Potemkinovo selo

Potemkinovo selo

26 maja 2014

Tihana_TomicicPiše: Tihana Tomičić

Još jedna loša vijest za Rijeku, opet i opet: Uprava Ine u rujnu će ugasiti proizvodnju u Rafineriji nafte Rijeka, na neodređeni rok, a kapaciteti u Urinju koristit će se za skladištenje uvezenih derivata – opcija je o kojoj se najozbiljnije razmišlja u upravi nacionalne naftne kompanije, a što je za naš list jučer potvrđeno.

Svaka tona prerađene nafte u Rafineriji nafte Rijeka Ini navodno trenutno donosi gubitke, barem tako tvrde u Upravi Ine pod kontrolom mađarskog MOL-a, i zbog toga se i razmišlja o privremenoj obustavi proizvodnje. To, kako tvrde, ipak neće odmah izravno ugroziti opstanak rafinerije već će se sudbina ipak raspetljavati tek u rujnu, donošenjem odluke o tome hoće li se krenuti u drugu fazu modernizacije ili ne. Ako ne, Urinj odlazi u povijest. U prijevodu, posao u Ini ionako već gubi 50-ak radnika, a od jeseni možda i svi, osim onih koji će ostati »skladištari« nafte za druge na Urinju, ako i oni.

Ovo je nažalost samo još jedna tragična riječka priča u domino efektu rušenja riječke industrije, riječkih radnih mjesta, riječkog imidža i riječke budućnosti. Divno je i krasno što su u top pet Vladinih ključnih strateških investicijskih projekata izglasanih ovih dana čak četiri riječka, gledano u širem smislu: i LNG terminal, i Zagrebačka obala, i Zračna luka Lošinj i Plomin C, kao također važan regionalni projekt. Riječka regija time se potvrdila kao zaista ključno prometno-energetsko čvorište – i plin, i proizvodnja energije, i lučki i zračni promet, sve je prošlo, sve su izlobirali ovdašnji SDP i HNS, svaka čast. Nova Zagrebačka obala trebala bi, kažu, u budućnosti na novom kontejnerskom terminalu u riječkoj Luci, u okviru projekta obnove riječkog prometnog pravca – Rijeka Gateway, zaposliti i do 1.500 ljudi, a Rijeku vratiti na stazu stare lučke slave. Milanovićeva Vlada dala je jasnu podršku Rijeci i regiji, to je neupitno. No, što dotad?

Na stranu čak i to što novi kontejnerski terminal zapravo znači zapošljavanje niže obrazovanih radnika, dok će u Ini posao gubiti inženjeri i bar SSS tehničari, pravo je pitanje – što dotad? Govorimo o relativno dalekoj budućnosti, o barem nekoliko godina, a u tom međuvremenu tek ćemo vidjeti kako će proći i 3. maj, ili barem neki njegovi dijelovi, hoće li Urinj uopće opstati i što će biti s dijelom drugih velikih tvrtki koje su u Rijeci još pod udarom krize. Hoće li do nove Zagrebačke obale, koju već čekamo od 2003. godine, usput govoreći, i Urinj – kao i Rafinerija Mlaka, kao i stara lučka skladišta, kao Torpedo, kao Vodovodna, kao Ružićeva… -postati samo industrijska baština?

Naprosto je krasno da se Rijeka baš sa svojom industrijskom baštinom, koju je prije nekoliko dana hvalio i socijaldemokratski europarlamentarac Hannes Swoboda, kad su ga ponosno u staru šećeranu i Benčić odveli gradski oci, natječe za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine. Sreća je to, jer dotad bi i dobar dio danas još »naseljenih« područja moglo postati samo praznom industrijskom baštinom, pa će Grad imati čime konkurirati za nove eksponate i instalacije u prostoru. Jest da će za svoje vlastite građane postati Potemkinovo selo, ali važno je da je istinsko mjesto kulture i – povijesti. Jer, sadašnjost joj loše stoji.

Cinizam na stranu, ovdašnja lokalna vlast trebala bi u svojoj Vladi – SDP-ovoj i HNS-ovoj – ozbiljnije izlobirati projekte i firme koje su još aktivne, koje postoje, koje danas zapošljavaju žive ljude, one ljude koji danas već nemaju plaću ili je sutra ujutro neće imati. Vlada ne smije dopustiti zatvaranje Urinja, jednako kao što nije smjela dozvoliti niti da propadnu Dioki i Dina, i svi ostali… – bilo što što je vrijedno i ekonomski još uvijek održivo. Neodgovorni vlasnici uz nedovoljno zainteresiranu državnu vlast, te lokalne čelnike koji misle da je njihov posao samo ono što striktno piše u zakonu, a ne i lobiranje, pregovaranje, telefoniranje, kucanje, pa i moljenje za novac, investicije i partnere, pretvorili su već Rijeku u polumrtav grad.

Teško da Riječani više vjeruju u priče o onome što će se tek događati 2017. ili 2020. godine. Oni svoj život žive sada, a žive ga loše. I ne osjećaju da imaju ičiju zaštitu.

(Novi list – Rijeka)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *