Поруке избора

Poruke izbora

14 marta 2018

Piše: Čedomir Antić

Novine bliske vladajućoj SNS i Aleksandru Vučiću donele su u ponedeljakčudnovate naslove: „Vučić rasturio Đilasa“, „Veliki poraz opozicije“… Čudno, ja sam nekako mislio da se predsednik Republike Srbije Aleksandar A. Vučić na ovim izborima nije kandidovao i za gradonačelnika. Meni je naravno jasno da SNS nema umnije, važnije i neizbežnije glave do Vučićeve, bez njega nema beogradskog Hiltona (kao što ga još uvek i nema, jer su u njemu gostovali samo izbori) nema ni metroa kojim se vozi Aja Jung, nema kula na Savi, kojima je svaku ploču proslavio zajedno sa radnicima i kamermanima, a navodno napukle temelje zalio suzama, za svaki slučaj… Ali, režimska lista, iako je u sebi krila i Malog i Vesića, nekako nije bila stranačka – tu smo bili nekako svi mi koji „volimo Beograd“, a sa nama i naš predsednik države koji nije tek neki provincijalni, partijaš koji se dokopao državne funkcije. Ali, šta znaju tamo neki -Ević ili drug iz osnovne škole… Predsednik ne uređuje novine, niti utiče na medije, posebno ne one kojima je zadovoljan, ali se iz skromnosti ne izjašnjava.

Ovi izbori nisu iznenađenje. Režim je imao veliku prednost, zasnovanu na sistematskoj zloupotrebi vlasti i njenih resursa ekonomskih i medijskih. Od 2000. nije bilo izbornog porocesa sa više zloupotreba i uz veće pritiske. Vladajuća kolaicija ima podršku iz inostranstva i to od onih koji su Srbiji oteli Kosovo i Metohiju i sada očekuju da ona to i sama prihvati i javno prizna. U takvim uslovima čudno je da vladajuća koalicija nije dobila znatno više glasova i da izlaznost nije bila niža. Upravo te dve činjenice i objašnjavaju nervozu u vladajućem režimu. Iako su pobedili i sami mogu da formiraju vladu, čini im se, možda i neopravdano, da je plima popularnosti prošla i da polako počinje vreme oseke. Posle šest godina izvesno je da naprednjačka vlada nije donela ništa osim stabilne vlade i kontinuiteta promena, mada sporijeg ritma. Stabilnost jedne autoritarne, podnošljivo nesposobne i korumpirane vlade obično se zasniva ili na snazi policije ili na nemoći opozicije. Resurs metastazirane opozicije je na ovim izborima opasno ugrožen. Dežurne dvorske stranke – SRS i LDP doživele su krah. LDP verovatno za sva vremena. DS i DSS ponosni blizanci srpske demokratije pali su ispod cenzusa – prvi na nivo iz vremena kada je 1990. neumorni Kosta Čavoški tek održao prvi govor i pozvao svoje poštovaoce da glasaju za njega, a drugi se od stranke-sekte pretvorio u kombi-stranku. Bizarna koalicijaDosta je bilo i Dveri ostala je daleko ispod cenzusa. Lišene ideologije, relativizujući odnos prema vlastima tako što su uveravali građane da je njihov opstanak važniji od smene režima izgubili su izbore. Mnogi među njima, verovatno i zauvek.

Na političkoj sceni ostala je SNS, preobučena u humaniste koji vole Beograd i vide metro gde je livada. Ostao je SPS, istina na izbornom minimumu koji je prevazišao samo kada je Milošević pozvao da se glasa za Šešelja. U opoziciji ostala je koalicija okupljena oko bivšeg demokratskog gradonačelnika Đilasa. Reč je o koaliciji čiji su nosioci Narodna stranka Vuka Jeremića i PSG Saše Jankovića. Ostao je i ugledni sprotista, nekadašnji demokrata i predsednik GO Novi Beograd, Aleksandar Šapić.

Pred vlašću je sada da promeni trend opadanja. Verovatno na nekim skorim izborima održanim u uslovima nekog marketinškog čuda. Na opoziciji je da se ujedini oko jednog bloka – svakako onog koji oličavaju Jeremić, Janković, Đilas i Šapić. Ko uspe, taj će u budućnosti i pobediti.

(Napredni klub)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *