Пре атентата на Ђинђића, Војска је била у стању да на КиМ порази и ОВК и снаге НАТО

Pre atentata na Đinđića, Vojska je bila u stanju da na KiM porazi i OVK i snage NATO

28 maja 2015

BORIS TADICPiše: pukovnik Goran Jevtović, Fond strateške kulture

U vojne sile na ovim, srpskim (i jugoslovenskim) prostorima, ministrovanje Borisa Tadića u periodu od 2003. godine do 2004. godine, koje je samo formalno bilo rukovođenje a suštinski protivzakonito komandovanje, ostaće zabeleženo kao najogoljeniji vid što brutalnog što perfidnog razaranja sistema odbrane i Vojske, potpuno preoblikovanje prema naloženoj NATO agendi i sistematsko udaljavanje od tradicija i tekovina starih preko 150 godina. A naročito od dostignuća u odbrani iz 1999. godine.

Najvažniji rezultat koji je Tadić ostvario u početnom periodu bila je ubrzana, uz svu moguću medijsku galamu, tzv. delimična ili početna reorganizacija sistema. Prva mera – Generalštab Vojske SCG je prepotčinjen Ministarstvu odbrane mimo Ustavne povelje i važećih zakona o odbrani i vojsci, čime je glavnu polugu oružane sile stavio pod ličnu komandu i kontrolu.

Paralelno su tekle i ostale aktivnosti koje su se u uslovima višemesečnog vanrednog stanja, ali i nakon toga, odvijale sasvim nesmetano i iz ugla šire javnosti skoro pa neprimetno. Bili su to snažni udarci u preostalo vezivno tkivo Vojske, koje će definitivno biti pokidano i, istovremeno maksimalno sužen prostor, kako bi se u dogledno vreme sistem revitalizovao i eventualno obnovio.

Da bi se do kraja razumeo period vladanja Borisa Tadića sistemom odbrane, u nastavku će njegovo angažovanje biti obrađeno po najvažnijim celinama (oblastima), odnosno po aktivnostima i događajima od posebnog značaja. U vezi sa tim, neophodno je šire opisati i ono što na prvi pogled nije u striktnoj vezi sa njim, odnosno, ono što je prethodilo njegovom dolasku.

Rukovođenje Vojnom službom bezbednosti i ostalim službama – ključni događaji i geneza

Jedna od najvažnijih poluga Vojske koja se petooktobarskim revolucionarima nalazila u posebnom fokusu (kao i njihovim zapadnim mentorima uveliko instaliranim usred srpske prestonice), bila je Vojna služba bezbednosti. Značajan segment Vojske, nosilac elementa borbene gotovosti – „bezbednost”, bez koje se nije mogla planirati i izvoditi bilo kakva, a posebno ne uspešna odbrana i izvršavanje Ustavom i zakonima dodeljena uloga i brojni zadaci u miru i ratu.

 Do 01. jula 2002. godine, kada je usvojen „Zakon o službama bezbednosti SR Jugoslavije”, Vojna služba bezbednosti je nosila zvaničan naziv „organi bezbednosti Vojske Jugoslavije”. Njima je stručno i vertikalno rukovodila Uprava bezbednosti Generalštaba VJ prema strogo utvrđenim propisima i to preko odeljenja bezbednosti u armijama i komandama vidova, i dalje, po dubini, preko odseka u korpusima i divizijama, zatim, preko organa u brigadama, pukovima i samostalnim bataljonima. Organe bezbednosti su, kao posebno važne karike činile i tzv. Kontraobaveštajne grupe (KOG) neposredno vezane za Upravu bezbednosti, čije zone delovanja su se poklapale sa teritorijalnim zonama armija i korpusa, i čiji su zadaci bili od posebnog značaja u zaštiti komandi, jedinica i ustanova Vojske i sistema odbrane u celini.

Tako koncipiran i skoro pa neprobojan bezbednosni bedem je bio uvezan, preko elementa borbene gotovosti – „komandovanje” (kao i ostalih elemenata b/g, u čemu je uloga komandanata na svim nivoima bila odlučujuća), u jedinstveni i neponovljivi sistem.

Visokoprofesinalna struktura koja je bila pravi temelj zahvaljujući kojem je, u zajedničkom angažovanju, saradnji i koordinaciji sa Vojnom obaveštajnom službom (Obaveštajna uprava GŠ sa sličnim organima i organizacijom po dubini – vertikalno i horizontalno), sistem odbrane funkcionisao (sa svim slabostima i izolovanim problemima), skoro pa savršeno. Uostalom, ne zaboravimo suprotstavljanje NATO-u u oružanoj agresiji 1999. godine. Bez svega napred navedenog, odnosno snažnih vojnih službi, ono što je postignuto bilo bi, jednostavno, nemoguće.

Nakon poznatih događaja u slučaju Momčila Perišića, potpredsednika Vlade Srbije i afere „Biro za komunikacije”, preko kojih je odigrana složena subverzivna, tzv. „heng aut” operacija od strane zapadnih obaveštajnih službi (britanske i američke, na prvom mestu), konačno su stvoreni uslovi da se pored destabilizacije političkih prilika i stanja u zemlji, nastavi proces razaranja Vojske i naročito, službi bezbednosti i ostalih organa oružane sile.  One su morale da se značajno oslabe, dezorganizuju i stave pod tzv. demokratsku i civilnu kontrolu. A to je značilo da se vojne službe, praktično, izvuku iz sistema i formalno i suštinski udalje od Vojske, preoblikuju, izvrši njihova prenamena i potpuno izmeni način delovanja.

Ukratko – imali smo snažan i kvalitetno organizovan sistem organa bezbednosti u VJ, uklopljen u izvanredno projektovanu šemu za koju je na vrhu piramide odgovarao načelnik Generalštaba (sa svojim pomoćnicima), a po dubini komandanti armija i korpusa – svi zajedno nestranačke ličnosti. Međutim, donošenjem „Zakona o službama bezbednosti SRJ” prema merilima DOS-a i evroatlantskih mentora, dobili smo vojne organe bezbednosti kao posebno organizovanu „državu u državi”.

Izvlačeći ih iz organizacije Vojske, prepotčinili su ih Saveznoj vladi formalno, a neformalno, dodelili komandnu palicu nad tako složenim sistemom ministru odbrane kao partijskoj ličnosti, potpuno nekompetentnoj za poslove bezbednosti i osobito ne za stručno rukovođenje.

Evo samo jednog od pokazatelja i do tada neviđenog paradoksa u novostvorenoj papazjaniji: rukovodioci službi su bili profesionalni pripadnici – generali ili pukovnici, za čija unapređenja i postavljenja je bio nadležan isključivo predsednik države kao najvažniji član VSO. Međutim, posle donošenja novog zakona, predsednik države, onaj koji komanduje Vojskom kao celinom, koju štite vojne službe (navedenim zakonom izvučene iz sastava Vojske ali se bave Vojskom), nije više imao pravo da rukovodi vojnim službama ni zvanično ni nezvanično. Kao ni načelnik Generalštaba koji je neposredno, operativno komandovao Vojskom i bio odgovoran za kompletno stanje i borbenu gotovost u celini – ali je, posle donošenja novog zakona, ostao bez ikakvih ingerencija nad službama, bez kojih nije ni mogao da bilo šta planira i sprovodi.

Da nije bilo žalosno, zaista bi bilo smešno.

I sve pod otrcanim izgovorom nekakve silne demokratske kontrole tog aparata, kome su perfidno imputirane nepodobštine i zloupotrebe, kojih, u stvarnosti, nije ni bilo. Bar ne tamo negde od početka 70-tih minulog veka.

Samo da navedemo, čak je i u onoj SFRJ postojala skupštinska kontrola službi, ali i brojni drugi mehanizmi ustanovljavanja stanja.

Fatamorganične floskule petooktobaraca o tome da su službe „otrgnute”, plasirane su od strane onih istih zapadnih krugova koji su nas petog oktobra perfidno okupirali. A kako oni na zapadu kontrolišu svoje službe i daju nam primer, dokazi su na svakom koraku i sve više i više – od Gvantanama i ostalih „prebivališta” širom Evrope, preko Vikiliksa i Snoudena, do dešavanja u poslednjoj obojenoj revoluciji na tlu Ukrajine ili u BJR Makedoniji.

Uostalom, brojne afere čiji smo svedoci na političkoj sceni Srbije, posebno poslednjih godina (i meseci), jasno nam potvrđuju kako se tek od onda kada je uspostavljena „demokratska” kontrola nad vojnim službama njima, odnosno pojedincima iz samog vrha, i manipuliše, čine zloupotrebe, a njihovo angažovanje planski udaljava od osnovne namene. I to ne krivicom njenih pripadnika. Jednostavno, gurnuti su partijskim oligarhijama u okrilje (i centrima zapadnih službi koji, doslovno, rukovode partijama). A odatle se teško izlazi ili nikako.

Kako je napred navedenu problematiku Boris Tadić „unapredio” dolaskom na mesto ministra odbrane i na koji način je rukovodio službama?

U vezi sa tim potreban je širi opis i predočavanje momenata koji su prethodili navedenome, a sa kojima javnost do sada nije bila upoznata.

Pre nego je i zauzeo najvažniju fotelju u sistemu odbrane (podsetimo još jednom – za tu funkciju je stručno pripreman u SAD, u tamošnjoj obaveštajno-bezbednosnoj zajednici), on je samo nekoliko dana nakon ubistva predsednika Vlade Srbije, dr Zorana Đinđića, kada je već bilo odlučeno u vrhu Demokratske stranke ko će biti novi srpski premijer, a ko ministri u državnoj zajednici SCG, organizovao nezvaničan ali veoma važan susret sa tek odabranim i još uvek nepostavljenim, novim načelnikom Uprave bezbednosti Generalštaba VJ (VSCG), tada pukovnikom, Momirom Stojanovićem. Bio je to događaj koji će vrlo jasno pokazati koje su namere (i zadaci), ali i stil vladanja Borisa Tadića i do čega će nas sve to dovesti.

Susret je organizovan u jednom od kafea u ulici Strahinjića Bana u Beogradu (prema informaciji Stojanovića, bio je to poznati Šutanovčev kafić), gde su ga primili Zoran Živković, budući predsednik Vlade Srbije, Boris Tadić novopredloženi ministar odbrane SCG i Dragan Šutanovac kao domaćin i visoki funkcioner Demokratske stranke.

Cilj sastanka je bio da se upoznaju sa budućim prvim čovekom Vojne službe bezbednosti (s obzirom da je smena generala Ace Tomića već bila pripremljena) i da mu predoče „viziju” delovanja u novim uslovima, obaveze koje će imati na novoj dužnosti i naročito sledeće, i to u vidu prave zapovesti: (1) izbegavanje pominjanja i veličanje ratnih komandanata, a posebno Nebojše Pavkovića i Vladimira Lazarevića, (2) brzopotezno smanjivanje broja generala u Vojsci za 50 odsto, (3) oduzimanje Generalštabu sektora finansija i osobito stambenog obezbeđenja i stavljanje u nadležnost Ministarstva odbrane – civilnoj komponenti koja će brzo biti inaugurisana, i (4) obavezu približavanja NATO-u kroz program Partnerstvo za mir, zato što zapad „više nije naš neprijatelj”.

Vrlo sugestivno i u obavezujućoj formi saopštili su zbunjenom Stojanoviću upravo sve suprotno od onoga što im je u amanet ostavio pokojni premijer Đinđić, u čijoj radnoj beležnici su i pronašli ime navedenog pukovnika, kao budućeg čelnog čoveka Vojne službe bezbednosti. I to je bio jedini razlog zbog čega su morali da ga prihvate, s obzirom da ga nisu poznavali i da nije bio njihov izbor, već pisana zaostavština pokojnika.

Pukovnik Momir Stojanović je za ovu dužnost odabran negde krajem 2002. i početkom 2003. godine u sklopu poslednjih pokušaja značajnih ljudi iz Vojske, prekaljenog ratnog kadra, da se legalno i legitimno spasi ono što je još moguće spasiti. Lično sam u tome učestvovao uporno ga predlažući, i po svaku cenu se zauzimajući da preuzme tako važan resor, zbog školske spreme, znanja i iskustva, držanja u ratu, ali i zbog objektivne realnosti – uskomešana javnost i neviđeni napadi na organe bezbednosti, gde se kroz brojne lupe i mikroskope provlačilo baš sve. Svesno sam ignorisao i potcenio (nadajući se da će sa tim konačno prestati) njegovu opštepoznatu osobinu „prevrtanja” i samoreklamerstva koje je godinama usavršavao i doveo do perfekcije.

I to je bila, vrlo brzo će se ispostaviti, moja najveća profesionalna greška. Priznajem krivicu.

Usput, lično sam ključnog dana kada se odigrao navedeni susret, obezbedio prihvat Stojanovića u Kabinetu načelnika Generalštaba, pripremu, logistiku i prevoz do kafića u centru grada, a zatim ga, po završetku aktivnosti, dočekao u hotelu „Bristol”. Tu mi je on, onako zaprepašćen, izneo do detalja tok sastanka i potpunu promenu ranije zacrtanog i njemu predočenog kursa delovanja. Svedok svemu navedenom je samo još jedan pripadnik službe koji je bio u ulozi vozača Stojanovića do navedenog ugostiteljskog objekta i nazad, a kome, iz razumljivih razloga, neću navoditi ime.

O čemu se zapravo radilo i šta je prethodilo ovom veoma važnom događaju kada se odigrao suštinski preokret u vezi Vojske i sistema odbrane, koji na najadekvatniji način odslikava doba ministrovanja Borisa Tadića? Ono što sledi u daljem tekstu, jednostavno se (i po prvi put), mora napisati, jer drugačije nije moguće razumeti ključne stavke.

Zbližavanje pokojnog Đinđića, kao predsednika Vlade Srbije, sa vojnim vrhom, krenulo je sasvim legitimno i potpuno legalno još sredinom 2001. godine i to onda kada je konačno shvatio da pred sobom ima izuzetno organizovan sistem koji vode profesionalci i iskreni rodoljubi, kojima je stalo do odbrane države, a ne nekakvi „Miloševićevi partijski poslušnici”, čime je godinama bio opterećen. Uspešno rešavanje ozbiljne oružane pobune u Preševu, Bujanovcu i Medveđi, u takvu ocenu ga je definitivno uverilo.

Postalo mu je vremenom jasno da bez jake oružane sile i uređenog sistema odbrane zemlje, nema nikakve šanse da bilo šta u politici i u državi uradi, a pogotovu ne diplomatski na međunarodnom planu i osobito u odbrani Kosova i Metohije.

Preko Nebojše Pavkovića, koji je u međuvremenu smenjen i penzionisan, održavao je specifičnu vezu sa vojnim establišmentom i to, moram priznati (kao neposredni svedok) krajnje korektno i na potpuno pozitivnim projekcijama. Bio je to skoro pravi šok i veliko iznenađenje. Pogotovu za sve nas koji smo osetili „čari” petog oktobra na čijem se čelu upravo on nalazio. Naglašavam – sa njegovim dvodecenijskim političkim delovanjem, apsolutno se nisam slagao, naprotiv.

Bio sam lično prisutan u nebrojeno navrata, bilo neposredno kada je Đinđić kao predsednik Vlade posećivao Generalštab na Banjici, ili u društvu Pavkovića kada njih dvojica razgovaraju telefonom, ili kada je general prepričavao svoje brojne razgovore i kontakte sa imenovanim, u kojim prilikama je (iako je ovo teško za verovati), Đinđić isticao, između ostalog i sledeće (parafraziram sa velikom preciznošću i pod punom odgovornošću stojim iza napisanog) – „…generale, čuvaj ratni kadar, jer Vojsku vraćamo na Kosovo… pokušaću da se izborim da general Lazarević za godinu, dve postane načelnik Generalštaba…pripremite predloge postavljenja i vođenja generalskog i ostalog ratnog kadra, kako bismo (kada zaživi SCG – prim. GJ) nastavili jačanje Vojske i spremali se za ono što je jedino moguće za Kosovo (delovalo je kao da ne misli samo na Rezoluciju 1244, već i na šire angažovanje Vojske, iako to nije decidno izgovarao – prim. GJ)… pronađite nekog iz vojnih redova ko će profesionalno voditi vojnu službu bezbednosti i neće izazivati skandale… ništa me više u vezi službe ne interesuje…”

Đinđić je u tom periodu (par meseci pre tragičnog događaja) ubeđivao Pavkovića da bude ministar odbrane SCG kada državna zajednica zaživi. S obzirom da je ovaj to odbio zbog medijske i svakovrsne harange kroz koju je prošao poslednjih godina, ideja je bila da onda bude zamenik ministra. Pa je, kako je i to odbio, odlučeno da bivši načelnik Generalštaba obavlja funkciju glavnog savetnika ministra odbrane i da tako presudno i operativno utiče na procese oko i u Vojsci i celokupnom odbrambenom sistemu.

Za  funkciju ministra je u toj varijanti bio predviđen Zoran Živković, kao jedan od retkih koji je ostao iskreno veran Đinđiću, i kome je ovaj verovao maksimalno. Ali će se i on vrlo brzo promeniti i prikloniti projektovanoj politici zapada bez rezerve. Jasno je i zbog čega – poruke atentata su bile nedvosmislene i surove za sve one koji su vladali političkom scenom Srbije i C. Gore, i blagovremeno shvatali lične rizike u vezi sa tim.

(Prema Pavkovićem tvrdnjama, s obzirom da mu se Đinđić sve više poveravao pri kraju života, još je samo Branislav Lečić i nekolicina ljudi iz stranke spadalo u kategoriju bliskih, sa kojima je negovao odnose punog poverenja. Sa ostalima više nije bio tako prisan, udaljavao je od sebe jednog po jednog, a Borisa Tadića je, kao nekoga ko mu je posebno smetao i sa kojim se razišao skoro po svim pitanjima, predvideo za mesto ambasadora u Indoneziji ili nekoj sličnoj zemlji na Dalekom istoku. Da li je to bila provokacija, šala ili iskrena namera, teško je utvrditi, bez obzira što je delovao uverljivo).

Dakle, krajem 2002. i posebno početkom 2003. godine, na predlog Nebojše Pavkovića, a po idejama i zamisli Zorana Đinđića, jedan posebno odabrani tim visokih starešina na čelu sa generalom Vladimirom Lazarevićem, studiozno je pristupio planiranju delimičnog inoviranja organizacione šeme Vojske, koja bi bila obelodanjena potpuno regularno, u vidu predloga i zahteva, onda kada se formira nova državna zajednica. Ukratko, težište je bilo na očuvanju i jačanju postojećih operativnih sastava, kao prvi, a kao drugi zadatak, očuvanje generalskog i pukovničkog, ali i ostalog ratnog kadra, tako što bi se jedan broj njih pomerio sa stare na novu dužnost i motivisao za dalji rad, davanjem garancija o statusu i profesionalom napredovanju.

Treći i najvažniji zadatak bio je usporavanje pristupanja, a zatim i postepeno odbacivanje programa Partnerstvo za mir, odnosno, mehanizma koji je već bio pokrenut. Bez namera da se sa NATO savezom narušavaju odnosi zbog situacije na KosMetu, kako bi se intenzivno radilo na ispunjavanju svih tačaka iz Rezolucije 1244, i osobito one koja se odnosila na povratak Vojske i ostalih državnih organa. I, naravno, zbog bezbednosti Srba i nealbanaca koji su ostali da žive u južnoj srpskoj pokrajini.

Nekoliko dana pred atentat na Zorana Đinđića, završena je navedena aktivnost i on je preko Nebojše Pavkovića do detalja sa time upoznat. Ime Momira Stojanovića, potonjeg generala i sadašnjeg predsednika skupštinskog Odbora za kontrolu službi, Đinđić je lično zapisao u svojoj beležnici i koliko mi je poznato, u vezi sa tim predlogom upoznao bliže okruženje, kao i pojedince iz vrha MUP-a i BIA.

To je bio osnovni razlog da je Stojanović, jednostavno, morao da bude postavljen na čelo Vojne službe bezbednosti nakon atentata, iako je do poslednjeg trenutka postojalo protivljenje, kako članova VSO, tako i pojedinaca u vrhu MUP-a, ali i ostalih činilaca u državnoj zajednici.

 Pripremljena imenovanja generala i brojnih pukovnika bila su zapisana na nekoliko papira, koje smo, kao finalnu verziju, general Lazarević i ja predali Pavkoviću 06. marta 2003. godine prilikom susreta u kafe-restoranu stadiona „Partizan” na južnoj tribini. Bila je to verzija po kojoj niko od generala i ostalih pripadnika Vojske ne bi bio smenjivan i penzionisan. Naprotiv, bila je predviđena lepa perspektiva doslovno svima koji su tada bili u službi.

 I, tada, dolazi do nečeg što je moglo da ima vrlo važnu ulogu u događajima koji su sledili, imajući u vidu da se radilo o Vojsci i o odbrani KosMeta, a ne o privrednim ili drugim temama.

Nebojša Pavković je pred nas dvojicom pozvao mobilnim telefonom Đinđića i obavestio ga (parafraziram po sećanju) – da je sve završeno, da je predlog u pisanoj formi urađen, da će mu isti uručiti što pre, prenoseći formalno pozdrave od generala Lazarevića i moje malenkosti. Naravno, iako je sadržaj razgovora bio solidno legendiran, ipak, bar prema onome što sam neposredno čuo, moglo je relativno lako da se dešifruje o čemu se radi. Podrazumeva se od strane onih koji su eventualno tajno slušali premijera ili Pavkovića. Siguran sam, iako nemam pouzdane dokaze, da je takvih (službi) u tom trenutku bilo više i da su merili bukvalno svaku reč.

To je bio 06. mart. Stvari su se, bar što se tiče Vojske, odvijale kako treba. Ubrzo, 12. marta Đinđić je ubijen. U atentatu, u brutalnom obračunu, koji se do tada mogao videti samo u zapadnim zemljama, ili u onim zemljama gde zapadne službe rešavaju „tekuće probleme” u ime Imperije, tzv. crnim operacijama.

Da li je onaj telefonski poziv, kao i brojni drugi, imajući u vidu višemesečnu aktivnost u vezi predstojećeg konsolidovanja Vojske u kombinaciji sa značajno izmenjenom retorikom s kojom je Đinđić nastupao u nekoliko poznatih intervjua, gde je bilo evidentno da je radikalno promenio politiku, bar što se tiče nacionalnih pitanja i očuvanja KosMeta, mogao da ima direktne veze sa atentatom, ostaje da vreme i eventualno neki novi svedoci potvrde. Ja sam ubeđen da je to bio jedan od ključnih razloga, ako ništa drugo, onda da se odluka o eliminaciji donese ubrzano.

Naravno, predlozi o reorganizaciji Vojske, konsolidovanju sistema odbrane i postavljenjima i unapređenjima generala i pukovnika, sročeni na nekoliko papira formata A-4, netragom su nestali ili sakriveni. Ili su, što će biti verovatnije, dospeli u ruke Borisa Tadića, koji će kasnije, kao ministar odbrane, uglavnom penzionisati generale, nekako baš po tim spiskovima, koji su bili sastavni deo navedenog predloga. Slučajno ili namerno? Samo on zna odgovor na ovo pitanje.

Koliko bi Đinđić u svom naumu oko jačanja Vojske uspeo (imajući u vidu haos u državi kome je sam presudno doprineo) a time i u odbrani Kosova i Metohije, pogotovu u nameri da vrati snage predviđene Rezolucijom 1244, da li bi se iz svega toga nešto konkretno izrodilo, teško je bilo predvideti i tada, a još je teže sa ove vremenske distance.

Međutim, u jedno sam siguran – Vojska bi dobila na vremenu kao i značajne logističke i sve ostale, posebno moralne impulse. Time bi se bar zaustavila njena dalja razgradnja i uništavanje, konsolidovale bi se raspoložive snage i svakako bitnije i na duži period bila odložena tragedija koju danas imamo.

A što se tiče KosMeta – u tim trenucima smo još uvek bili spremni, moćni i rešeni iznad svega, da za nekoliko sedmica, ukoliko bi se donela državna odluka, uđemo snažnim borbenim jedinicama iz više pravaca (od Leposavića, preko Merdara i Medveđe, do Bujanovca i Preševa) i porazimo ne samo sastave OVK već i snage NATO, sa sve Bondstilom. I to zanavek.

Uostalom, još s kraja 1999. i u prvoj polovini 2000. godine, u Školi nacionalne odbrane i u Generalštabnoj školi, studiozno je i timski osmišljena, operativnim dokumentima obrađena, zaokružena i verifikovana, a zatim uvežbavana hipotetička: „Napadna operacija Treće armije sa ojačanjima, na delove Južnog krila NATO stacioniranih na Kosovu i Metohiji”. I to u realnim uslovima – otcepljenje Kosova, progon srpskog stanovništva, u ambijentu  vazduhoplovne prevlasti Alijanse, sa preko 40.000 njihovih pripadnika na terenu i sa pešadijskim sastavima OVK u punom broju, što je tada iznosilo preko 30.000 boraca.

Da li bismo uspeli?

Naravno. Bez greške i većih gubitaka. Iza toga je stajala prava vojna nauka, znanje i iskustvo. Imali smo brojne snage, borbenu tehniku, sve potrebne resurse, pravdu na svojoj strani i nesvakidašnji borbeni moral. I nismo imali strah.

I da ne zaboravimo (između ostalog), značajan vojni kontigent Ruske Federacije je povučen sa Kosova i Metohije tek u leto te 2003. godine, a siguran sam da je napred navedeni plan realizovan, i da se nismo kao država tako silovito opredelili za evroatlantski put i srljali ka NATO-u, da do tako nečega ne bi ni došlo. Dalje zaključivanje se nameće samo od sebe.

Da li bi nam se u takvom preseku vojno-političke situacije, sa izraženom rešenošću da se brani Kosovo i Metohija i to u skladu sa Međunarodnim pravom i Rezolucijom 1244, sa našim snagama u južnoj pokrajini, dakle, dole, na terenu, dogodila 2004., a zatim i 2008. godina?  Ubeđen sam da do toga ne bi došlo.

(sledi nastavak)

http://www.fsksrb.ru/fond-strateske-kulture/autorski-tekstovi/pod-okupac…

(Fond strateške kulture)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *