Pravda bez sponzora

Pravda bez sponzora

22 februara 2014

ljiljana-smajlovic-FRAJPiše: Ljiljana Smajlović

Od 1991. do 2001. godine na prostoru bivše Jugoslavije poginulo je 39 novinara koji su radili za medije iz Srbije.Nijedan od tih slučajeva nije do kraja rasvetljen, iako je Srbija jedina od zemalja nastalih na ruševinama bivše Jugoslavije, koja uz redovne organe krivičnog gonjenja ima i specijalizovanu ustanovu – Tužilaštvo za ratne zločine.

Vara se čitalac ako pomisli da se to tužilaštvo bavilo ubistvima novinara. Tamo uz dugogodišnjeg glavnog tužioca Vladimira Vukčevića sedi još osam zamenika, ali nijedan nije imao vremena da se pojavi na prekjučerašnjem skupu Udruženja novinara Srbije „Ubistva novinara 1991–2001: ratni zločin ili profesionalni hazard”. Došla je portparolka od koje smo saznali da se dva slučaja nestanka novinara uzgred spominju u okviru drugih procesa kojim se ovo tužilaštvo bavi.

Za nestanke, ubistva i otmice srpskih novinara niko nikada nije ni krivično gonjen, ni sudski kažnjen. Oni dođu nešto kao kolateralna šteta.

Možda i nije čudo što neki naslednici OVK svake jeseni u Metohiji razbiju spomen-ploču koju UNS svakog leta postavi na mestu na kom su 1998. oteti novinari Radio Prištine Đuro Slavuj i Ranko Perinić. Ali zar je moguće da srpski pregovarači u Briselu od Tačija ne zatraže da im nađe trag, da im obeležimo grob? Kako je moguće da beogradsko tužilaštvo njihovu otmicu ne vodi kao ratni zločin?

Portparolka tužilaštva se pravdala „nedostatkom kapaciteta”. Ali je zato njeno tužilaštvo sve kapacitete kojim je raspolagalo i hrpu OEBS-ovih para, uložilo u istragu uloge srpskih novinara u „organizovanju i podsticanju genocida i ratnih zločina” početkom devedesetih.

Da, dobro ste pročitali: već nepunih pet godina Tužilaštvo za ratne zločine u Beogradu pokušava iz petnih žila da nađe nekog novinara iz neke srpske redakcije kom bi moglo da prikači krivično delo iz člana 145. Krivičnog zakona SRJ, to jest „organizovanje i podsticanje genocida i ratnih zločina”. U moru ogavne ratne propagande iz tog vremena istraživači su mogli da nađu brojne primere profesionalnog posrnuća, sramne tekstove i tv priloge, ali ipak nisu nikome uspeli da prikače taj genocid o vrat. A imali su ambiciju da „očiste žito od kukolja” u novinarskoj profesiji, kako je pre pet godina slavodobitno najavila portparolka ovog tužilaštva na RTS-u.

I tada sam govorila da mi ta navodna istraga novinarskog genocida, sa dvadeset godina zakašnjenja, miriše na politiku. U međuvremenu se niko u Srbiji, osim UNS-a, nije setio ni da sastavi spisak ubijenih i nestalih novinara.

Tužilaštvo je pravilo spisak novinara koje je sumnjičilo za genocidne namere. A moglo je samo da radi svoj posao. Da od nekog tela u regionu, tužilaštva ili policije, barem zatraži izveštaj ili informacije o tome kako je došlo do ubistva, kidnapovanja i nestanka novinara. Čak i ako za to ne dobije donaciju.

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *