POTRESNA SUDBINA: Primorana da čisti iako je inženjer

POTRESNA SUDBINA: Primorana da čisti iako je inženjer

17 januara 2014

BanjalucankaPrinuđena sam da zarađujem čisteći kuće i kancelarije, iako sam završila Građevinski fakultet, naučila više jezika te stekla brojne priznate sertifikate i diplome, kao i informatičke vještine. Bude dana kada ne znam šta ću jesti. Sve što želim jeste da pronađem posao.

Započela je tako svoju potresnu ispovijst „Nezavisnim“ Jelena Mišlić (31) iz Banjaluke, inženjer građevinarstva i kćerka poginulog borca.

Nije ovu skromnu djevojku još od rane mladosti život mazio, ali je uspjela da stekne fakultetsku diplomu te nauči engleski i njemački jezik, a kako kaže, može da se posluži i španskim i turskim. Samostalno je savladala i znanje iz brojnih programa na računaru.

„Zbog rata, 1991. godine zajedno s porodicom napustila sam Daruvar. Nakon što smo bili u jednom izbjegličkom kampu, zamijenili smo imovinu u Hrvatskoj i doselili se u Banjaluku. Informaciju da je moj otac nestao u akciji ‘Bljesak’ dobili smo 1995, a sedam godina kasnije smo saznali da su pronađeni njegovi posmrtni ostaci u masovnoj grobnici“, prisjeća se ona.

Jedini izlaz iz situacije u kojoj su se tada našli Jelana, njena majka te šest godina mlađi brat bilo je školovanje. I pored teške situacije, kaže, završila je osnovnu, pa srednju geodetsku školu, a potom i fakultet, te položila stručni ispit.

„Trnovit put prošla sam u tuđim pocijepanim patikama i iznošenoj garderobi. Izučavala sam sve što mi je palo u šake, nadajući se sigurnoj budućnosti. Obišla sam mnoge međunarodne kongrese građevinarstva, upoznala se s radom vodećih evropskih kompanija, dobila priznate sertifikate i diplome. Priznate, ali ne u mojoj zemlji“, požalila nam se ona.

Najveća joj je želja da se zaposli u struci, što nije uspjela, iako je pokucala na mnoga vrata i najčešće dobijala odgovor „vidjećemo“.

„Nema gdje nisam tražila posao. Uđem, na primjer, u firmu i dočeka me sekretarica koja lakira nokte i ne pogleda me čestito, već mi kaže samo: ‘Ostavite papire na pult, javićemo ako šta bude.’ Ko zna, ti papiri su možda završili u korpi za otpatke“, priča Jelena svoje noćne more.

Uspjela je, dodaje, da odradi pripravnički staž, ali od tada nema uspjeha. Zarađivala je i još zarađuje na razne načine.

„Pravila sam kolače, ukrašavala torte, davala instrukcije studentima, čistila i još čistim pojedine kuće, kancelarije. Prodajem i neke stvarčice preko eBaya kako bih se prehranila“, naglašava ova Banjalučanka i dodaje da bi, kada bi pronašla posao u struci, „radila za pet radnika“.

Bespomoćna

Jelena priča da bude dana kada ni sama ne zna šta će jesti.

„Na birou sam, a uz to prisiljena sam da vučem za rukav one koji me ni u oči ne gledaju, koji trčeći po hodnicima bježe od mene, te krišom na hodniku uzimaju moje podatke i sakrivajući pogled u njedra obećavaju da će učiniti šta je u njihovoj moći. Na kraju mi kažu da su nemoćni i dođe mi da ih upitam ‘Da li ja vama mogu nekako pomoći'“, ističe ona.

(Nezavisne novine)

KOMENTARI



2 komentara

  1. Voja says:

    A političari, sa i osnovnom školu, lupaju svašta, bez ikakve odgovornosti, budu postavljeni na odgovorne dužnosti ili upravnim odborima javnih preduzeća. I živela demokratija, zašto da učim ili pevaj, oblači se odskudno to je in. Gde smo to i jadni kad smo sve vrednosti okrenuli naopako.

  2. Stojan says:

    Jelena, glavu gore... Sve to što radiš te samo dodatno jača i daje ti vjeru da će se jednog dana i tebi dogoditi trenutak koji si u dubini duše želiš i zaslužuješ ga... Tim više širina tvojih gledanja u životu bit će sigurno poštovanja vrijedna, za razliku od te sekretarice koja si je na radnom mjestu do perfekcije uspjela isturpijati nokte... Sretno!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *