Politička upotreba homofobije

Politička upotreba homofobije

8 septembra 2013

Dimitrije-Vojnov01Piše: Dimitrije Vojnov

Na inicijativu Magnusa Hiršfelda, 1898. godine pokrenuta je peticija u kojoj je traženo ukidanje zloglasnog Člana 175 kojim je kriminalizovana homoseksualnost. Osnovni cilj ove inicijative bio je da se prekine sa kriminalizacijom homoseksualnosti koja je dovodila do još drastičnijih krivičnih dela. Kako predlog nije naišao na podršku, jedan od Hiršfeldovih saboraca, Adolf Brand, pokrenuo je akciju razotkrivanja homoseksualaca među homofobnim zakonodavcima. Time je želeo da pokaže da je homofobija dvosekli mač.

Slična stvar desila se nedavno u Srbiji. U jeku potpisivanja Briselskog sporazuma, razotkrivene su raskalašne homoseksualne afere vladike Vasilija Kačavende. To je neumitno dovelo i do reakcije Srpske pravoslavne crkve. Međutim, nezavisno od intimnog karaktera Kačavendinog slučaja, cela Crkva je javno osramoćena, i njena društvena pozicija je oslabljena do tačke da je od anatemisanja Briselskog sporazuma došla do toga da ga toleriše, pa u određenom smislu i prihvata kao nužno zlo.

Priča o Kačavendi je bila zanimljiva i zbog toga što je mehanizam homofobije bio vrlo sličan na obe strane. Kao što homofobi sa ekstremne desnice izjavljuju da možda mogu da podnesu ideju Parade ali anticipiraju da bi to otvorilo mogućnost za održavanje pedofilskih skupova, tako je i Kačavendi, uprkos tome što je snimljen kako radi nešto nevaljalo ali sasvim legalno, u medijima koji simpatišu Briselski sporazum, ubrzo natuknuto da je možda i pedofil, ali ta priča osim nekih šturih detalja do kraja nije istražena.
Pitanje je da li bi u tolerantnijem društvu Crkva lakše mogla da brani svoj stav o Briselskom sporazumu, ali u svakom slučaju sada je homofobna atmosfera dobrodošla njenim protivnicima. Naravno, Crkva ne treba da interveniše u pogledu svog kanonskog odnosa prema homoseksualnosti, ali moglo bi se reći da je zažalila zbog oštrih reči pojedinih velikodostojnika koje su na neki način podsticale veliki otpor održavanju Parade. U krajnjoj liniji, Sinod je mnogo blaže kaznio Kačavendu zbog homoseksualnosti nego što je propovedao za učesnike Parade.

S druge strane, formalno gledano, seksualna orijentacija vladike Kačavende je zapravo potpuno nevažna stvar za svakoga, osim upravo za ljude unutar Crkve, i da je atmosfera u javnosti bila drugačija, njegov slučaj bi bio sveden na unutarcrkveni problem. Samim tim, pošto je njegova homoseksualnost objektivno nevažna stvar, valjda je jasno koliko je i opšta homofobija jedna bespotrebna pojava koja upravo čini da se važne stvari gurnu u drugi plan.

Međutim, nije homofobija prisutna samo u Srbiji. Slučaj Bredlija Meninga, američkog vojnika koji je odao tajne Vikiliksu, primer je kako se i u Americi aktivira homofobija, odnosno transfobija, i kako je njegova konfuzija oko identiteta iskorišćena kako bi se dokazalo da je on u stvari bolestan i da je zato „izdao zemlju“. Pokušaj da se političko neslaganje poistoveti sa duševnom bolešću postojao je u Sovjetskom savezu u kome je, posle boljševičkog ukidanja Krivičnog zakona, ne samo uveden zloglasni Član 121 kojim je kriminalizovana homoseksualnost, već je često korišćen za progon političkih protivnika. Međutim, u Staljinovo vreme postojale su i duševne bolnice u koje su zatvarani politički protivnici pošto se smatralo da samo neko kome nije dobro može da bude protiv takvog sistema. Nešto slično se desilo i Bredliju Meningu kome je izrečena drakonska kazna, a ta vest je ispraćena farsičnim napisima o tome kako želi da promeni pol i postane Čelzi. Konačno, i sam Džulijan Asanž je u bekstvu zbog navodnih seksualnih prekršaja u Švedskoj.

Naravno, i sami LGBT aktivisti su krivi što su svoje akcije neraskidivo povezali sa zapadnim finansijerima. S druge strane, okrenuli su građane protiv sebe često bahatim javnim nastupima. Paradigmatično je da se na LGBT populaciju udarilo upravo onda kada se nije moglo udariti na prave protivnike. Kao što Rusi nisu raspoloženi da podmetnu leđa ne bi li sačuvali režim Bašara Asada, ili kao što naši ekstremni desničari nisu ništa učinili da spreče šetanje Džozefa Bajdena i Hilari Klinton po Beogradu, ali su pokušali sve da spreče Paradu, ventil su našli u obračunu sa nekim na koga smeju da udare.

Čini se da će homofobija baš zato i opstati jer se iza nje krije zapravo glavni ideološki sukob za koji niko još uvek nije spreman. Otud će upravo ona muževnija i hrabrija strana prva i odustati od homofobije i izneti ono što je zaista muči. Kada se to desi, homofobija će ostati ekskluzivan fenomen koji zanima uzak krug istinskih posvećenika.

(Novine novosadske)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *