Поучна ћаскања друга Бранка

Poučna ćaskanja druga Branka

25 decembra 2016

672x672_kecmanovic-nenad-435f

Piše: Nenad Kecmanović

Dugo vladajući vodeći komunistički veterani su, kao statusni atribut, „gubili“ rođeno ime i prezime i obično su spominjani samo ratnim nadimkom: drug Bevc (E. Kardelj), drug Leka (A. Ranković), drug Tempo (S. Vukmanović) drug Stari (Đuro Pucar), drug Majo (C. Mijatović). Naslednici iz srednje generacije gubili su samo prezime, pa je tokom 16 godina na čelu BiH i Branko Mikulić postao drug Branko.

Drug Branko za koga se vezuju Zimska olimpijada u Sarajevu, hiljadu škola i hiljadu kilometara puteva u BiH, doduše uz deceniju „dobrovoljnog“ odricanja građana po jedne plate godišnje, pometen je sa političke scene u „aferi Neum“. Umro je krajem rata u Sarajevu i ostavio rukopis nedavno objavljene knjige „Kobne godine” kombinaciju memoara, ratnog dnevnika i ćaskanja o Bosni s vodećim ličnostima katoličkog klera početkom „agresije“.

„Nakon dva i po mjeseca agresije na BiH počela su se nazirati i pokazivati otvorena politička pitanja o unutrašnjim odnosima u BiH, pa smo Hrvoje Ištuk i ja ocijenili da bi bilo korisno da o tim pitanjima razmijenimo mišljenje sa mons. Vinkom Puljićem i prof. Franjom Topićem. Razgovor je tako tekao da smo o svakom pitanju ugodno ćaskali i razmjenjivali mišljenja, a o svakom pitanju razumjeli smo se, a ne razilazili“ – napisao je drug Branko.

Pre svega, otkuda prijatna ćaskanja ekspredsednika i ekssekretara CKSK sa kardinalom i jezuitom?! Kako to istaknuti autori bajke o „zajedništvu naroda u SRBiH i nacionalizmu u ostalim republikama“, nisu pozvali u društvo i reisa i vladiku?! A nisu se našli ni s vodećim komunistima iz druga dva naroda, niti sa Kljujićem, Izetbegovićem i Karadžićem. Čitamo, u svemu su se slagali, samo nije jasno da li na platformi CK ili na platformi KC. Ili su bile iste.

Konkretno, složili su se o „srpskoj agresiji na BiH“, ne pitajući se kako su to Srbi mogli izvršiti agresiju na vlastita ognjišta. Složili su se da je „HVO imao i uspješno obavio istaknutu ulogu u obrani BiH i da treba da se uključi u Armiju BiH“, ali ne pominju da je rat započeo zločinom HVO-a nad srpskim civilima u Sijekovcu. Naprotiv, „s obzirom na užasne zločine četnika, moguće je da pojedinci (iz HVO i ABiH, prim. aut.) krenu putem osvetništva i zato branitelji BiH treba pažljivo da se odnose prema srpskom stanovništvu, a one kojim su ruke krvave izvodi pred sudove“. A radnja se dešava upravo u vreme kada su komunističko-katoličkom kvartetu pred nosom sarajevske Srbe izbacivali s posla i iz stanova, iz redova za vodu i hleb, trpali u privatne zatvore zbog „skrivanja oružja“, prebijali i ubijali nad jamom Kazani. Branko, Hrvoje, Vinko i Franjo o tome nisu ćaskali.

Jedino su se zajedno sekirali zbog „sukoba HVO i Armije BiH“. A brinulo ih je i to što „određeni krugovi u muslimanskom narodu imaju cilj da kao… najbrojniji narod u BiH, nametnu svoju dominaciju u nekakvoj muslimanskoj državi“. Ukratko, braća Hrvati i katolici lako su se složili da su Srbi agresori i zločinci, Muslimani – islamistički hegemonisti, a o svojima nijedne ružne.

Dr Šaćir Filandra, dekan FPN u Sarajevu, još 1998. opisao je bosnoljubnu nacionalnu politiku druga Branka: „Može se reći da je Mikulić uz pomoć Bošnjaka ojačao poziciju Hrvata u Bosni, da je u tom jačanju Hrvata iskoristio Bošnjake, da su takvim njegovim radom Bošnjaci umnogome udaljeni od Srba…“

Na dve Dedijerove tužbe Raselovom sudu zbog progona srpskih intelektualaca, Mikulić odgovara statistikom po kojoj je „u nacionalnoj strukturi sankcionisanih za njegove vlasti bilo najviše Hrvata“. Varljiva statistika! Nisu grupu naoružanih terorista koja je 1972. iz Nemačke upala u Bugojno da bi digla hrvatski ustanak u SR BiH činili pripadnici četničke, nego ustaške emigracije. Terorista Hrkač, koji je 1968. aktivirao eksploziv u prepunom bioskopu „20. oktobar“ u Beogradu, bio je Hrvat iz Hercegovine, a ne Srbin. Ambasadora SFRJ u Švedskoj Rolovića 1971. nije ubio pripadnik srpske političke emigracije, nego hrvatske ustaške.

Mikulić, dalje, detaljno prepričava razgovor s Krležom koji mu zabrinuto govori o Srbiji. „Komunisti u Srbiji ne mogu progutati sadašnja rješenja za Arnautluk, za Makedoniju, BiH… Taj pijemontizam i primitivizam nikako da se suzbiju.“ Ne treba zaboraviti da je Krleža 1967. bio potpisnik Deklaracije Matice hrvatske o hrvatskom jeziku koja je, kao kritika „srpske lingvističke hegemonije“, bila uvertira u „maspok”, a ovaj u HDZ. Kada su stigle sankcije on je povukao potpis i ostavio na cedilu mnoge koji su se potpisali računajući na njegov autoritet i prijateljstvo sa Titom. Što se pak „srpskog pijemontizma“ tiče, bio je naprosto činjenica. U odnosu na Srbe koji su stvorili dve Jugoslavije i u njih uneli naciju i državu, ostali nisu imali jedno, drugo ili oboje. O „srpskom primitivizmu“ naspram hrvatske kulture Jasenovca i „Oluje” teško je bilo šta reći.

Ko nije shvatio Andrića i pratio Dedijera, iz poučnih memoara druga Branka može da rekonstruiše noviju bosansku prošlost koja je neizbežno odredila i njenu savremenost.

(Politika)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Lune says:

    Hm,hmmm...pa, dr Dabic...itd

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *