Policajci, evo vam limuzine, vozite nas – slučaj Sisak

Policajci, evo vam limuzine, vozite nas – slučaj Sisak

7 aprila 2014

DAVOR KRILEPiše: Davor Krile

U Vladi su, izgleda, napokon shvatili da državni dužnosnik put do Remetinca nekako najbrže prevali u skupom audiju na račun državnoga proračuna, čak i ako ovaj stoji mirno parkiran u garaži.

Upalila se nekom geniju u Banskim dvorima lampica u glavi baš u noći kad su sisačku županicu Marinu Lovrić Merzel – umjesto audijem A6 od 440 tisuća kuna s automatskim mjenjačem i sedam brzina, najmanje 10 zvučnika i presudnim međuoosovinskim razmakom od 2900 mm – u Zagreb u tri ujutro vozili prestižnom “maricom” policijskog USKOK-a s tapecirungom od crnog skaja i zrakom zgusnutim od tjelesnih isparenja koje pod stresom luče ljudske i dužnosničke žlijezde.

Za procjenu da će ih u momentu kad država ostaje i bez zadnje crkavice za novozaposlene onih 1580 novih državnih limuzina sve skupa nekim sličnim putem odvesti u vražju mater, nije, doduše, trebala neka naročita pronicljivost.

Kao u onoj narodnoj – “Nije kome je namijenjeno nego kome je suđeno” – završili su tako i novi ministarski audiji, ti nesretni detonatori građanskoga gnjeva, u rukama djelatnika MUP-a koji će u njima sutra presretati divlje vozače po autocestama.

Na simboličNoj razini slučaja “Lovrić Merzel” stvar se, božemiprosti, doima i kao dužnosnička poruka hrvatskim policajcima: Evo vam naše skupe kočije, ionako će nas prije ili poslije dovesti k vama!

Oboljeli od bahatitisa

Iza svega, međutim, stoji puno kompleksnija marketinška akrobatika: u zamjenu za 11 audija, jedanaest ministara dobilo je rabljene policijske škode i kaznu da iz svojih budžeta financiraju lizing novonabavljenih automobila kao da su im svakodnevno na raspolaganju.

Porezni obveznici su, pak, zadržali krunsku čast da sve to skupa iz svojih sve praznijih džepova bez ikakva popusta i dalje plaćaju.

Neki sumnjičavci još uvijek nisu u stanju sagledati opću korist iz činjenice da je s 11 novih ministarskih automobila napravljena rečena pedagoško-moralna preraspodjela.

Riječ je, uglavnom, o kroničnim oblicima skepticizma, anarhizma i antidomoljublja koje insinuira da se s 11 dužnosničkih prometala izvodi jeftina pokazna vježba kako bi javnost zaboravila da ih je o trošku građana prije nekog vremena zapravo nabavljeno čak 1580.

Naravno da skupi auto na račun sve siromašnijih i obespravljenijih građana nije najveći mogući grijeh, ali je simptom veoma zarazne bolesti među političarima – bahatitisa – koja više nego sigurno vodi u puno ozbiljnije organske poremećaje.

Odlukom da s 11 ministarskih automobila izvede pseudosocijalni manevar, umjesto da se svih novonabavljenih automobila u krajnje neprikladnom trenutku hitno riješi, premijer je rječito posvjedočio da je i te kako svjestan svih negativnih implikacija današnje dužnosničke rastrošnosti, ali i da mu istodobno nije nimalo stalo da te greške trajno i suštinski otkloni.

Poznato je da ni u drugim slučajevima baš ne voli da mu se nameće ičija, a ponajmanje građanska volja: jednaki škorpionski stav prema očekivanjima javnosti demonstrirao je i u stranački kompromitirajućim aferama “Lovrić Merzel” i Sabo.

Očito je riječ o čovjeku koji ne uči ni na tuđim ni na svojim greškama, a još je manje u stanju plagirati neke efektne primjere pravodobnog i politički senzbilnog ispunjenja biračkih očekivanja.

To su njemu uglavnom sve primjeri jeftinoga populizma za kojim pravi politički plemići nikad ne posežu.

A u trenutku dok Zoran Milanović s 11 novih ministarskih automobila smišlja nemušte piarovske trikove, njegov prekojadranski kolega, novi talijanski premijer Matteo Renzi doslovce rasprodaje glavninu tamošnjega državnoga voznoga parka.

Talijanski primjer

Riječ je o – koje li koincidencije – nešto više od 1500 državnih vozila kojima je taman oglašena javna aukcija preko e-Baya.

Već prvoga dana prodajnoga ciklusa zaprimljene su stotine ponuda za BMW-e, alfe, lancie, pa čak i nekoliko maseratija i jaguara u kojima su se donedavno ljuljuškale bogomdane zadnjice talijanskih političkih usudbenika, duboko uvjerenih da je država tu primarno kako bi udovoljila njihovim delikatnim potrebama.

Renzi je, međutim, i prije nego što je postao premijer jasno uglavio standarde ponašanja nove talijanske administracije: „Zašto bi državni činovnik trebao imati službeni automobil? On na posao treba ići pješice. Luksuzna službena vozila simbol su rastrošnosti i u krizi stvaraju lošu sliku o vladi, a tome se mora stati nakraj.“

Kad čovjek u riječima i postupcima novoga talijanskoga premijera stane tražiti nekakvu analogiju s našom situacijom, nameću mu se dva moguća zaključka.

Prvi je da je Italija u puno gorim ekonomskim problemima od Hrvatske i da ćemo im ubrzo morati početi prikupljati humanitarnu pomoć.

Drugi je, pak, krajnje fantastičan i posve nespojiv s realnošću: ispada zapravo da našemu premijeru uopće nije stalo do vlastite vlade, jer se ni jednom učinkovitom mjerom uopće ne trudi popraviti njezinu sve lošiju sliku.

(Slobodna Dalmacija – Split)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *