna umišljena „čaršijska sila“ (sedma ili sedamdeset-sedma, svejedno je) i kada se svi skupa suočimo s tako fantastičnom kondenzacijom svih funkcija u turobnoj političkoj mašineriji jednoumlja, nije li etno-nacionalni transfer snaga jedini mogući put?

Upravo taj sistem stalnog pritiska na društvo pod krinkom pozicije specifičnog patriotizma koji se bori protiv secesionizma i destrukcije zemlje, godinama je građen u Sarajevu, stvarajući objektivne uslove za tu nenasilnu „ideološku odmazdu“, u vidu opravdanih zahtijeva za poštovanjem kolektivnih etničkih i pojedinačnih ljudskih prava i da se konačno, izvadi ta kvrgava, pljačkaška, čaršijska ruka iz džepova Hrvata i Srba, ali i Bošnjaka sa periferije. Jasno je da su svi narodi i građani eksploatisani od tog Sarajeva i da je priča o nacionalizmu onih drugih obična ideološka magla, naučena po lopovskim kuloarima i podrumima zapada; u raznim rupama i na mjestima gdje su se skrivali od strahota proteklog rata koji su spremni dočekali.

Držeći sve karte u svojim rukama, otimajući ono tuđe, od zemlje otuđeno Sarajevo je prisililo druge narode da pođu ozbiljnije raditi na promijeni pravila igre i da političkoj tvrdokornosti suprotstave političku tvrdokornost; da na očigledno kršenje kolektivnih prava odgovore zajednički, te da na ideološko i političko nasilje odgovore adekvatno.

Ako to definišemo kao odgovor političkim terorom protiv stvarnog globalnog terora, postaće jasnije zašto iza svega toga više ne stoji ni bilo kakva ideologija niti politika.

Od pamtivjeka, javnom sarajevskom scenom stupaju mnogi politički magarci i sluge svakog političkog sistema: „od Kulina bana i dobrijeh dana“ do Osmanske Turske, Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije pa onda endehazije i silnih ustašluka –nestašluka, „handžar divizije“, do Tita i Alije. Uvijek je čaršijski sluga bio samo sluga.

Nauka je to davno prepoznala i definisala u formi sociološke dijagnoze: kada su neke zajednice dugo vremena izložene eksploataciji to kod njih stvara želju za osvetom, koja ma koliko psihotična, pogrešna i glupa bila, je razumljiva. Kako bismo shvatili šta je zapravo uzrok te psihoze koja frustrirane zajednice gura u ekstremizam i navodi da požele „ubijati, ubijati, ubijati“, dovoljno je samo pažljivo posmatrati takve zajednice.

Kao što u radikalnome islamizmu postoje propovjednici mržnje, tako i u ovim našim, Dejtonskim demokratijama postoje propovjednici sramote, osobito među tom lažnom elitom čiji kvazi bosanski prozelitizam nije ništa manji od onog kod vehabija koji jure prema Siriji kao svom cilju i propasti. Ako se vjeruje našem iskustvu u suočavanju sa ovim društvenim patologijama, vidljivo je kako vojnici i stratezi ovih procesa, baš kao i islamisti, ne prihvataju razgovor o žrtvama ove politike; još manje da je tu neko nevin; posebno oni organizovani, ne-zatupljeni etniciteti koji tiraniju ne prihvataju kao „Božje određenje“, koji nisu uplašeni tim odnosom snaga što vijekovima gradi bahatost i laž.

Tako izgleda pravo terorisanje i bez ubijanja ali kada zatreba: biće i ubijanja! Zar ne?

U načelu, svaki teror pa i onaj politički je uvijek: namjeran, svjestan, organizovan, proračunat, smišljeno proveden. Svakako da povremeno postoje one rjetke istorijske i političke situacije u kojima teror djeluje, ako možemo reći sam po sebi, jednostavno koristeći postojeće mehanizme ili zbog ukupnih odnosa snaga, a da pritom nitko, nijedan subjekt procesa, baš nitko toga nije svjestan niti se smatra odgovornim. Međutim, sve situacije strukturalne društvene ili nacionalne tiranije dovode uvijek do terora koji nikada nije prirodan (što znači da je organizovan, institucionalizovan) i od koga zavise mnogi, najneobičniji, fenomeni posljednjih godina i decenija na Balkanu.

Ali kako se desilo to agresivno fuzijsko stapanje krajnje, ateističke ljevice i vjerskog radikalizma u Sarajevu, teško je naći odgovor ako se zanemari uloga islama i Irana u prvim danima devedesetih, kada je Alija Izetbegović direktno iz zatvora, strojevim korakom, osluškivao zov istorije, tražeči sukob sa Homeinijevim imenom na usnama.

Za potrebe te matrice, iranski filozof Darijus Šajegan je 1982. „pedantno“ objasnio sljedbenicima Alije Izetbegovića takvo jedinstvo istorijskog razuma i izvanvremenske objave, “ideologizaciju tradicije”, to preklapanje dva nesaglasna poretka, u učenju šiitskog mislioca 20. vjeka Ali Šarijatija, koji marksističke kategorije „nalazi“ u jednom proročkom ciklusu, što ga je uvjerilo u nužnost zalaganja za sekularizaciju islama*.

Inače o takvoj lažnoj islamističkoj ljevici su posebno promišljali čaršijski boemi i trockisti poput Durakovića i Lagumdžije, zaključujući kako je „Muhamedova vjera“, mada reakcionarna, u našim društvima faktor preokreta a ne pasivnosti te su propovijedali „razumnu infiltraciju“, taktičke i privremene saveze s vjerom po nekim pitanjima. Lažni Integristi, prerušeni u patriote i prijatelje tolerancije, praktikuju tu dvoličnost i ljevicom se služe kako bi promovisali svoje pione ispod krinke prividno progresivne retorike. Dvostruka prevara unutar Bošnjaka: dvije struje misli stvaraju privremene saveze u borbi protiv zajedničkog neprijatelja: Srba-Hrvata-Demokratije.

Nije teško predvidjeti tko će koga zgaziti u trenutku kada se ostvare zacrtani ciljevi. Tvrdokorna ljevica koja odbija svaki kompromis s buržoaskim društvom za koje nijedna riječ nije dovoljno oštra, tako se postojano dodvorava totalitarnoj teokratiji a to možda čini manje iz oportunizma a više zbog stvarnih afiniteta, ali ni to nije dobro.

Oni koji nikada nisu prežalili komunizam ponovo nam ukazuju na činjenicu da njihova istinska strast nije sloboda, nego ropstvo u ime nove ideologije „vječne pravde“.

Naravno, da znane i neznane, namrgođene i prepotentne „sarajlijice“ nisu nekakvi vjernici već trgovci ekstremnom ideološkom maglom čiji štićenici ratuju po gudurama Avganistana, pjesku Sirije, Iraka, Libije i koji su, malo-malo trčali i do Egipta dok nisu dobili Sisijevu šut-kartu a bradata simpatija, „Muslimanski brat“ Mursi bio im uhapšen.

Uz pardone; taj osebujni kritički, politički i kvazi-žurnalistički stil vrijeđanja i bjesnog laveža koji bi trebao predstavljati poslovično poznatu „sarajevsku duhovitost“; taj primitivni lažljivi patriotizam i to smrdljivo novinarstvo raznih opskurnih likova poput Bakira Hadžiomerovića, Senada Avdića i Ezhera Beganovića, udruženih esdepejaca, esdeaša, aktivne islamske omladine: ŠTA JE POSTIGAO KAO STIL I KAO METOD? Šta je ostvario vrijedno pomena kroz političku djelatnost Stranke demokratske akcije podržane pisanjem takvih nestručnih, nadrndanih likova i njihovih umrlih ili minornih medija a što bi Bošnjaci i muslimani u BiH trebali pamtiti i biti im zahvalni na tome?

NIŠTA DOBRO!!! BAŠ NIŠTA VRIJEDNO POMENA I POHVALA!!!

Bakir Hadžiomerović, urednik na Federalnoj televiziji političkog magazina „60 minuta“, koji više ne postoji, kao kandidat za člana Predsjedništva BiH u ime SDP-a BiH osvojio je više od sto pedeset glasova i bio na nekom sto sedamdeset petom mjestu; jadan kao politički mu sabrat Nebojša Vukanović.

Senad Avdić, nekada glavni urednik sarajevskog „heftičnjaka“ Slobodna Bosna“, koga više nema, vodi neki mali portal kakvih je milion u ovoj zemlji.

Njihovi prijatelji, današnja idejna braća iz časopisa SAFF: Ezher Beganović i Abdulsamed Bušatlić nisu se mijenjali ali svejedno su ostali radikalni i nebitni.

Sve je njihovo davno propalo: kada oni govore i pišu o građanskoj državi, Dodiku i Čoviću, na zapadu umiru od smijeha, jer shvataju da preživjeli komunistički talog iz prošlih vemena, ovaj put iz lažnih medija kao nekad iza bukve, galame i uvjeravaju Bakira I., da vrjedi čekati da među nas dođe Njemačka i napravi za njih novu državu. Merkelova nema pametnijeg posla kod kuće, samo što nije došla među nas i konačno preuzela od Erdogana famozni vjerski i politički testament- emanet Alije Izetbegovića. I da se svi skupa, slobodno napiju kao pravi čaršijski, sekularni muslimani i evropejci.

(SveoSrpskoj)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *