Pitanja za milionera

Pitanja za milionera

6 јула 2013

zeljko-cvijanovic-vPiše: Željko Cvijanović

Naš osećaj za političku pristojnost morao bi da bude istinski skandalizovan porukom Pedija Ešdauna, najoholijeg ovdašnjeg primerka kolonijanog oficira. Ali, jednako tome, naš osećaj za političku realnost morao bi da bude zahvalan jednom od najneinteligentijih primeraka kolonijanog oficira Pediju Ešdaunu.

Zašto?

Ovaj Britanac s titulom – nekad visoki predstavnik u Sarajevu, tip koji je žario i palio scenom bosanskog protektorata, do grla uvučen u domorodačku korupciju – godinama pošto je izašao iz tog poseda bogatiji za neutvrđen iznos na računu i utvrđenu kuću na jednom od hercegovačkih jezera, opisao je stanje u Bosni „očajnim“. Ali nije ostao na tome, nego je pozvao tamošnje narode da izađu na ulice i obračunaju se sa svojom vlašću. E sad, na stranu što svet tamo o svojim političarima misli mnogo gore nego Ešdaun, tek taj svet ih je birao, istina u rđavoj ponudi, ali birao. I, ako zatreba, taj svet može i da ih razjuri, ali neće biti da je na Ešdaunu da ih poziva na uličnu revoluciju.

Praktičan razlog za to sadržan je u pitanju u ime koje budućnosti ih Ešdaun poziva na ulicu, utoliko pre što tamošnji političari, kakvi god da su, ipak će, za razliku od Pedija – da obrnem onaj čuveni Čerčilov cinizam – živeti tamo. Uostalom zar Ešdaunova ponuda budućnosti nije sasvim očigledna već po prostom nabrajanju mesta koja su tom budućnošću počašćena pošto su on i njegovi pozvali narod na ulicu – od Beograda, preko Kijeva i Tbilisija, do Kaira, Tripolija i Damaska, pa opet Kaira… Neko od tih sa ulice je danas srećniji živeći u budućnosti u koju mu je Ešdaun pokazao prstom?

Naravno, nije ovo prilika da se razmatra bilans „obojenih“ revolucija koje su u svetu podignute na poziv kolonijalnih oficira. Reč je o nečem drugom. Ako pitate svet iz ovdašnje opozicije, posebno one nacionalne, šta bi radili sa zlatnom ribicom, malo ko bi od njih mogao da se seti više od jedne želje – da podigne narod. Naravno, taj narod, koji bi većina nas da podigne, a koji se iz nekog svog razloga ne podiže, doveo je u blogosferi, pa i u delu nacionalne elite, do cele eksplozije besa protiv tog istog naroda, koji se opredelio za „pečenje jareće“, koji je neodgovoran prema svojoj budućnosti i potpuno beslovesan jer ne prepoznaje plemeniti genij onog dela opozicije koji misli da je dovoljno podići narod a dalje će sve ići po svom. Otuda se sve češće taj narod, trpeljiv preko svake mere, opisuje najgorim rečima i otuda se širokim korakom ulazi u jedan novi krug samoprezira, koji se samo u predznaku razlikuje od zloćudnog samoprezira Druge Srbije.

(U vezi s tim valja imati na umu tri stvari. Prvo, čast izuzecima, ali, da se narod podigao svaki put kad je za poslednjih deset godina bio pozivan na to, jamačno da ga do sada ne bi preteklo ni za seme. Drugo, isti taj narod u svojoj istoriji mnogo više puta je pogrešio kad je ustajao, a nije trebao, nego što je bilo obratno, pa je iz tog poloma nešto i naučio. I, treće, i sam sam već dovoljno star da sam toliko puta video opozicionare i vlastodršce koji su, ponekad čak čista srca, verovali kako će biti sve u redu samo da pronađu ključ za podizanje naroda. Za njih je redovno nastajao nerešiv problem tek kad bi im zlatna ribica uslišila želju.)

Rečju, kad god vidite neki narod na ulici, kad vam zaigra srce i poželite da se pridružite, setite se Pedija Ešdauna, možda je baš njegov kažiprst tu negde. Ili bar odgovorite sebi na jednostavno pitanje kome je danas lakše da podigne narod u Srbiji: Koštunici ili Ešdaunu; Bošku Obradoviću ili Ivici Dačiću; Blicu ili Novom Standardu?

IZDAJA PREČICA 

Naravno, nije ovde reč o tome kako je otpor besmislen niti je namera ovog teksta da ogadi svaki otpor. Reč je o tome da je na opozicionoj sceni, u blogosferi posebno, previše predloga koji podrazumevaju revoluciju, dok se oni koji predlažu čvrst i metodičan pasivni otpor uglavnom odbacuju sa prezirom; da se politički problem Srbije svodi na pitanje vlasti, a on je mnogo više od toga (što, naravno, ne znači da je vlast dobra); da je broj poziva na akciju, posebno onih u kojima se drugi pozivaju na akciju, obrnuto proporcionalan broju izloženih ozbiljnih koncepata, koji se, opet najčešće proglašavaju praznim mudrijanjem. Rečju, valjda je to takvo vreme kad su ovladale ideje koje pretpostavljaju prečice bilo kakvoj ideji o napredovanju korak po korak. Pritom, prečice ne samo da, po definiciji, nisu dobre nego su redovno mnogo plodnije tle za Ešdauna i kolonijalne oficire, nego za delovanje istinskog virusa slobode.

Sve ovo važno je imati na umu ako pokušamo da sagledamo šta nas čeka u narednim mesecima, jednom periodu neodređenog trajanja na kraju koga će reč imati narod. Naime, Srbija, ni vladajuća a većinom ni opoziciona, u ovom momentu ni u jednoj oblasti ne barata rešenjima (ekonomija, međunarodna pozicija, kultura, Kosovo…). Na raspolaganju im je ostalo tek nešto neiscrpenih polurešenja, koja odlažu kraj i ukupnu poziciju čine gorom (zaduživanje, vrlo ograničene investicije, mediji, borba protiv kriminala…). Rešenja ne postoje zato što nisu moguća u ovoj konstelaciji prioriteta. Najjednostavnije rečeno, nije moguće nastaviti put prema EU i biti slepo poslušan pred apetitima zapadnih sila, sa jedne strane, a podizati državne institucije i rešavati ekonomiju, s druge. Jednostavno, jedno drugo isključuje, što temeljno dovodi u pitanje mnogo toga od danas aktuelnog razumevanja realpolitike.

Ako rešenja ne postoje, ona ne postoje pre svega za državu i građane. A to znači da će se aktuelna politika pre ili kasnije suočiti sa zahtevima građana, koje neće moći da reši. Ona, naravno, ne može da ih reši ni danas, ali, birajući između srednjoročnog problema (građani) i trenutnog (stranci), ona bira ovaj drugi, bez ozbiljnog plana, instinktivno. Kao što bi svako od nas – kada bi se našao u situaciji da dolazi neko da mu skine glavu sutra i gde dolazi neko ko će to isto za godinu dana – koliko god ovaj drugi bio ozbiljniji i moćniji, današnji dan proveo razmišljajući o opasnosti koja dolazi brže.

Šta to znači? Znači da će narod imati svoju krupnu ulogu, ali ne pre finala događaja, započetih 2008. godine a intenziviranih skorašnjim odricanjem od Kosova. Mi, međutim, danas ne znamo koje će taj narod, kad izađe na ulicu, izvikivati parole: „Vratite nam Kosovo!“, ili „Dajte nam hleba!“, ili čak „Hoću odmah u EU!“ I više od toga, mi ne znamo hoće li na čelu naroda biti kažiprst Pedija Ešdauna, makar preobučenog u Džoa Bageristu, ili neko od onih zaraženih istinskim virusom slobode.

U vlasti sve to znaju veoma dobro. Kako je to već u prirodi ljudi koji vladaju, oni će nastaviti sa polurešenjima, odlagati slom i čekati čudo. Svesni da rešenja nema, oni neće biti međusobno ni homogeni ni solidarni, makar zbog toga što svako od njih veruje da krivicu za ono što dolazi može da prebaci na nekog drugog. U tome neće pomoći ni američka direktiva da zaborave izbore, da se međusobno što bolje slažu i da završavaju sa primenom Briselskog sporazuma. (Još jedna nerešiva stvar: sporazum je nemoguće do kraja provesti na terenu, što ne znači da se u pokušaju da se provede neće dogoditi razna nepočinstva.) U tom odnosu, kao politički najveštiji i najuceneniji, Ivica Dačić biće faktor stabilizacije. Naravno, jedne vrlo rđave stabilizacije. Ta stabilizacija vremenom će celu vlast vući na dno, gde za kratko vreme narod neće praviti razliku između njega, Dinkića i Vučića. Vučić će biti faktor destabilizacije. Koliko god ne može da se direktno suprotstavi strancima, on će sve vreme nastojati da pokaže da je vlada sa omrznutim Dinkićem i kompromitovanim Dačićem, nemoguća, i mogu samo da zamislim na šta će sve biti spreman da bi to dokazao i razdvojio svoju sudbinu od njihove.

VREME JE ZA ALTERNATIVE 

Naravno, ni Vučić nema rešenja, njegova prednost u odnosu na prethodnu dvojicu je u tome što ima manje prošlosti, manje kilometraže od njih, i srazmerno tome njegove manevarske mogućnosti su veće. Sve dok Vučić ubeđuje građane da se razlikuje od Dačića i Dinkića, on dobrom delu njih neće izgledati kao da nema rešenja (naravno, to ne može predugo da traje). Ako homogenizuje vladu, neće proći nekoliko meseci, i on će biti stopljen sa ovom dvojicom, niko više neće praviti razliku. Naravno, ako ih se oslobodi, odmah potom pokazaće se da ni sam rešenja nema, ukoliko ne napravi takav politički zaokret kakav u ovom momentu nije verovatan.Elem, sukob u vladi, prvo što će se u Srbiji dogoditi mimo volje Amerikanaca od 2008. godine, neće rešiti ništa u Srbiji, ali će biti dobar za nju jer će ubrzati procese. Niko ne treba da sumnja u to da će i akteri tog sukoba, ko manje ko više, pokušavati da podignu narod. Pokušavaće istovremeno i Pedi Ešdaun, kada proceni da su stvari potrošene i da su antagonizmi između vlade i naroda toliko porasli da ona više ne može da obavlja poslove ua Imperiju.

Pitanje od milion dolara za nacionalnu opoziciju glasi: kako podići narod pre nego što im ga podigne neko drugi? Pitanje od dva miliona za sve nas ostale: kako ćemo razlikovati jedno od drugog?

Da li je to ideja okupljanja opozicije? Nije jer prosto mehaničko okupljanje, o kome se najčešće govori, jeste okupljanje slabosti, a ne snage. Uostalom, neka ta opozicija, pre nego što počne da kritikuje vlast i ostale iz opozicije, odgovori na nekoliko jednostavnih pitanja? Jesu li sami pokušali da se okruže najboljima ili najposlušnijima? Da li, kada kažu „naš čovek“, pomisle na nekog ko im je blizak ili na nekog koga poštuju? Da li iko sa vrha tih stranaka može da kaže za nekog od svojih: on je u svemu bolji i pametniji od mene, i baš zato mi treba. Ili kažu: on je tu sa mnom zato što me ne ugrožava?

Nije dakle u krizi samo srpska vlast, već cela scena. Ona danas, do jednog, nema odgovor na stvari koje dolaze. Oni koji su manje neomiljeni od ostalih, i u vlasti i u opoziciji, to su samo zbog toga što nisu imali dovoljno vremena da to postanu. Ali to nije adut koji može da im obeća bilo šta.

Kao što kritika vlasti više nije adut koji obećava bilo šta. Kao što to nije ni priča da ne treba ići u EU. Naravno da ne treba, nego gde treba i kako? Naravno da treba napustiti neoliberalni ekonomski model, ali zašto svako u opoziciji misli da bi, kada to kaže, svi trebali da se zaljube u njega. Ili u onoga ko kaže da ne treba dati Kosovo. Znamo da ne treba, ali kako treba igrati na Kosovu, nismo mnogo slušali. Ili onog ko kaže da se treba okrenuti Rusiji valja već poslati u kafanu da se tamo okreće Rusiji, a ozbiljni ljudi bi morali da kažu kako i zašto.

Da zaključim, na redu je pravljenje alternativa: ozbiljnih, realističnih, što je moguće detalnijih. Tu parole ne pomažu, kao što ne pomaže pozivanje na politčku volju tipa – strancima treba reći „ne“. Čestitam, ali čemu treba reći „da“. Samo stvarna alternativa i njeno strpljivo stvaranje korak po korak, će pomoći da razlikujemo kada nas bude dizao neko od naših i kada nas bude dizao Ešdaun. Jer, ako je ne bude imao, i taj naš će, kao i svaki čovek bez rešenja, postati Ešdaun.

Postojanje alternativa, za koje nije sposobna ogromna većina stranaka, na kraju će biti okidač jednog velikog političkog čistilišta u Srbiji, koje za par godina neće ostaviti na sceni mnogo današnjih aktera. Onaj ko bude imao istinsku alternativu, njemu mediji neće ni trebati, taj će izaći iz kocke i sam pronaći svoj put. Sve ostalo napraviće od nas samo ogorčene mrzitelje sopstvenog naroda, koga tako rado optužujemo za glupost, a da mu suštinski već godinama sopstvenim kreiranjem alternativa nismo pružili priliku da stvarno izmeri svoj kolektivni IQ.

Ako se s ovim ne slažete, onda mi pokažite prstom onoga ko je poslednjih godina ponudio istinski ozbiljnu i jaku alternativu, pa je niko nije prepoznao. Ali i, pre nego što počnete da kritikujete sve oko sebe, zapitajte se jeste li je predložili vi, ne računajući, naravno, ono što ste predložili da treba da uradi neko drugi.

(Standard.rs)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u